Lei-Futse, jedan od najmlađih i najuglednijih mandarina Šangaja, rodio se istog dana, istog sata, iste minute kao i mladi kineski car, pa se i njegov horoskop koji su postavili zvjezdoznanci nekim čudom tačno poklapao sa carevim. No, to niko nije znao osim Lei-Futsea i njegovog prijatelja astrologa Te-Poa, te je mandarin zazirao da o tome priča s bilo kim osim s Te-Poom. Careva udovica koja je tada vladala umjesto cara, jer je on bio proglašen zauvijek malodobnim, odmah bi zamrzila Lei-Futsea i plašila ga se zbog njegovog horoskopa, onako kako je mrzila i mladog cara. Jednog popodneva, u posve neuobičajenom trenutku, mandarin je pozvao astrologa u šangajski klub mandarina. Te-Poa je to začudilo. Posmatrao je položaje astroloških kuća na svojim nebeskim kartama i štrecnuo se; uvidio je da njegovom prijatelju danas prijeti smrt. Škorpija je ušla u kuću planete Jupiter koji je bio okružen mnogobrojnim smrtonosnim zvijezdama i nije se bilo nadati da će ga spasiti bilo kakvo povoljnije sazviježđe. Dok je Te-Po još dumao o položaju zvijezda, čuo je limenu glazbu i bubnjare pred svojim vratima, obukao encijan plavu svilenu odoru preko ljubičastog donjeg rublja od svile, a zatim uskočio u žutu nosiljku koju mu je poslao mandarin. Osam nosača, vojnici, bubnjari, izvikivači trčali su s njim u dugoj koloni kroz zakučaste šangajske ulice. Naposljetku su prošli između niza tezgi u slikarskoj ulici, gdje su ulični slikari sjedili iza ogromnih bijelih slika od riže. Slike su kao duge bijele zastave punile svaku od tezgi – od stropa do dna. Te-Po je u sebi pomislio: Život na ovom svijetu je kao tezga za prodaju slika. Svako u svome srcu okači niz slika sjećanja kao što to rade ulični slikari, a one tumaraju pred očima kao listovi rižinog papira na vjetru, dok oči ne zatvorimo zauvijek. Čak ni poneku sliku čovjek ne može ponijeti sa sobom, pa tako i slike ostaju kada slikar umre. Pred uskim ulazom u sokak kod zida kluba mandarina, na jednom od najtješnjih uglova Šangaja, nosiljka je stala. U klubu mandarina gradske aristokrate održavaju svoje svečanosti. Klub se sastoji od vrta koji je pun umjetnih stijena, otvorenih i zatvorenih sjenica izgrađenih od crvenog lakiranog drveta na malim umjetnim brežuljcima, među biljkama i vještačkim jezercima. Na kućama zasvođeni krovovi od sive cigle kao ogromni čamci pune nebo u pažljivo planiranom neredu uskog vrtnog prostora. Te-Po je u pratnji pognutih sluga ušao kroz neupadljiva ulična vrata. Slijeva mu je otvorena dvorana kućnog oltara, a pozlaćeni drveni zidovi s tri strane okružuju moćnu zlatnu sliku Bude. Četvrta strana je otvorena prema dvorištu. Dugi stol, prepun žrtvenih jela u stilu bifea na željezničkim stanicama, uvijek je izložen tamo, okružen redom zapaljenih svijeća. Te-Po je uočio da je žrtveni stol danas posebno bogat pečenom prasetinom te porumenjelim guskama i kokoškama koje su se još pušile. Miris masnoće sa oltara zapahnuo ga je kao topla isparenja iz gostionica. Te-Po je shvatio da je vjerovatno njegov prijatelj mandarin u nesvjesnom predosjećaju smrti darovao obilata žrtvena jela. Vrt je majskim zelenilom blistao u plavom popodnevu. Crvene balustrade drvenih sjenica stoje iznad jezeraca negdje u visini čovjeka. Male kamene stepenice vode prema gore kroz labirint umjetno rezanih i izdubljenih stijena. Cijelo dvorište od kamenih brežuljaka jedva da obuhvata nekih pedesetak koraka, ali sjenice na uzvisinama zaklanjaju svojim zabatima visoki zid oko dvorišta tako vješto da se čovjeku čini da se našao u miljama dugom kamenom haosu. Ponekad se zid sa gipsanom zmajevom glavom ofarbanom u crveno ugura u taj nered, a ribnjaci nabijeni kao tamni ambisi prostiru se ispred brežuljaka koji sliče