Ulica žada u Kantonu, tako nazvana po juvelirnicama punim skupocjenog žada, najraskošnija je u gradu. Stupiš li u ovu ulicu, ograđenu, kao i ostale, drvenom rešetkom od Ulice lijesova, Ulice mesara, Ulice namještaja, prvo pomisliš da si dospio u neki nadnaravni svijet. Prodavnice žada su posvuda pozlaćene i ovijene umjetnim pozlaćenim drvenim rešetkama. Radnje nisu staklom odvojene od ulice. Šumske pozlaćene grane i raštrkano pozlaćeno lišće, isprepleteno u svijet fantastičnih figura, zaklanjaju radnje dopola, poput zlatnih zavjesa. Kao i sve ostale u Kantonu, ulica je jedva dovoljno široka za troje. Po kišnom vremenu vlažna je i polumračna kao neki dugački kanal; tada se zlatni nizovi radnji iscere kao sablasne, zlatne lomače, a okomiti nazivi radnji svijetle smaragdnozeleno, indigoplavo i purpurnocrveno, kao bezbrojne kulise u ulici. Unutra se nečujno, poput bijelih miševa, kreću Kinezi odjeveni kao pajaci u bijelim, lila i svijetloplavim kostimima, a glave im se pojavljuju i nestaju kao žuti pun mjesec iza zlatnih loza i šarenih tabli kulisa. – U ovoj je uličici Hei-Hee imao svoju radnju, tu je proveo sav svoj vijek a da gotovo nikada nije izlazio van uličnih drvenih rešetki; tek sada, kad je umro, napustio je nakon toliko godina prodavnicu žada, prvi i posljednji put. Njegovo tijelo je odneseno do grobnica; to su male građevine u zasebnom dijelu grada nadomak zidina Kantona, gdje se mrtvi ostavljaju do sahrane. Kada su petorica Hei-Heesovih sinova za oca naručili tri kovčega, od srebra, slonovače i sandalovine, koji su se tačno uklapali jedan u drugi, i u kojima je bogati trgovac žadom položen u grobnicu, a budistički monah trebao predvidjeti najpovoljniji dan za sahranu, oni u međuvremenu saznaše da im otac nije bio bogat čovjek kakvim su ga ljudi za života smatrali. U radnji su našli samo dužničke mjenice, a nimalo novca. Sva umjetnička blaga od žada preminulog trgovca jedva da su bila dovoljna da pokriju dugove, a kamoli i troškove tri skupocjena kovčega. Petorica sinova su svu noć razmišljali i bdjeli u grobnici pokraj očevog balzamovanog tijela. Trećeg dana dođoše trgovci kovčezima i rekoše: – Dajemo vam neograničeni kredit za tri kovčega, ali vaš otac ne smije biti pokopan sa neplaćenim kovčezima i mora ostati u grobnici dok ne izmirite troškove za njih. Nije to bilo ništa neobično u Kantonu; često se događalo da su balzamovani pokojnici morali ležati godinama, dok rodbina ne bi bila u prilici da otplati skupocjene kovčege. Hei-Heesovi sinovi zbog toga nisu imali ništa protiv ponude trgovaca, te su je bespogovorno prihvatili. Sinovi su se još jednom posavjetovali i najstariji reče: – Putujem u Japan i tamo ću pokušati da jeftino pokupujem stari kineski kamen žada i onda ga u Kini, gdje je sve manje žada, skupo prodam i tako steknem bogatstvo, da bih sahranio oca. Drugi brat reče: – Sa žadom nećeš puno zaraditi; ja ću otputovati za Hongkong i otpočeti veliku trgovinu opijumom. Sa tako stečenim bogatstvom prije ću moći otplatiti kovčege nego ti. Treći reče: – Žad i opijum u današnje vrijeme nisu na cijeni; otputovaću za Šangaj i tamo, na berzi, postati trgovac stranim valutama. Stranci, čiji ratni brodovi pune šangajsku luku, tamo nas uče da se brže može stvoriti bogatstvo na berzi bez robe, nego sa skladištem punim žada i opijuma. Tako ću, brzo zarađenim novcem, prije moći sahraniti oca nego vi. Četvrti brat je plakao i uzdisao: – Ovdje ću uz kovčeg bdjeti dok se vas trojica ne vratite i svako ću jutro dopuniti šalice svježim žrtvenim čajem i kupovati voštane svijeće i štapiće mirisne sandalovine. A peti brat neka u međuvremenu čuva radnju i nastavi trgovati žadom koji još posjedujemo, da bismo barem zaradili novac za svakodnevno prinošenje žrtve precima. Tako se dogovoriše njih petorica i vratiše se iz grobnice da bi posljednje popodne proveli zajedno u radnji. Nijedan od njih nije pomislio na jedinu sestru, mladu djevojku, koja je bez oca i majke ostala sama u odajama stana iza radnje. Sjedila je tamo neopaženo u najzabačenijoj sobi, unutar zaobljenih vrata, iza vrta sa saksijskim