Malajska kurtizana Gabriela Tatoto u proljetno je vrijeme putovala engleskim parobrodovima Malajskim prolazom i Kineskim morem od Penanga do Hongkonga, a ljeti se odmarala u svojoj vili u Penangu. Njezina kuća bila je smještena poput usamljene bijele dvorane u dubokom travnatom vrtu. Umjesto lijeha cvijeća duž rešetkaste ograde vrta stajale su plavičaste porculanske vaze visine čovjeka u dugim nizovima, a iz vaza su u kitama rasli tigrasti karanfili sa žutim i crvenim pjegama. Vitke putujuće palme s lepezastim listovima crnim kao ugalj prsile su se poput mrkih paunova oko bijele vile. Grimiznocrveno procvalo stablo elektrina šepurilo se na ulazu u vrt. Crvena utrobica cvjetova u zraku svijetlila je krvavo poput mesarskog panja. Činilo se da vrt svojim bojama oslikava duševni život kurtizane. Izvještačenošću svojih porculanskih vaza, tmurnošću putujućih palmi i bespoštednim putenim crvenilom stabala elektrina podsjećao je na svoju vlasnicu. U Penangu nad svim stvarima, ovapnjenim kućnim zidovima, širokom površinom palminih listova i kožom ljudi vlada vječito plavo svjetlo. Uvijek je tu nad svim nekakvo plavetnilo poput postojane mjesečine nasred Sunčevog sjaja. Plavo svjetlo Penanga je poput plavkastog treperenja nevidljive električne lučne svjetiljke, nad vodoskocima vrtova, nad pločnikom, nad nivoom mora pa čak i nad oklopnim pločama ratnih brodova koji prolaze, jednako fosforescentnom svjetlucanju usred dana. A plavetnilo čini fasade od mušelkalka providnim, kao da bi ljudska noga ovdje mogla zakoračiti kroz sablasne zidove, kao da je grad samo plavkasto nestvarno snoviđenje pod budnim tropskim Suncem. Niko nikada nije objasnio plavkasto svjetlo Penanga, ali je ono uvijek tu, a domorodački fotografi čak na razglednice, na lica i krajolik, slikaju tu mjesečinu u Sunčevom sjaju. I bijela ladanjska kuća Gabriele Tatoto nalazila se u vrtnom zelenilu usred dana s mjesečevoplavim zidovima koji su blještali poput previše plavjenog veša. Malajski fotograf Fuluo Holongku iz Penanga ovu je kuću već desetine puta oslikao na razglednice nježnim plavetnilom, jer je kurtizana prijateljima rado poklanjala sliku svoje kuće s pogledom na vrt. Ali nikada nije poklanjala sopstvene slike. Plašila se, praznovjerna kao svi Azijati, zlog pogleda stranih očiju – zlih očiju – koji bi joj nanio štetu, i zlih želja koje bi se mogle usmjeriti na njezinu sliku. Samo jedanput je Gabriela dala Holongkuu da je fotografira. Ali kada je isporučio slike i ona na njima ugleda svoje lice višestruko umnoženo pred sobom, prepade se, obuze je strah i još uvečer je vlastitom rukom spalila sve slike. Fotograf Holongku ipak je posjedovao Gabrielinu sliku, sliku koja je prikazivala kurtizanu golu i koju ni ona sama još nikada nije vidjela. Holongku je nosio ovu potajnu sliku ušivenu u podstavu svog kućnog ogrtača; jer navodno donosi sreću da se uza se uvijek nosi slika gole kurtizane. Fotograf je došao u posjed ove slike na lak način. Gabriela je tada pozvala Holongkua kod sebe u vilu da je fotografira. Bilo je to na početku perioda vrelina, kurtizana je bila pospana i tek se bila vratila sa svoga putovanja u Hongkong. Tatotova je ležala u dugom slamnatom naslonjaču u najtamnijoj sobi kuće. Zelene nadstrešnice na dugim prozorima bile su spuštene, okna