TransLab: “Intra Muros”
KNJIŽEVNOST24/06/2023 u 19:00 h
ALEXIS MICHALIK
U okviru prevodilačkog projekta TransLab Sarajevo – Pariz objavljujemo dijelove drame “Intra Muros” francuskog autora Alexisa Michalika u prijevodu Lejle Džemidžić
PROLOG
Zid. Pet plastičnih i metalnih stolica. Jedan vojnički krevet. Muzičar, na sceni.
Richard, režiser, čeka ispred zatvora.
RICHARD – Dakle sada, ja vam se obraćam, vi sjedite i počinjete me slušati, ugasili ste mobitele, a ako niste, hajde, molim vas, uradite to, hvala. U vašim pogledima vidim ono što se sad zapravo pitate, a to je: “Je li već počelo?” To je već pozorište. I da, zapravo je počelo. Dakle, šta je za vas pozorište? (Neki mu odgovaraju, neki ne.) Ja mislim da je pozorište, prije svega, mjesto na kojem se uvijek nešto dešava. Mjesto na kojem se ponekad dosađujemo, ali na kojem se možemo i smijati i plakati, jednom riječju, mjesto na kojem ste obuzeti emocijama. Ali, emocija o kojoj ćemo govoriti jeste ona koju osjeća glumac, to jest ja. Jer, dok vam se obraćam, ja sam glumac i osjećam nešto. Tražim svoj tekst, zatim slušam kako govorim, procjenjujem sebe, i osjećam emocije kako nadolaze. Emocije glumca, najprije, trema, naravno, moj život i moje stanje umora, da li sam dobro spavao, sve to, a zatim, tu je naročito i osjećanje lika. Jer, kada ste glumac, živite jedan drugi život. I ako prihvatite ulogu, obuzet će vas osjećanja koja obuzimaju i lika. Patićete, ili biti sretni, ali sve u svemu, patimo, jer u suprotnom to onda nije zanimljiv lik. Ono što je fascinantno jeste reći da, ne samo da jedan glumac prihvata jedan drugi život, on ih prihvata dva: svoj i život uloge koju igra. I ta dva života se miješaju kako bi oformili jednu cjelinu, a to je ova koju upravo vidite.
Mokro je i hladno. Jesen je.
Dolazi Jeanne, glumica, na telefonskoj je liniji sa staračkim domom svoga oca.
JEANNE, preko telefona – Ne, ne, ne, neću da pričam s njim, to će onda potrajati deset minuta, posteljinu ću donijeti iduće sedmice! Ne, ne želim pričati sa njim! Da, tata, upravo govorim medicinskoj sestri da ću posteljinu donijeti iduće sedmice. IDUĆE SEDMICE, tata. Ne sad, sad radim. Dobro, slušaj, ulazim u lift, ne čujem te više.
Prekida vezu. Dolazi Alice, mlada socijalna radnica.
JEANNE, obraća se Alice – Dobar dan.
ALICE – Dobar dan. Alice.
JEANNE – Jeanne, drago mi je.
ALICE – I meni. (obraća se Richardu) Dobar dan, Richarde.
RICHARD, pruža joj ruku – Kako ste?
ALICE – Dobro, hvala. Ovaj, hoćemo li?
JEANNE – Da.
RICHARD – Idemo!
Alice ide prema ulazu, Richard i Jeanne se stidljivo poljube u obraz.
RICHARD (obraća se Jeanne) – Kako si?
JEANNE – Dobro, dobro.
ALICE – Imate li lične karte?
JEANNE, pretura po torbi – Mmmm, da, samo malo…
RICHARD – Zar nije ovdje trebala biti neka druga, nešto starija socijalna radnica?
Nadège?
ALICE – Da, gospođa Berthier, ovaj, pokupila je neki virus, bolesna je. Ali ništa strašno, mogu sve, ovaj… mogu sve sama.
(obraća se čuvaru)
Raphael, hoćeš li nam otvoriti?
(prolaze prve rešetke)
Njemu možete dati svoje lične karte, na izlazu ćete ih ponovo dobiti. Ako imate neke vrijedne predmete, nakit, novčanik… i mobitele također.
JEANNE, pokazujući na svoj mobitel – Mogu li ga zadržati?
ALICE – A ne, to je strogo zabranjeno.
JEANNE, daje telefon – Ovo će mi biti u isto vrijeme neka vrsta odmora, moj otac me izluđuje. Ne znam kakav vi odnos imate sa svojim…
ALICE – Ah, ma ja…
JEANNE – Kako Vama ide? Imate li sreće da…
ALICE – Ne, ja zapravo, ja…
JEANNE – Ma dajte! Pakao je, zar ne? Kao i meni?
ALICE – Moj otac je zapravo poginuo. Saobraćajna nesreća.
