Esthe, kćerka engleskog botaničara Horseshoea, rođena je u Indiji, u Kalkuti i sada se u svojoj šesnaestoj godini života trebala s ocem zauvijek vratiti u Englesku. Esthe je srasla s Indijom, kao koral s morskim dnom. Na sve moguće načine je pokušavala pronaći razlog da ostane u Indiji. I kao što to mlade, uporne djevojke lako čine, zakačila se za ono što je bilo najodvažnije i u njenim očima najlakše: Dat će da je otme neki mladi Indijac.

Sve sobe u kući već su bile ispražnjene, svi kovčezi zakovani, svi koferi zakopčani i Esthe je sa svojim ocem tokom posljednjih noći živjela u kalkutskom Grand hotelu. Bila je nedjelja, a već u ponedjeljak su otac i kćer namjeravali uzeti brzi voz za Bombay, kako bi tamo uhvatili parobrod linije P&O i ukrcali se do Southamptona.

Nedjelja je poslije podne. Proljetni pljusak je stao i travnjak golemog parka Maidan ispred hotela brzo je progutao sve lokvice i vodu, na nebu sija sunce kao novo novcato, a dame u hotelu se počinju pojavljivati s prvim proljetnim slamnatim šeširima londonske modne sezone.

Botaničar Horseshoe je u hotelskoj čitaonici na pisaćoj mašini pisao svoj zadnji botanički izvještaj za Kalkuta Times, a Esthe je ocu preko ramena rekla da će se malo provozati biciklom oko Maidana.

Nekoliko minuta kasnije vozila je blistavi niklovani bicikl oko otvorene tratine, velike preko nekoliko kilometara, bušeći zrak pognutom glavom kao kakav razdraženi bumbar. Kod jedne velike aleje oštro i energično je skrenula, pa poletjela ispod drveća prema zoološkom vrtu. Tamo se upravo bio završio nedjeljni poslijepodnevni koncert i visoke elegantne ekipaže su u dugim kolonama dolazile Esthe u susret. Mlada djevojka je izbjegavala dići pogled da ne bi morala pozdravljati poznanike. Pustila je kosu kao furija da vijori na vjetru i projurila poput sablasti pored kolone vozila.

Pukovnijski muzičari obučeni u bijelo upravo su sa svojim blještavim mesinganim instrumentima napuštali vrt, kada Esthe pred velikom rešetkastom kapijom skoči s bicikla. Portir zoološkog vrta poznavao je Esthe; svaki dan je bila ovdje u ogromnom parku, gdje su crveni krovovi životinjskih prebivališta kao crveni šatori svjetlucali pod plavkastim zelenilom kraljevskih palmi i drveća kazaurine.

Indijski portir se svakodnevno smješkao maloj užurbanoj Miss koja je često u duga poslijepodneva šetala kroz drvorede pokraj kaveza u pratnji jednog od mladih baštovanskih pomoćnika. Todor, mladi baštovan, tada bi, kao neka smeđa buba, uvijek šutljivo hodao dva koraka udaljen od mlade čavrljave dame. Svako u vrtu, svi čuvari životinja i baštovani znali su da se mladić pod pogledom mlade gospođice od strahopoštovanja, odanosti i zanosa savijao poput cvijeta mimoze.

– Todor ovdje? – pitala bi svakog dana mala Engleskinja i ulazeći kroz kapiju zatresla svojom voštanoplavom puštenom kosom pred uniformiranim indijskim portirom. Pri tome je vitlala kratkim jahaćim bičem, kojeg je vozeći bicikl držala u ruci za odbranu od pasa. Portir bi, smješkajući se uz duboki naklon, šutke stavljao desnu ruku na čelo, a lijevom pokazivao na visoko izraslu lijehu sljeza, iza koje je poput miša crnog lica čučao šesnaestogodišnji dječak obučen u bijelo, vezujući za bambusovu trsku cvjetno žezlo strukova sljeza vatrene boje. Njegove su oči bile kao crni papirni pepeo i naizgled duboko udubljene u posao oko cvijeća; ali već satima su čekale mladu damu blijede kože.

Sat prije zalaska sunca portir je zatvorio vrt za danas, a pošto je bicikl bio nestao sa kapije, bio je ubijeđen da se mala Engleskinja već odvezla kući. Esthe je, međutim, ostala sakrivena iza posljednjih staništa vrta uz akvarij.