otvorena do daščanog poda, ali ovapnjeni strop u sobi kao i uvijek isijavao je svoje plavičasto intenzivno svjetlo. Gabrielin kineski narančasti ogrtač od svile bio je široko razgrnut i otkrivao je usko tijelo kurtizane poput srži razrezanog manga u crveno-žutoj kori. Preko gole ruke lijepe žene oprezno se najsporijim koracima na svijetu penjala njezina igračka, maleni kameleon, koji se šunjao po sobi kao sićušni sivi duh. Fotografa su pustili u kuću, a kako je bio naručen, niko ga od posluge nije pratio kroz predvorje. Podigao je slamnati prostirač s vrata i ugledao usnulu golu kurtizanu. Munjevitom brzinom u Malajcu su se združile misao i želja da posjeduje sliku gole žene da je nosi sa sobom. Nečujno je rasklopio aluminijski stalak svoje male ulične kamere i brzo je, s praga, fotografirao usnulu. Rado bi prethodno otjerao malenog ružnog kameleona s Gabrieline nadlaktice, koji je tamo mirno stajao na tri noge i pružao četvrtu nogu u iščekivanju kao lovački pas. Ali malena siva životinja gledala je pod svojim očnim klapnama nepomično u plavo svjetlo stropa i nije se micala na ruci spavačice. Malajski fotograf je nakon nekog vremena čučnuo u predsoblju na daščanom podu i činilo se kako s orijentalnim mirom iščekuje buđenje dame. – Holongkuovo srce snažno je lupalo kada je kasnije kod kuće u tamnoj komori na ploči razvio malu sliku gole kurtizane. Narednog jutra ušio je papirnati otisak u kućni ogrtač i tada je znao da će za života imati sreće. Samo nije smio nikome ispričati za sliku. Ali sreća je došla u sumanutom obliku. Pohotni uzavreli snovi mučili su jadnoga čovjeka. Gola Tatotova dolazila bi noću, kao u žutom vatrenom kaputu, u krevet Malajca i u njegovom snu bi lijegala između njega i njegove mlade žene. A kada bi posegnuo i pokušao zagrliti kurtizanu, na srcu bi mu visio ukočeni kameleon keseći se. Danju bi gola Tatotova hodala pred njim plavkastim pločnikom Penanga. Satima bi mladi fotograf zurio duhom odsutan u plavo svjetlo Penanga i stajao, kao sanjar na mjesečini, nasred sunca. Samo kada bi odložio svoj kućni ogrtač u koji je bila ušivena Gabrielina slika, disao bi lakše. Katkad se događalo da Holongku obuče evropsko odijelo, na glavu stavi evropski slamnati šešir i ode u luku, kada bi signalizirali inozemni poštanski brod. Tada je na promenadnoj palubi pristiglog parobroda svjetskim putnicima prodavao oslikane fotografije i razglednice Penanga. Na kratak čas bi tada zajedno s kućnim ogrtačem odložio nemirnu strast prema kurtizani. Kada je Holongku bio u luci na nekom parobrodu, njegova mlada šesnaestogodišnja supruga sjedila bi pred kućom u kojoj je bio atelje na odmorištu stubišta pod krovom od puzavice. Bijelo kamenje stepenica svjetlucalo je plavkasto, a Marmine bijele očne jabučice blistale su jednako tako plavičasto. Mlada žena svakoga je poslijepodneva stavljala maleni sto na hladovite kućne stepenice i tamo sjedila satima i oslikavala desetine razglednica dok se njezin muž ne bi vratio. Marmie je danas ponovo sjedila na svome uobičajenom mjestu, a iza nje prozorska stakla ateljea svjetlucala su na vrtnom zelenilu kao prozori akvarija. Marmie je sjedila vjerno i marljivo nagnuta nad razglednicama. Njezina crna kosa začešljana na razdjeljak zrcalila je plavičasta reflektirajuća