JEANNE – Ah, izvinite.
ALICE – Ne, uredu je. Imala sam tri godine.
Rešetke se otvaraju, ulaze. Jeanne se osjeća pomalo glupo.
HODNICI
Kako se rešetke otvaraju, oni prolaze.
RICHARD – Dakle, ono što sam vam govorio o pozorištu, to je da…
Najprije, to nije terapija, nismo tu da bismo osuđivali jedni druge, tu smo kako bismo pronašli neku emociju. Jer, znate, kada se glumac prepusti emocijama, to zna biti čudesno. Pogotovo ako nije profesionalac. Amater može doživjeti mnogo jače stvari na pozorišnoj sceni nego u životu.
JEANNE – A, ovaj… koliko ih je ovdje, njih…?
ALICE – Dakle, ovdje ima oko 110 zatvorenika i oko 300 čuvara koji su podijeljeni na centralni zatvor i pritvor. Znate li šta je pritvor?
JEANNE – Mmm, zatvor?
ALICE – Pritvor je mjesto gdje privedeni borave do donošenja konačne presude. Bude i onih koji izdržavaju kratke kazne, delinkvenata. Kada budu osuđeni na kaznu dužu od osam godina, onda dolaze ovdje u centralni.
JEANNE – Ali onda… zbog čega su tu?
ALICE – Zavisi: tu su grupe prijestupnika, nasilne pljačke, organizovani kriminal, ubistvo, silovanje, čedomorstvo…
RICHARD – Mogli bismo im dati da igraju Sofokla.
JEANNE – A ovi koji će ovdje doći, oni… šta su oni uradili?
ALICE – Ne znam, ne poznajem ih sve. Ali, u svakom slučaju, na početku im ne postavljajte previše pitanja o njihovom životu. Pustite ih da sami kažu.
RICHARD – Koliko će ih otprilike biti?
ALICE – Biće ih desetak, petnaest najviše.
SALA
Ulaze u salu, pale svjetla.
ALICE – Evo, ovo je naša višenamjenska sala. Prije je tu bila mala pozornica, ali je zauzimala previše prostora, pa smo je sklonili. Zatvorenici ovdje imaju radionice, gledaju filmske projekcije i komentarišu. Ovdje će se održati pozorišna radionica.
Zatvorenici ulaze, samo ih je dvoje: Kevin i Angelo, 28 i 50 godina.
RICHARD, Kevinu – Eh, dobar Vam dan. Richard.
KEVIN – Kevin.
RICHARD – Kevin?
KEVIN – Jeste, Kevin.
RICHARD, govori Angelu – Dobar dan. Richard.
ANGELO – Dobar dan.
RICHARD – Eh dobro, ja sam režiser, profesor glume. Onaj koji drži časove, izvinite, nisam baš najbolje razumio vaše ime…
KEVIN – Angelo.
RICHARD – Angelo?
KEVIN – Jeste, Angelo.
RICHARD – Veoma lijepo. To Vam je pravo ime?
KEVIN – Ne voli puno pričati sa ljudima koje ne poznaje.
RICHARD, vedro – E dobro, naučićemo se bolje upoznati.
KEVIN – Dobar dan, djevojke!
JEANNE – Dobar dan.
RICHARD – Eh, ovo je Jeanne, odlična komičarka, ona će danas biti moja pomoćnica.
JEANNE – Da, ja ću biti sa njim.
RICHARD – Ovo je Alice, nju već znate.
ALICE – Dobar dan, ne, još uvijek se ne znamo, ja sam pomoćnica gospođe Berthier već nekoliko mjeseci, ona, nažalost, nije mogla doći pa ću održati čas umjesto nje, a sada ću prestati pričati jer nemam više daha.
RICHARD – Skromna je, ali danas ste ovdje zahvaljujući njoj, dakle, hvala ti, Alice.
KEVIN – Hvala, Alice!
ALICE – Hvala vama što ste ovdje.
KEVIN – Dobro došla!
RICHARD – Dobro, sačekaćemo da svi budu tu kako bismo počeli, dakle, ako imate neku odjeću, ako se želite presvući, zagrijati, protegnuti ili ako samo želite sjesti, izvolite.
(Kevin i Angelo će sjesti)
E dobro.
Jeanne sjeda pored njih. Richard gleda Alice. Alice gleda na sat.
ALICE, tiho Richardu – Doći će svaki čas.
RICHARD, tiho Alice – Bez brige. (primjećuje kako Jeanne priča sa Kevinom)
Jeanne. Jeanne?
(pokušava je nešto pitati)
Možeš… možeš li zajedno sa Alice uzeti ovaj sto? Ovaj ovdje.
Da, podignite ga i stavite ga… ovdje.
Malo ćemo preurediti prostor.