kulisama, u vodi crnoj kao noć vidi se odsjaj zlatnih oluka, crvenih balustrada, zelenog lišća breze i visokih trski. Mandarin Lei-Futse dočekao je svoga prijatelja u paviljonu nasuprot dvorani kućnog oltara. Iako su njih dvojica bili dugogodišnji prijatelji, dugo su se klanjali po kineskom običaju, kao da se tek upoznaju. Neprekidno su se smješkali, a da jedan drugome nisu odavali svoje brige. Tako izgovoriše lijepe riječi, prve stihove pjesama i dobronamjerne izreke. – Nije li plavi zrak dobročinstvo neba prema Zemlji! – prošaptao je mandarin pjevušeći mnoge preglašene vokale kineskoga jezika. Njegov prijatelj Te-Po mu također odgovori: – I nije li zrak carstvo ptica pjevica, zmajeva i misli! Neka danas pjevice protjeraju sve zmajeve iz zraka i neka se natpjevavaju s tvojim mislima! – Mandarin je svoga prijatelja uz komplimente i gracilne naklone otpratio prema crnoj poliranoj opijumskoj klupi, koja je kao niski, četvrtasti podij stajala u pozadini paviljona. Dva gospodina zauzeše mjesta na dva tanka, bakrenocrvena svilena jastuka i podigoše noge. Mandarin pljesnu rukama. Sluga, u nebeskoplavoj halji koja je sezala do poda, uđe, postavi kraj svakog gospodina dvije prekrivene šoljice za čaj i dvije zdjele prženih sjemenki badema. Gospoda podigoše šoljice u znak pozdrava, porculanskim poklopcem nastranu oprezno gurnuše čajno lišće nalik sijenu koje je plutalo u šoljici, te srknuše malo vrućeg zelenog čaja. Drugi sluga je u međuvremenu postavio malu srebrenu špiritušu između njih, te im pružio dvije duge opijumske lule od bjelokosti. Obojica zapališe sićušnu opijumsku kuglu koja se nalazila na glavi lule na plamenu, i svaki je, u par sporih dašaka uvukao svoj opijum; lula koju su njih dvojica pušila bila je samo lula osvježenja, nikako lula za uspavljivanje. Vratiše svoje lule slugi i dolje iz vrta pojaviše se glave dvije desetogodišnje djevojčice i lice blijede žene. Žena je bila obučena u tamnoplavu, skoro crnu svilu, djevojčice u svijetloplavu, slično kao sluge. Sluge značajno i oprezno povedoše mlade dame uz kamene stepenice. Tri ženska stvorenja imala su vještački osakaćena stopala nalik kopitima i ušle su tapkajući i poskakujući kratkim korakom kao koze. Njihove cipele od zelene svile imale su bijelu potpeticu na sredini stopala, pa je izgledalo kao da je svaka od njih balansirala na malim bijelim štulama. Tri dame su malo zakasnile i svakako su se bojale nemilosti mandarina. No, on im poče dobacivati ljubazne rečenice: – Da li je danas tvoj jezik donio najljepša krila? – pitao je ženu obučenu u tamnoplavo. Čvrsto začešljane i razdijeljene kose, glatke poput crnog laka, ona mu se nakloni neprestano drhteći i smješkajući se. Bila je to Mi-Lee, pripovjedačica, koja je na gozbama u klubu mandarina izvodila stare sage i junačke pjesme. Njeno lice postajalo je sve bljeđe što se više klanjala, i bilo je u sumračnom paviljonu kao srebreni predmet koji uz to još i svijetli u mraku. Blijeda Mi-Lee se onda spustila na klupicu, a dvije djevojčice sjele su joj kraj nogu kod žičanih instrumenata koje su im donijele sluge. Mi-Lee se nakašljala i počela da maše djevojčicama svojim malim bijelim rupčićem. One udariše u žice i bi kao da mnogo čaša zazvecka, a ispod njihovih prstiju iskoči zvonjava zvukova u zrak, kao da hrpa divljih insekata zuji i cvrkuće. Brujuća i zveckava muzika ispunjavala je paviljon i zvukovi su plesali kao zviždući vrtuljak. Brujanje je stostruko jače odzvanjalo kroz šuplji krov sjenice koji je djelovao poput školjke. Začahurena muzikom, opijumom i mirisom čaja, gospoda je sjedila na zajedničkoj klupi. Svaki od njih grickao je pečene sjemenke badema prednjim zubima i svaki je izgledao kao da se zabavlja, a nijedan ovome