svjetla. O toj lakiranocrnoj kosi tamo preko ulice često je sanjao kineski košarač Ling-Sung. Kinez je imao otvorenu košaračku radionicu prekoputa fotografove kuće. Tamo su brojni polugoli Kinezi od bijele trske s puno umijeća izrađivali velike zavojite slamnate naslonjače i sofe prema engleskim uzorcima. Ling-Sung, bogati vlasnik ovog dućana, poslijepodne bi sjedio na ulici u velikoj stolici za ljuljanje. Uvijek je nosio samo crne kaliko-hlače. Gornji dio njegovog tijela bio je nag. Pokazivao je Suncu svoju žutu sjajnu okruglu stomačinu i spavao pod osušenim lepezastim palminim listom koji je stavio iznad čela. Njegove gole ruke sa zadriglog tijela, natekle od debljine, visjele su s obje strane stolice za ljuljanje. Crne kaliko-hlače užarile su se kao crni vreli asfalt na Suncu, a žuta mesnata kugla bila je prekrivena svjetlucavim graškama znoja i sjajila se poput napuhane masne paštete. Kada Ling-Sung nije spavao, ljuljao se, a njegova duga pletenica visjela je iza naslona stolice do pločnika i klatila se poput perpendikulara. Oko njega njegovi ljudi radili su sagnuti nad pleterom od slame, dijelom u otvorenoj dvorani kuće, dijelom na praznoj širokoj ulici. Ling-Sung mogao se satima ljuljati u ležećem položaju i zuriti prema fotografkinji. Tada bi u snovima odlazio u Kinu, u svoj zavičajni grad, a odatle si je kasnije želio za ženu dovesti Kineskinju, crnokosu poput fotografkinje tamo prijeko. Napola spavajući, napola sanjajući, u uzavrelim mislima je, bezbrižan i nevin kao svi sanjari, počinio pokoji preljub s fotografkinjom. Ali kada bi se ponovo probudio, samo je trezveno mislio o svojoj košaračkoj radionici i revno naplaćivao dugove po gradu. I malajski fotograf je Kinezu dugovao još podosta novca, ali Ling-Sung je velikodušno čekao, dijelom jer je bio Holongkuov komšija, dijelom jer mu je fotografova supruga za badava pružala ugodne snove. Marmie, fotografova supruga, svakoga poslijepodneva sjedila je ne sluteći ništa na svojim stepenicama za stolom i oslikavala svoje razglednice Penanga plavičastom bojom. Kinez joj nije bio ni u primisli i samo je iščekivala povratak kući svoga muža, u kog je bila vjerno zaljubljena. Svakodnevno je u Penangu sparni olujni zrak kao u inkubatoru, i sva nebeska tijela blistaju kao nabijena plavim elektricitetom. Satima nagnuta nad povećalom lupe, Marmie se danas umorila slikajući. Otišla je u hodnik kuće i donijela suprugov kućni ogrtač, položila ga na koljeno i krenula da prišije otpalo dugme. Cisterne u vrtu mirisale su ustajalo, a glatke površine listova lepezastih palmi bacale su žarka reflektirajuća svjetla, poput velikih bijelih užarenih ogledala. Marmie je čelo boljelo i, nakon uvlačenja konca u iglu, na tren je zatvorila oči. No, taj trenutak ubrzo je postao snoviđenje od nekoliko sekundi, munjevito brzi san koji je poprimio prividno vrijeme godina. Marmie je sanjala da je Kinez Ling-Sung iznenada tražio svoj novac. Stajao je pred njom i lupao od sto i odlučno zahtijevao isplatu, jer je želio otputovati u Kinu i oženiti se. Marmie je moljakala za odgodu za muža, ali Ling-Sung je bio neumoljiv. Tri stotine jena za pletene stolice i sofe, namještaj ateljea, trebalo je platiti smjesta. Inače će Kinez večeras dati zaklati fotografa i ispeći ga, onako kako to