Jeanne i Alice ustaju. Richard ide proviriti na hodnik, vraća se.
RICHARD, Kevinu – Izvinite, da li ste naletjeli na kolege koji su rekli da će doći?
Kevin – Ne.
Angelo – Ne.
Stanka. Richard gleda Alice.
Alice – Provjeriću.
Richard – Hvala, jako ste ljubazni.
(tiho se obraća Jeanne) Jeanne, možeš li doći?
Jeanne se približava.
RICHARD, tiho – Možeš li početi… puhati balon?
JEANNE, tiho – Mogu, daj mi ga.
Richard, tiho – Pa, nemam ga, rekao sam ti da ga kupiš.
JEANNE, tiho – A ne, nisi mi to rekao.
RICHARD, tiho – Ma jesam.
JEANNE, tiho – Ma nisi.
RICHARD, tiho – Poslao sam ti mail.
JEANNE, tiho – Ama nisi. Sinoć sam pregledala mailove.
RICHARD, tiho – Jutros! Jutros sam ti ga poslao!
JEANNE, tiho – Zašto me nisi nazvao?
RICHARD, tiho – Jer nisam imao više kredita, komplikovano je, nije bitno, znači balona nema?
JEANNE, tiho – Ako ti nemaš balon, balona nema.
Richard ugleda Alice koja se vratila, ljuta.
RICHARD, obraća se Alice – I?
ALICE – To je sve.
RICHARD – To je sve? Šta to znači?
ALICE – Pa, samo ih je dvoje.
RICHARD – Ko to?
Alice diskretno pokazuje na Kevina i Angela.
Nije valjda?
ALICE – Znate, njima je veoma komplikovano dolaziti na radionice, moraju popuniti puno papirologije i…
RICHARD, prekidajući je – Ah, možda je njima veoma komplikovano, ali što se mene tiče, ovako ne može.
(zatvorenicima)
Gospodo, ja se izvinjavam, ali imamo… manjak… zatvorenika, mislim da ću morati otkazati radionicu.
ALICE, povlači ga u stranu – Stanite, stanite, mislim da niste shvatili. Ovo dvoje zatvorenika je uložilo veliki napor kako bi došli na radionicu i najmanje što možete učiniti je odazvati se na to.
(zatvorenicima)
Nemojte ići! Mislim da je super to što ste došli! I Jeanne isto misli da je super, je l’ da, Jeanne?
Jeanne – Mhm, da, to je…
Alice – Eto! Bilo bi super da Richard svakako održi čas.
Svi gledaju u Richarda koji se duri u ćošku.
JEANNE – Richard.
RICHARD – Da, ali ja…
(djevojke bulje u njega)
Dobro, dobro, Richard će održati čas.
(skida svoj kaput)
Hajmo, idemo, malo motivacije.
ALICE – Super!
RICHARD – Onda, krenimo. Stanimo u krug. Svi stanite u krug. Alice, da li biste bili ljubazni i stali sa nama u krug?
ALICE – Mmm, da, naravno.
RICHARD – Hvala puno.
Stali su. Kevin se približi Jeanne. Možda i previše.
RICHARD – Dakle, Kevine, uvešćemo pravilo broj jedan, a to je lični glumčev prostor, svaki glumac oko sebe ima jedan balon, a kada su baloni preblizu, oni pucaju.
KEVIN, odstupajući – Ah, izvinite, važi, nikakav problem.
(govori Jeanne) Ne bih želio puknuti tvoj balon.
RICHARD – Hvala. Kad smo već kod toga, pravilo broj dva: izbjegavamo fizički kontakt.
Do njega može i doći, ali sad za sad, bez kontakta, važi?
KEVIN – Okej, važi.
RICHARD – Super. Dobro. Htio sam početi vježbom sa balonom, ali nemamo balon.
Nećemo tražiti krivce, za mene, svakako, ovdje krivca nema.
(Kevin i Angelo gledaju poprijeko)
Samo imamo… pozorište. A pozorište je mašta, dakle, zamislićemo balon.
(imitira da drži balon u rukama)
Evo ga, tu je, ovo je jedan zamišljeni balon koju ću baciti svom kolegi, hop.
(baca ga Jeanne, koja hvata “balon”)
Glumac nešto predloži svom partneru, on to prihvata i uzvraća novim prijedlogom.
JEANNE – Dakle, on je… još teži… hop.
Richard ga hvata, igra se težim balonom.
RICHARD – Uh da, baš je težak ovaj balon koji ću sad baciti drugom kolegi, pazite, hop!
(baca je ka Angelu koji ne uzvraća)
Dakle, treba da… uhvatiš balon, znaš? Inače će pasti, sada je pao i udario te po nozi.
(Angelo tupo gleda)
Dobro. Počećemo na malo jednostavniji način. Svi ćemo se zajedno kretati u prostoru i zapažati ono što nas okružuje.