– Sutra treba da otputujem, Todore – rekla je – a ti znaš da je moja najveća želja oduvijek bila da jednom ostanem preko noći ovdje u vrtu među divljim životinjama. I vi, baštovani i čuvari, noću ste tu. Zašto ne bih mogla i ja ostati? Želim da u mraku prolazim pored rešetaka kaveza i gledam u oči tigra kada se žute i zelene ustreme na mene; velike leteće lisice, koje danju spavaju i naglavačke vise na drveću, htjela bih vidjeti kako se noću bude i željela bih vidjeti kako se zmije noću trljaju o staklo akvarija stvarajući elektricitet. A najviše od svega žudim za zlokobnim zavijanjem majmuna drekavaca, koji navodno na mjesečevoj svjetlosti jauču, kao da se međusobno dave, onda moram još upoznati i pozivni pisak velikih slavuja trubača. A kada ugodno provedem noć ovdje i rano ujutro se vratim u hotel, za moga oca će već biti kasno da otputuje brzim vozom. Onda ćemo propustiti i brod u Bombayju, opet sam dobila još jednu sedmicu i odlazak će biti pomjeren do sljedećeg broda.

Todor, baštovanski šegrt, razumio je sve svojim očima, koje su sijale kao smeđi med, iako njegovo uho nije moglo shvatiti svaku englesku riječ. Klimao je ustrajno glavom, kao što se klimne vlastitom odrazu u vodi, upravo tako je klimao bistro plavim očima male gospođice. Esthe se željela sakriti do zatvaranja vrtne kapije i Todor ju je bio odveo u sjenicu od tuberoza iza akvarija. Tamo su sjedili ispod prostrano olistale puzavice kao u nekom šupljem zelenom tijelu od krljušti. Esthe je ležala na klupi, Todor je čučao pred njom na vlažnom tropskom tlu, prekrivenom zelenom plijesni.

Vani su odjednom nestale vrtne staze od crvenog pijeska u iznenadnom tropskom sumraku. Esthe je pričala o kolekciji biljaka svoga oca, a Todor je pomjerao usne zbog ranije navike žvakanja betel oraha. Baštovanski šegrt se morao odvići od žvakanja betel oraha jer Esthe nije podnosila crveni sok koji je pri tome pljuckao. Iz iznenada sivog večernjeg svjetla u sjenicu je sada prodrlo dugo otegnuto zavijanje divljih životinja slično zovu iz ogromnog roga od školjke.

– Kako bi bilo – reče Esthe – da sada nabavimo ključeve od kaveza za tigrove i zmije?

– Još pričekati – kaza Todor i na prstima ode do izlaza iz sjenice.

Zrak u bašti počeo je sve ljuće mirisati na kožu i znoj životinja. Esthe se ugodno ježila od divljeg mirisa. Todor je zašao iza ugla sjenice. Esthe je zurila vani. Sve drveće sada nestade, kao da je otišlo iz vrta i naleti mirisa kretali su se kroz tamu poput nepoznatih živih bića. I sve boje se pokrenuše. Skrletno crvenilo cvjetova kaktusa postalo je crno kao katran, plavi cvjetovi mandarine svijetlili su bjelinom, juka palme su bljeskale kao riblja kost i riblji skelet, a stabljike palmire poput velikih bijelih slonovih kosti. Tama je drveću davala kvrgave noge, a žbunju nadute trbuhe da su ličili na daždevnjake; noćna boja je pretvarala svijet biljaka u svijet životinja. Zemlja pred Esthinim stopalima je isparavala neki gorki znoj, čiji je okus djevojka mogla osjetiti na jeziku poput otrova. Raznoliki odjek iz životinjskih nastambi u vrtu se ustostručio, kao da su gomile zarobljenih životinjskih srca izvršavale samoubojstvo naričući za svojim životima na izmaku.

Esthe ustade s klupe i krenu pipati kroz mrak sjenice. Dohvati bjeličaste tuberoze, koje su pod njenim prstima bile kao pokretne glatke i sluzave očne jabučice. Opipa puzavice koje su, mlake i mekane, djelovale kao utrobe i crijeva nekog tek zaklanog životinjskog tijela.

– Todore! – pozva mlada djevojka. Ali, činilo se da je Todor nestao.

Esthe grčevito savi svoj jahaći bič oko koljena. Sada je u sjenici bilo posve mračno, a vani je bučalo urlanje i lavež iz kaveza, kao udaranje valova u šupljinu. Esthe je dobro poznavala indijske noći pune cvrčanja cvrčaka i vriske majmuna; također je čula i krike šakala i grohot mnogih noćnih ptica, ali ove duge, bolne uzdahe zatočenih životinja, koji su pokretali valove zraka, tako da je i lišće u tami šaputalo, ove strastvene krike čežnje, razvučene i oštre, kao da moraju prepiliti rešetke kaveza, ovu krvavu riku proljetne životinjske sladostrasti a među njom zveket željeznih šipki, koje su se tresle kao lanci pokrenuti porivom za slobodom poludjelih zvjeri, to Eshte još nikad nije čula.