čine ljudožderi tamo u Sumatri, i zajedno s rodbinom pojesti Holongkua kao svadbenu gozbu. Marmie je u snu brzo vidjela mračno pošumljenu obalu Sumatre iznad Malajskog prolaza, gdje ljudožderi još danas kolju prijatelje i rodbinu, kako se priča u Penangu. Marmie uhvati jeza i u snu je pobrkala Kinu i Sumatru i vjerovala čvrsto da će Kinez otputovati tamo i odvući njezinog muža kao svadbenu gozbu sa sobom, ukoliko ne plati. Ubrzo se prisjetila jedne ostavštine svoga oca. Ovaj, Malajac, ponekad bi pričao da se čovjek može ubiti ako se njegova slika ili fotografija probode iglom. Ubod mora pogoditi prsa, a pri tome treba glasno i jasno izgovoriti malajsku riječ „Lulauû“. Ruka se ne smije tresti. Igla se na fotografiji mora prisloniti na predjelu srca dotične osobe i uz riječ „Lulauû“ probosti slika, ali se igla ne smije slomiti. Marmie je u snu odlučila da ubije Kineza Ling-Sunga na taj način. Tražila je njegovu fotografiju u ladici stola, jer se Kinez dao fotografirati za svoju mladu. A Marmie je od hitrog djela za svoga muža očekivala brzo izbavljenje od kineskog ljudoždera. Još jedanput pogleda Ling-Sunga ukočeno u oko i reče: – Znači, nećeš više davati mome mužu produženje roka, Ling-Sung? – Ne, vjenčanje je sutra – reče Kinez, a njegova žuta trbušina zadriglo se sijala na Suncu poput žutih bačvi koje plutaju u luci Penanga u morskoj vodi. – Dobro – reče Marmie odlučno, uze svoju iglu za šivanje i zabode je u sliku glave i poprsja Kineza i povika glasno: – Lulauû! Kinez postade plavo-bijel, kao zrak Penanga, i ukočen pade pred Marmie na tlo. Duboko uzdišući i kao natovarena teškim teretom, Marmie se probudila. Još je jasno čula svoje usne kako izgovaraju „Lulauû“. Njezino uho još je čulo šuškanje papira fotografije od uboda igle. Kinez pade, Marmie ga je ubila. Sada se skroz probudila i nasmijala čudnome snu. S druge strane ulice je kao uvijek mirno dišući ležao zadrigli Kinez Ling-Sung u stolici za ljuljanje. Cvario je svoju nadutu stomačinu, a oko njega radili su košarači s bijelom bambusovom trskom. Marmie je tražila iglu koju je izgubila u snu. Pronašla ju je zabodenu u kućni ogrtač muža, kao da je njezina ruka šila u snu. Marmie se sjetila da je muž upravo danas platio račun kod Kineza s druge strane; i više nije moglo biti govora o dugu. Prišila je, odahnuvši s olakšanjem, dugme za kućni ogrtač, zatim je ušla unutra i objesila ga na njegovo mjesto u hodniku. Nakon toga, nastavila je marljivo da oslikava razglednice. Nakon nekog vremena Holongku se vratio iz luke. Supružnici su kimnuli glavom jedno drugom. Muž je ušao u kuću, presvukao svoj ogrtač i zatim otišao u mali tamni laboratorij kod svojih hemikalija. Žena ispred mogla ga je pola sata čuti kako barata staklenim pločama i bocama. Zatim je ponovo izašao na stepenice. Stajao je pred Marmie veoma blijed, trljao sebi rukama lice i rekao ženi da osjeća mučninu u trbuhu. Bilo mu je kao da cijela kuća ima odvratan mrtvački zadah. Marmie je ustala zaprepaštena i prošla sa suprugom kroz sobe i vrt. Oboje su pretraživali da nije negdje bačen krepani gušter ili mrtvi papagaj pa se raspada. Ništa nisu pronašli u vrtu i još jedanput su prošli kroz sobe u kući. Žena nigdje nije osjetila nikakav miris, ali Holongku se nije smirio. Smatrao je da mu se mrtvački