(Angelo sjeda, Kevin hoda za Jeanne)
Idemo, idemo, dobro je, ništa ne radimo, a kada pljesnem rukama, svi ćete se vratiti u krug na svoja mjesta… pažnja… hop!
Plješće rukama. Svi se vraćaju na svoja mjesta, osim Angela koji još uvijek sjedi i Kevina koji se približava Jeanne.
RICHARD – Kevine?
KEVIN – uzmičući – Ah da, izvinite.
RICHARD – Angelo?
ANGELO – Mmm? Ah da.
Angelo ustaje i staje u krug. Richard uzdahne.
RICHARD – Dakle, ovaj, sada ćemo raditi nešto malo zabavnije. Jednostavno ćemo se prepustiti i imitirati neku životinju. Dakle, idemo, pomjeramo malo ramena, tako, malo poskočimo, i svi ćemo imitirati… majmuna! (Richard sam počinje imitirati majmuna)
Hajmo, Jeanne, majmun!
(Jeanne, ne baš motivisana, počinje imitirati majmuna)
Alice, majmun! Idemo!
Alice stidljivo imitira majmuna. Richard stane ispred Kevina i Angela i daje sve od sebe.
Dvoje zatvorenika ga gledaju poprijeko.
RICHARD, Kevinu – Ti… ti ne želiš imitirati majmuna?
KEVIN – Zašto baš majmuna?
RICHARD – Paa, jer je simpatičan, majmun.
KEVIN – Šta te je navelo da pomisliš na majmuna?
Muk.
RICHARD – Ovaj, ništa posebno, nadošlo mi je tek tako, ali možemo imitirati i nešto drugo? Mačku. Mjauuuu. Ili, ovaj, kameleona?
Ričard puzi po podu kao kameleon, nečujno. Trenutak usamljenosti.
RICHARD, ustaje – Možda ne, možda ne. Možda i nije tako dobra ideja imitirati životinje. Dobro. Jeanne, imaš li ti neku ideju?
JEANNE – Za vježbu?
RICHARD – Da, za vježbu.
JEANNE – Ovaj… Da…, mogli bismo… znaš, igrati zamjenu uloga. Sa stolicama?
RICHARD – Odlično. Odlična ideja.
JEANNE – obraća se zatvorenicima – Dobro, dakle, uzmite dvije stolice. Ovako, svako po jednu, i stavite ih ovdje, jednu do druge i sjednite. Vi se već poznajete?
KEVIN – Da, da.
JEANNE – Odlično. Dakle, Kevine, u ovoj vježbi, ti ćeš uzeti Angelov identitet, a ti ćeš, Angelo, uzeti Kevinov. Jeste li razumjeli?
KEVIN I ANGELO – Jesmo.
RICHARD – Stvaranje jednog lika – hvala ti, Jeanne – stvaranje jednog lika je temelj glumačkog zanimanja. To je često neki klasični lik poput Hamleta, Romea, Cyrana…
KEVIN – Onog nosonje?
RICHARD – Tako je, Cyrano de Bergerac, ali ovdje ću… stvorićemo jedan savremeni i stvarni lik, jer ćete glumiti osobu do sebe. Jeste razumjeli?
KEVIN I ANGELO – Jesmo.
RICHARD – Odlično. Pa da počnemo! Kevine, koje je tvoje omiljeno jelo?
KEVIN – Lazanje.
RICHARD I JEANNE – Ne.
KEVIN – Da, obožavam lazanje.
RICHARD – Dobro, uredu, ali ne.
KEVIN – Ama da.
ANGELO – Aa, da, potvrđujem, on obožava lazanje.
RICHARD, pokazuje na Angela – Da, ali postavio sam pitanje “Kevinu”.
KEVIN – Pa evo, odgovorio sam ti da su lazanje moje omiljeno jelo.
RICHARD – Da, ali Angelo je taj koji mi treba odgovoriti.
KEVIN – Ne, on je Angelo.
RICHARD – Ne, to si ti.
KEVIN – Ne, on je! Ja sam Kevin, volim lazanje i želim postati glumac. I to ne tamo nekakvog pozorišta, već, znaš, filmska zvijezda.
Richard – Sve ja znam, ali želim da Kevin bude taj koji će mi to reći!
KEVIN, obraća se Jeanne – Je l’ on lud ili šta već?
Richard gleda u Jeanne, moleći za pomoć.
JEANNE, Kevinu – Kako se zoveš?
KEVIN – Kevin.
Klima glavom, pokušava nešto drugo.
JEANNE – A kako se ja zovem?
KEVIN – Jeanne.