drugome nije pokazivao svoje tužne misli. Mi-Lee postajala je bljeđa iz sekunde u sekundu i astrologu je na kraju ličila na bijele slike na rižinom papiru iz ulice s tezgama. Pjevačica nakrivi glavu, sklopi oči, nasloni bradu na ruku kojom je držala maramicu i poče pripovijedati piskavim glasom – kao raspjevane orgulje: – Ptica plavoperka došla je u carske vrtove, odleti na carevu porculansku kuću iza ribnjaka s kornjačama. – Ko danas mora umrijeti – pitao je mladi car svoga evnuha. – Plavoperka vrišti preko ribnjaka, a to je znak da danas umire član carske porodice! – Ko danas mora umrijeti? – pitao je evnuh, proslijedivši pitanje ušnoj školjki stražara na vratima. Stražar koji drži mladog cara zatočenim pitao je: – Ko danas mora umrijeti? – pogledavši carskog vrtlara, koji je sjedio pod prozorom među crvenim fuksijama. – Ko danas mora umrijeti? – očima je vrtlar pitao svoju ženu koja je bila služavka carevoj omiljenoj od tri supruge. Vrtlarova supruga zadrhti i ispusti šoljicu da padne tako da se razbila u porculanski prah. Šoljicu joj je poklonila njena mlada carska gospodarica. Vrtlarova supruga zaprepašteno gledaše svoga muža, iza suza koje su raspršavale sjaj nestadoše joj oči. Njene suze svjetlucale su kao krhotine caričine porculanske šoljice, a vrtlar se posječe vrtnim makazama kojima je podrezivao fuksiju i posuši krv s prsta o svoju crnu pletenicu koja se preko njegovog ramena uvijala po ahatnom pijesku vrta. Stražar je kroz prozor s razumijevanjem pogledao vrtlara koji se posjekao. Stisnuo je zube tako da zakrckaše i da se carev evnuh okrenu prema njemu pogledavši ga. Evnuh postade žući od careve svile, tresao se cijelim tijelom kada je preko stražara i vrtlara i preko vrtlareve žene ugledao caričinu šoljicu u krhotinama. A car je ustao, prišao prozoru, bacio svoju maramicu u vrtovski vjetar, da maramica otjera plavoperku. Ptica nije odletjela, nego ostade da vrišti do poslijepodneva, do časa kada je i stara carska udovica sa svojom dvorskom svitom kročila u vrt mladog cara i pred njegovim očima u ribnjaku s kornjačama evnuhu, stražaru i vrtlaru naložila da udave prvu od tri mlade carice; onu koju je car najviše volio. Mi-Lee, pripovjedačica, ostarjela je nakon što je pred mandarinom i njegovim prijateljem do kraja otpjevala pjesmu o okrutnoj carici. Naslonjena na sluge, bljeđa nego što je došla, napustila je sjenicu u klubu mandarina. Lei-Futse lično joj je prije par dana zapisao i poslao ovu pjesmu. Znala je da je cijena pjevanja legende iz carske kuće smrt. No, Mi-Lee je poznavala mandarina i njemu za ljubav, uprkos smrtnoj opasnosti, otpjevala je upravo tu pjesmu. Neko danas mora umrijeti, znala je dok je odlazila, ili ona koja je pjevala ili neko od onih koji su slušali. Svoga gospodara, mandarina, kuliji su sat vremena kasnije u nosiljci donijeli kući; ali kada su nosiljku spustili u dvorištu njegove kuće, u njoj je sjedio mrtav; više nije izašao. Još iste noći zvjezdoznanca su probudili izvikivači, bubnjari i zvuci drvenih instrumenata koji su uz ogromnu buku još prije ponoći na ulicama Šangaja objavljivali smrt mladoga cara. Te-Po još i danas razmišlja o tome da li je njegov prijatelj, mandarin Lei- Futse, pripadao pratnji carske duše, zato što se rodio i umro u isto vrijeme kao i sam car.
Haris Čavčić rođen je u Sarajevu 1994. godine, gdje je završio osnovnu školu, a potom i Prvu bošnjačku gimnaziju 2012. godine. Studirao je elektrotehniku, te njemački jezik i književnost pri Sarajevskom univerzitetu, a za vrijeme studija jezika intenzivnije se bavio književnim prevođenjem. Redovni je učesnik TransLab radionica kao i ostalih relevantnih prevodilačkih kurseva i programa obuke. Od 2017. godine radi u BPO sektoru.