zadah uvukao u odjeću i, stojeći u kuhinji, strgao je kućni ogrtač sa sebe i bacio ga na hladni štednjak. Na to se Marmie nasmijala i ismijala muža, a ovaj se bez ogrtača vratio poslu. No, nije potrajalo dugo i Marmie je došla kod Holongkua u laboratoriju i požalila se na miris paljevine u kući. Njih dvoje opet se dalo u potragu, a kada su otvorili vrata kuhinje, veliki plamen izdigao se sa štednjaka u zrak, a kućni ogrtač, spaljen u plosnati crni pepeljavi dronjak, priletio im je iz pravca štednjaka. Ustanovili su da je u pretincu s pepelom bilo još ponešto žeravice i da je kućni ogrtač, natopljen hemijskim isparenjima, bacio iskru i istinjao. – Sljedećeg poslijepodneva, prije nego što je fotograf pošao u luku, Kinez Ling-Sung s druge strane izašao je iz svoje kuće, prešao ulicu i zastao kraj bijelih stepenica odmorišta stubišta, gdje je Marmie kao i uvijek oslikavala razglednice. Mlada žena začuđeno podiže pogled sa rada i na trenutak pomisli: – Kinez tu stoji kao jučer poslijepodne, kada sam sanjala o njemu i iglom probola njegovu sliku. Ling-Sung mahnuo je fotografu i šapnuo mu na uho: – Gabriela Tatoto jučer je umrla u svome ljetnikovcu. Zmija je došla iz njezina vrta i ujela je za nage grudi dok je ležala na ležaljci i spavala. Zmija je željela uloviti kameleona koji je uvijek sjedio na Gabrielinoj ruci. Ali kurtizana se probudila i od straha je zamahnula prema otrovnoj zmiji, koja je tada ljutito zagrizla. Tatotova je umrla ubrzo nakon toga od otrovnog ugriza. Svi ljudi danas love zmije u svojim vrtovima. Rado bih večeras posudio Vašeg munga, kako bih dao pretražiti i svoj vrt. Fotograf je Ling-Sungu za tu večer obećao munga, a Kinez se vratio zahvaljujući i pozdravljajući se. Marmie je otišla u kuhinju i odvezala malenog munga s lanca, namamila ga u vrt i pustila životinjicu, koja je najbolji čuvar od zmija, da pretraži grmlje. A njezin muž se, kada je bio sam, uhvati za prsa i odahnu s olakšanjem kada u podstavi svog novog ogrtača više nije osjetio sliku zavodljive kurtizane, sliku koju je Marmie jučer probola u snu i koja je izgorjela zajedno s ogrtačem kraj štednjaka. Holongku od tada više nikako nije bio odsutan i smeten i više nije zurio satima u plavo svjetlo Penanga koje je poput mjesečine na Sunčevoj svjetlosti.
Ivana Nevesinjac rođena je u Sarajevu 1984. godine, gdje i danas živi i radi kao slobodna prevoditeljica. Završila anglistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je na Odsjeku za germanistiku desetak godina predavala njemačku književnost. U projekat TransLab Sarajevo uključila se 2017. i zajedno sa Azrom Pita-Parente organizirala radionice književnog prevođenja za njemački jezik. Prevela, između ostalog: Georg Büchner, Hesenski zemaljski glasnik (2013); Frank Wedekind, Pandorina kutija (2014); Max Dauthendey, Osam prizora na jezeru Biva (2015); Brown Watson, Englesko-njemački slikovni rječnik s izgovorom (2019); Tijan Sila, Zvjerčica Unlimited (2019); Tanja Zimmermann (pr.), Putopisi o Bosni i Hercegovini na njemačkom jeziku (sa Naserom Šečerovićem, Život, br. 3-4, 2017). Priredila Govor drugih: Priče o domu i migraciji (prijevodi s arapskog, perzijskog i engleskog jezika) (Život, br. 15, 2020), i Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti (u pripremi).