JEANNE – Ne, nego Richard. Zovem se Richard, režiser sam, obožavam pričati o pozorištu…
RICHARD – Eto, a ja se zovem Jeanne, poznata sam glumica i bolji sam profesor od Richarda…
KEVIN, shvata – Aaaaaa, okej, okej, okej. Ma kako si samo šarmantan, Richarde.
RICHARD, govori Jeanne – Hvala, Richarde.
Dobro, Angelo!
KEVIN – Molim.
RICHARD – Kako se osjećaš u ovom trenutku?
KEVIN – Dobro je, dobro.
RICHARD – Kako zdravlje?
KEVIN – Imam neku reumu, nisam više baš tako mlad.
Angelo ih pronicljivo posmatra, smijuljeći se.
RICHARD – Dobro, shvatio si. Kako provodiš slobodno vrijeme?
KEVIN – Paa, volim čitati pomalo dosadne klasike. Nešto poput Rousseaua, i tako to.
ANGELO, tiho – Hugoa…
KEVIN – Hugoa!
RICHARD – Victora Hugoa?
KEVIN – Jest, tako je.
RICHARD – Šta sada čitaš?
KEVIN – Sada čitam one… one? Jadnike!
RICHARD – Aha, odlično, sada probaj utjeloviti lik Angela. Misli na njegov glas. Misli na njegovo držanje.
KEVIN – Aha… uh, zeznuto.
RICHARD – Pokušaj. Vidi kakvo mu je držanje. Šta sada čitaš?
KEVIN – imitira Angelov glas – Sada čitam… Jadnike.
RICHARD – Super. Je li Kevin čitao Jadnike?
KEVIN, svojim glasom – A ne! Neka, hvala.
RICHARD – Pazi…
KEVIN – Ah da, izvinite.
Imitira Angelov glas.
Ne, Kevina čitanje baš i ne zanima.
RICHARD – Koliko se već ti i Kevin poznajete?
KEVIN, u ulozi – Upoznali smo se ima već… osam godina? Osam i po?
ANGELO – Tek si bio došao.
KEVIN – Aha, da, tek sam bio, ovaj… Kevin je tek bio došao.
RICHARD – Dakle, Kevin je ovdje u centralnom zatvoru već osam godina?
KEVIN – I po.
RICHARD – A ti, Angelo, koliko si ti ovdje?
KEVIN – Ja? Pa ima već…
ANGELO – Četrnaest.
KEVIN – Ma ne… dvadeset osam.
ANGELO – Ah da. Jeste.
RICHARD – Četrnaest ili dvadeset osam? To nije isto.
KEVIN – Ne, jer je već prošlo četrnaest.
RICHARD – Pazi, ostani u ulozi.
KEVIN – Ah da, pardon.
(imitirajući Angelov glas)
Zapravo, u zatvoru sam proveo četrnaest godina, zatim sam izašao na šest mjeseci, i evo, sada je četrnaest godina otkako sam se vratio.
RICHARD – Aha, znači ukupno si proveo dvadeset i osam godina… u zatvoru?
KEVIN – Aha, znači… dva puta četrnaest.
RICHARD – Čovječe! Da, to je… to je pravo dugo. Ali, šta si uradio pa si…
(Alice se zakašlje)
Ne, ne moraš da… zaboravimo ovo pitanje! Angelo, imaš li porodicu?
KEVIN – Pa i ne baš.
RICHARD – A prijatelje?
Ima li neko ko ti dolazi u sobu za posjete?
KEVIN – Ma ne, ne, prošlo je puno… ovaj… prošlo je puno kako nije…
ANGELO, nervira se – Dosta je! Nećeš više prepričavati moj život.
RICHARD, govori Angelu – Ali zato smo ovdje, Kevine.
ANGELO – Ja sam Angelo.
RICHARD, govori Angelu – Ne, nego Kevin.
ANGELO, ustaje – Ne, nego Angelo.
RICHARD – Ali to i jeste cilj vježbe!
ANGELO – E pa ova vježba vam je sranje!
RICHARD, uznemiren – Slušajte, želio bih doprijeti do vas, ali ipak: došli ste na pozorišnu radionicu i ne želite glumiti, ne želite raditi vježbu, dakle, izvinite, možda ste proveli dvadeset i osam godina u zatvoru, ali ne morate se praviti kao da je vama najteže, svima je teško! (pokazuje na Alice) Alice je izgubila oca u saobraćajnoj nesreći kada je imala tri godine! Jeanne (traži je) je operisala mrenu na oku i zamalo nije umrla! A ja, mene je supruga, u koju sam bio jako zaljubljen, nogirala i izgubio sam skrbništvo nad dvoje djece. Imate li vi djecu? (odmahuju glavom) Užasno je ne viđati djecu kad poželite! Izgubiti ženu koju volite, znati da se više nećete buditi pored nje.