Esthino srce se zgrozi i poče se buditi kao samostalno biće; osjećala ga je kako stupajućim koracima okomito korača kroz njeno mlado tijelo. Njeno srce je pravilo skokove poput pantera dugih kandži, istezalo se i uvrtalo kao valjanje divovske zmije, ali ipak je ostajalo na istoj tački poput neke čvrsto srasle morske biljke, koja se ustalasala grabeći oko sebe zamršenim nitima u potrazi za hranom. I svi krikovi iz mračnog vrta koji su se prolamali iz životinjskih grla, nanoseći bol i zraku, postajali su u Esthe kao hiljadu njenih vlastitih glasova. Sve što je u vrtu bujalo od divljine, vatrenosti i strasti, postajalo je Esthino srce. Njena krv prolazila je sve životinjske preobražaje, kao da želi pobjeći iz njenog tijela i u raznim oblicima jurnuti u noć, kao grabljivice koje taru svoje krzno o rešetke i guraju svoje šape kroz željezo, tako je krv mlade djevojke navalila za dosad nepoznatom slobodom.

Gdje je Todor? dozivalo je u Esthe. On ima pogled tigra krupnih očnih jabučica; on je poput gipkih zmija bez kostiju. Danas popodne na baštenskom puteljku njegova je sjena visila na njemu teško i crno, kao što velike leteće lisice vise na drveću s glavama prema dole. Todor uvijek šuti, ali njegove oči pričaju više od dana i noći. Vani pred sjenicom je mračno, kao da je Todor svojim očima progutao čitav vrt. – Todor je sada sve – on je ova velika tama vani, on je postao krv u Esthe, koja, kao krdo slonova, gazi njeno srce.

Mlada djevojka ispusti jahaći bič. Pritisnu ruke na svoj goli vrat i odjednom kriknu glasno poput vrane. Esthe je vrištala visoko dignutih ruku, stajala je propeta na nožne prste i vrištala bez prestanka – tako da su majmuni drekavci zašutjeli, da je rika tigrova utihnula i sve životinje iza rešetaka zadržaše dah. Cijeli mračni vrt je par trenutaka osluškivao visoki piskutavi ton vriska u pomoć mlade ljudske ženke.

Konačno se pojaviše fenjeri, svjetlost se sada ogledala u lokvama i staklenim kavezima, a životinjska rika krenu iznova od bronzanih rešetaka prema fenjerima i nadjača Esthin krik. Ogromne sjene ljudi koji su napredovali ispipavajući teren izbijale su iz procijepa među drvećem. Pojaviše se puteljci vrta i glavice cvjetova i izgledalo je kao da dotrčava mnoštvo drveća i letećih bića. Osvijetljena fenjerima Esthe je stajala uspravljenih svijetlih ruku i vrištala na sve. Nije se pomjerala s mjesta vrišteći za svojim kricima. Onda se, kao zaslijepljeni insekt, iznenada srušila usred odsjaja svjetiljki.

– Spasite me od Todora, upomoć, spasite me od Todora! – vrištala je iznenađenim ljudima u uši. Objesila se istovremeno za četiri čuvara, koje je postavila oko sebe poput zaštitne barikade. Tražili su u sjenici, Todora nigdje nije bilo. Čuvari su djevojku bez svijesti pronijeli kroz vrt u kojem su životinje, sada preplašene od svjetla, bjesnile još glasnije, jednako kakvom divljem metežu gomile.

U blizini ulaza s ulice jednom čuvaru se učinilo da je iza žbuna vidio Todorov lik. Kada su iznova krenuli u potragu, pronašli su platneni paketić pun srebrnih kovanica ostavljen pored vrata portirske kućice.

Kada je Todor vidio Esthe odlučnu da ne otputuje, njene odvažne misli su te večeri i njega učinile jednako smionim. Oprezno je provukao kroz rešetke parka Esthin bicikl, odvezao ga jednom svom indijskom poznaniku u grad i prodao mu ga, te se upravo bio vratio da Esthe preda srebrnjake kako bi zauvijek mogla ostati u Kalkuti. Jer mlada djevojka je u oproštajnom raspoloženju zadnjih poslijepodneva često znala ponoviti kako bi, kada bi mogla pribaviti novca, ostala u Indiji. Rado bi prodala sve svoje haljine, čak i svoj omiljeni bicikl, samo kada bi znala kome. Kada se Todor vratio s novcem u ruci, iz daljine je primijetio povorku fenjera i mnoštvo čuvara koji su nosili Esthe u neko vozilo. Todor brzo spusti novac kraj portirske kabine i izgubi se iz vrta.

Esthe je sljedećeg jutra sa svojim ocem otputovala za Englesku, a u zoološkom vrtu sada već svako zna da se Todor zaposlio na teretnom brodu na rijeci Hugli kako bi u Engleskoj tražio Esthe.

O prevoditeljici:

Selma Idrizbegović rođena je 1972. u Zvorniku. Završila je studij germanistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živi i radi u Sarajevu, a u slobodno vrijeme putuje, čita i prevodi.