JEANNE – Dobro…
RICHARD, ustaje – Često plačem. Kada ostanem sam, sjednem na stolicu i plačem. I svaki dan me savladavaju osjećanja. Ali to i jeste život. Pustiti da te emocije savladaju. U suprotnom, to nije život.
9. KAZNENO-POPRAVNI DOM
Kevin se sastaje sa direktorom zatvora
DIREKTOR – Pa, Kevine, nismo se upoznali, ja sam Jeanson, direktor zatvora. Dakle… Vi ste ovdje dva mjeseca i vidim da su Vas već premjestili u drugu ćeliju dva puta. Jeste imali neki problem sa svojim cimerom? A onda se desila i svađa u blagovaonici gdje ste prešli svaku mjeru jer ste napali dva čuvara. Prvo verbalno, a onda fizički. Poslali su Vas u samicu na deset dana, a Vi ste opet počeli sa provokacijama čim ste izašli.
KEVIN – Što su tražili, to su i dobili.
DIREKTOR – Mislite li to opet uraditi? Da li se kajete zbog toga što ste učinili? Dobro. Gospođa sutkinja je izgleda mislila da je Vaše mjesto u kazneno-popravnom domu, ali ja ću tražiti da Vas premjeste u centralni zatvor.
KEVIN – Šta?
DIREKTOR – Bićete premješteni u centralni zatvor u Nevresu.
KEVIN – Kakav premještaj?
DIREKTOR – Imaćete svoju zasebnu ćeliju. Moći ćete razmisliti o posljedicama svojih djela.
KEVIN – Ma o čemu ti pričaš? Kakav premještaj? Kakav premještaj? Dođavola, idete mi na kurac!
10. CENTRALNI
Sam u dvorištu, napada sve.
KEVIN – Šta je problem? Šta je s tobom? Dolje gledaj! Dolje gledaj, kad ti kažem! Naći ću ga ja, to kopile i njegovo posrano auto. Da, derem se, pa šta? Imaš neki problem!? Dođi vamo! Hajde, skini uniformu, kurvin sine! Šta je! Nije me ničeg strah! Dođavola!
Sjedi u ćošku dok mu Angelo prilazi i nudi mu cigaretu.
KEVIN – Ko si ti?
ANGELO – Hoćeš li jednu ili ne?
(Kevin uzdahne i uzme cigaretu)
U zamjenu, šuti i slušaj me.
Kol’ko si dobio? Osam godina? Deset? Bijesan si, hoćeš da izađeš, da ubiješ na mrtvo kretena koji te tu stavio? Ali, uvrijedio si čuvara. Podnijeće izvještaj. Ići ćeš u samicu. 15 dana pritvora… Ako se budeš prepirao, biće gore. Izaći ćeš iz samice još utučeniji. Jednog dana, obratićeš se ružno nekom zatvoreniku koji je opasniji od tebe, izbošće te. Ako preživiš, poželjećeš da i ti njega izbodeš. A onda će kazna da ti se produži na 12, ili 15 godina… U tih 15 godina, ili ćeš biti spaljen ili ćeš postati glavni i izaći ćeš. Naći ćeš nekog drugog kretena i njegovo trulo auto i osvetićeš se. I onda ćeš se vratiti ovdje. Opet. Na 20 godina. Ili će taj kreten biti u zatvoru, pa tako čekajući njega da izađe, uradićeš istu glupost koja te ovdje dovela, i govorićeš sebi da ćeš ovaj put biti pametniji, da te neće uhvatiti, ali će te uhvatiti i vratićeš se ovdje kao i svi. Kao svi oni koje sam vidio da pričaju. Samo nastavi da pričaš. Bićeš ovdje 30 godina.
11. ĆELIJA
Prva noć. Kevin u svojoj ćeliji, tih, ne može da spava. Povraća, plače, drugi zatvorenici vrše pritisak na njega, vrijeđaju ga u galami.
12. DVORIŠTE
Sutradan, Kevin sjedi sam. Ponovo sreće Anđela.
KEVIN – Da nemaš još jednu cigaru?
ANGELO – Danas nemam. Što si ti ovdje?
KEVIN – Nasilna krađa.
ANGELO – Pljačka? (Kevin klima glavom) Gdje si bio prije? Fresnes, Fleury?
KEVIN – Fresnes.
ANGELO – Jesu ti rekli da ćeš izgledati kao slabić ako ne budeš vršio pritisak na čuvare? Oni koji su ti to rekli, žele da te povuku dole, na dno, gdje su i sami, jer se tako sami osjećaju bolje. Oni žele da te uvjere da je neprijatelj sistem, društvo, autoritet, drotovi, čuvari. Ali ko je u pravu? Oni? Prevaranti, lopovi, ubice, pedofili? A onda, u kazneno-popravnom domu ima ljudi, ima onih u prolazu… Viču, udaraju se. Ovdje, u zatvoru, nije isto. Ljudi su ovdje na 15 godina, 20 godina, imaju vremena da razmišljaju. Ili da se ubiju.
KEVIN – …Dobro, onda, šta da radim?
13. KANTINA
Kantina. Angelo i Kevin su u redu.
ANGELO – Dobio si deset godina. Tvoj cilj je da ovdje budeš devet godina i da se nikada ne vratiš. Devet godina jer godinu manje možeš dobiti za dobro ponašanje.
KEVIN – Jedna godina, nije puno!
ANGELO – Pričaćemo o tom za pet godina. U međuvremenu, trebaš da spustiš glavu. Da držiš jezik za zubima, moraš se prilagoditi. Ne smiješ praviti frku. Prije svega, priča. Moraš prestati vrijeđati ljude, vikati. Moraš naučiti kako biti ljubazan.
RADNICA U KANTINI – Prijatno.
KEVIN, nazor – Hvala!
ANGELO – Eto ga! “Nasilje počinje onda kada razgovor prestane”
14. SPORTSKA SALA
Kevin trenira na vreći za boks.
ANGELO – Onda ćeš morati da igraš igru sistema. Platićeš advokate, ići ćeš na časove, posjećivaćeš psihologa.
KEVIN – Psihologa?! O ne…
ANGELO – Naučićeš kuhati, dobićeš diplomu.
KEVIN – A ne, to ne!
ANGELO – Želiš li uslovnu slobodu? Za to ti treba adresa. Obećanje da ćeš se zaposliti. I trebaće ti podrška porodice. Imaš porodicu?
KEVIN – …možda, da. Nemam baš mnogo vijesti.
ANGELO – Moraćeš im pisati.
KEVIN – Da. To… To bi mogao biti problem.
Angelo shvati to i podiže pogled ka plafonu.
15. BIBLIOTEKA
Angelo diktira Kevinu
ANGELO, diktirajući – “Mladi mornar… Napusti svoje mjesto pored pilota…”
KEVIN, pišući – Čekaj, čekaj, prebrzo je.
ANGELO, diktirajući – “…napusti svoje mjesto pored pilota i dođe” zarez…
KEVIN – “I dođe?”
ANGELO – Od glagola doći. “I dođe” zarez “sa šeširom u ruci”
KEVIN – Sranje, napisao sam zarez!
16. KEVINOVA ĆELIJA
Osam mjeseci poslije.
ČUVAR – Pošta! Traore! Ben Said!
KEVIN – Imate li šta za mene?
ČUVAR – Garcia, je l’? Ne, nema ništa.
KEVIN – Dovraga, prošlo je osam mjeseci!
ANGELO – Koliko si pisama napisao?
KEVIN – Devet!
ANGELO – Jesi siguran da se nisu odselili?
KEVIN – Ne znam…
ANGELO – Plaćaš advokate, je l’ tako?
KEVIN – Da.
ANGELO – A tvoji časovi francuskog, kako idu?
KEVIN – Ide.
ANGELO – Jesi išao psihologu?
KEVIN – Prestani me gnjaviti sa tim psihologom.
17. KEVINOVA ĆELIJA
Godinu dana poslije
ČUVAR – Pošta! Traore! Ben Said!
KEVIN – Da, da! Ima li šta?
ČUVAR – Garcia? Ne, i dalje ništa.
18. DVORIŠTE
KEVIN – Dovraga! Ali nemoguće. Ima dvije godine kako sam im pisao! 27 pisama, nikad u životu nisam toliko pisao!
ANGELO – Odgovoriće.
KEVIN – A otkud ti znaš?
ANGELO – Znam, to je sve.
KEVIN – Začepi! Prekini više tako da se ponašaš. Hoćeš da ti kažem da nemaš pojma? OK? Nemaš pojma!
ČUVAR – Garcia! Pošta.
19. KEVINOVA ĆELIJA
Kevin čita dok ga Angelo posmatra.
ANGELO – I?
KEVIN – Moja majka je u bolnici.
ANGELO – Je l’ ti ona pisala?
KEVIN – Ne. Pisao mi je brat.
ANGELO – Jeste li u dobrim odnosima?
KEVIN – Ne znam, prošlo je deset godina kako ga nisam vidio. Želi me posjetiti.
ANGELO – Kad?
KEVIN – Idući mjesec.
20. SOBA ZA POSJETE
Kevin se sastaje sa bratom.
KEVIN – Iskreno, ponosan sam na tebe. Nekad momak iz prihvatnog centra, a sada agent za nekretnine, imaš platu, situiran si, brineš se o majci, kao ja, to je dobro. Na pravom si putu… Iskreno, ponosan sam na tebe, mlađi brate.
Brat uzdahne
BRAT – Ustvari, došao sam ti u posjetu da ti kažem da će mama umrijeti. Ostala joj je godina života, možda dvije. Nećeš je više nikada vidjeti. I ja te krivim za to. Ne poznajem te, ali te krivim za to što si joj učinio, što si joj pustio da uradi. Zato što si to što jesi. Tako da, ovo sam ti samo htio reći u lice: tvoja pisma joj nanose bol. Prestani ih pisati. Jer niko neće na njih odgovoriti.
21. PSIHOLOGOV URED
Kevin ide u posjetu psihologu.
PSIHOLOG – Dobar dan, gospodine Garcia, ja sam Irena, jedan od psihologa ovog zatvora. Srećem vas po hodnicima već neko vrijeme. Vi ste ovdje već par godina, zar ne?
KEVIN – Da, četiri godine…
PSIHOLOG – Zbog čega ste odlučili da me posjetite?
KEVIN – Ništa, ja… tu sam, šta…
PSIHOLOG – Nikakav poseban razlog?
KEVIN – Ne, ne…
PSIHOLOG – Dobro. Porodica, je li dobro?
KEVIN – Da. Iako… umrla mi je majka.
PSIHOLOG – Preminula je… nedavno?
KEVIN – Ne, ne… prije sedam dana.
PSIHOLOG – Ah…
(vrijeme)
Počećemo sa tim onda.
22. KEVINOVA ĆELIJA
KEVIN – “Zdravo, brate moj. Mislim da ne želiš da te tako zovem, ali ne znam kako drugačije da te zovem. Vjerovatno nećeš pročitati moje pismo, ali to je u redu, ja imam potrebu da ga napišem. Pišem ti da ti kažem da par mjeseci idem psihologu. U početku sam išao kako bih popravio dosje. Ispričao sam joj svoju životnu priču, ali mene to ništa nije promijenilo. A onda jučer popodne, usred sesije, počeo sam plakati. Prave suze, kunem ti se, plakao sam kao dijete, brate. Zato što sam shvatio da je svo to sranje, zatvor, mamina smrt, moje gluposti, moja mržnja, sve to, moja krivica. Osjećao sam se toliko tužno, brate, toliko tužno. Onda sam se vratio u svoju ćeliju, spavao sam koliko sam mogao i kad sam ustao imao sam želju da ti pišem. Jednog dana ću izaći, brate. Pronaći ću te. Staću pred tebe i kada budem bio pred tobom, tražiću tvoj oprost.”
23. KEVINOVA ĆELIJA
Četiri godine poslije. Angelo promoli svoj nos.
ANGELO – Onda, ima li novosti?
KEVIN – Od?
ANGELO – Od komisije.
KEVIN – Ne još.
ANGELO – Znaš, prvi put uvijek odbiju…
KEVIN – Da, rekao si mi, ali ja imam solidan dosje. Imam diplomu, imam certifikat o stručnoj osposobljenosti, idem psihologu četiri godine, iskreno, ako mi ne dadnu osam mjeseci, stvarno su džukele!
ANGELO, pružajući mu paket. – Uzmi. Poklon.
KEVIN – Šta je to?
ANGELO – Otvori.
KEVIN – Nije mi rođendan.
ANGELO – Nije, ali ovdje si osam godina.
Prevod: LEJLA PAŠIĆ
Supervizor prevoda i urednik: Aida Čopra
Lektura: Sandra Zlotrg
Lejla Pašić rođena je u Sarajevu 1996. godine. Po završetku gimnazije upisala je studij turskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a nakon par godina i studij francuskog jezika i književnosti. Trenutno je apsolventica na dodiplomskom studiju francuskog jezika i književnosti i radi u logističkom sektoru.
Alexis Michalik je francuski pisac, glumac i režiser. Rođen je 13. maja 1982. godine u Parizu i danas je jedan od najznačajnijih francuskih savremenih dramskih pisaca. Najveći uspjeh je ostvario sa predstavom “Edmond” (2016), koja je osvojila pet nagrada Molière. Također, poznat je i po drugim uspješnim dramskim komadima čiju režiju i sam potpisuje, poput “Le Porteur d’Histoire” i “Intra Muros”. “Intra Muros” je predstava premijerno izvedena 2017. godine i postigla je veliki uspjeh među publikom i kritičarima. Radnja se odvija unutar zidova zatvora gdje zatvorenici izvode pozorišnu predstavu. Kroz interakciju glumaca i zatvorenika, predstava istražuje teme poput slobode, društvene osude, umjetnosti i ljudskih vrijednosti. “Intra Muros” je još jedan primjer kreativnosti i originalnosti u radu Alexisa Michalika i njegove sposobnosti da kroz uzbudljive priče govori o životu i pozorištu.