biljem i plakala u svoj svileni rukav. – Djevojke mogu plakati i priželjkivati, muškarci moraju djelovati – jednom su joj braća prezirno rekla. Puno je već plakala; ali šta bi trebala poželjeti? Pogleda u praznu kuću u kojoj je samo svjetlucao tamni sedefasti namještaj. U očaju izvuče iglu od zelenog žada iz crne kose i htjede se ubosti u srce, ali joj se glatka igla izmače iz ruku, ispade napolje na vrtne porculanske pločice i razbi se. – Dakle, ne želim da umrem – reče sebi – želim, znači, nastaviti da živim, inače mi se igla ne bi razbila u rukama. Igla je uzmakla pred mojom životnom željom. – I djevojci bi drago što je ipak još uvijek imala želju za životom, jer joj se, ustvari, nije umiralo. – Ali šta da radim sa željom za životom – pomisli – oca ne mogu dati pokopati, kao što to mogu moja braća, te mi je život beskoristan. Kad bih barem mogla sahraniti oca, kad već braća sada nemaju novca! Dok je mlada Kineskinja još razmišljala šta joj je činiti, pod je počeo podrhtavati, zastakljene šarene pregrade koje su odvajale sobe za stanovanje počeše glasno zvečati i u malom baštenskom dvorištu začu se šuplji zvuk metala. Mlada djevojka zatrepta začuđeno. U sredini dvorišta se nalazila srebrna posuda u kojoj je obično na metalnom vrhu balansirala mala srebrna kugla; kugla je pala u posudu odzvanjajući nadaleko. To je najavljivalo zemljotres i na taj zvuk metala svi ukućani morali su bježati. Djevojka začu viku sa svih strana, ugleda poslugu i sluškinje kako se vrišteći kroz kuću dadoše u bijeg. Činilo se da zidovi iznenada tumaraju, strop se podizao i spuštao, sve saksije u bašti su se okretale ukrug, žute i plave porculanske pločice plesale su po stazama. Mlada djevojka poskoči, ali se nije usudila pomjeriti ni naprijed ni nazad. Stala je ispod vrata i pljesnula dlanovima da otjera strah. A onda zrak posivi od prašine, tako da ništa više nije mogla vidjeti. Pacovi iz kuće su se penjali po njoj i jedan joj ostade sjediti na glavi. Ona tad potrča, s tim pacovom na glavi, pravo kroz razbijene staklene pregrade soba stana; morala se penjati preko oborenih stolica i velikih vaza za cvijeće koje su se kotrljale po podu. Naslijepo je trčala kroz debele oblake prašine u kojima je na stotine nevidljivih predmeta treštalo i padalo. Nije se usudila ručicama dohvatiti velikog pacova na glavi. Petorica njene braće su se iz radnje sa žadom razbježali u svim pravcima. Crveni oltar predaka na ulazu se srušio, te mlada djevojka preskoči preko tih krhotina i već bi odavno ostala ležati da nije još uvijek osjećala pacova povrh glave. Jurila je kroz prašnjave ulice, kao da je taj pacov vuče kroz vazduh za kosu. Nije ni znala da trči kroz kuće u plamenu, preko mrtvih i ranjenih, dok oko nje nije zavladala mrtva tišina i odjednom se vidje u kvartu s pogrebnim kućicama, u grobnici svoga oca. Tu pacov cičeći skoči s glave mlade djevojke i zakopa se ispred nje u zemljotresom razrovanu zemlju. Djevojka je čučala na podu, ne primijetivši da je tijelo njenog oca, sa sva tri kovčega, iščezlo. Satima nakon što se prašina bila slegla, pojaviše se njena petorica braće, jedan za drugim, u namjeri da vide mrtvog oca. Kako su se samo iznenadili kad ne nađoše pokojnika, a u napuklom podu otkriše da je zemlja, skupa sa sva tri kovčega, povukla i njihovog oca u ponor i zakopala. Mlada djevojka podiže pogled i reče: – Ništa se ne čudite, ja, kao beskorisna djevojka, poželjela sam da sahranim oca. Oprostite mi što je moja želja to odradila za mene. Znam da kao djevojka nisam imala pravo da išta učinim. Tad se petorica braće obradovaše i odgovoriše joj: – Trgovci kovčezima ne smiju iskopati pokojnika koji se jednom nađe pod zemljom. Ako si svojom nijemom željom uspjela sahraniti oca, sestro, onda si ti – slabašna djevojka – bila jača, sa svojim plačem i željom, nego mi muškarci sa svim našim djelima.

Olivera Živković rođena je 1971. u Bijeljini. Studirala germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radi kao profesorica njemačkog jezika i književnosti u gimnaziji i pri Goethe-Institutu u Sarajevu. Zanimaju je književnost, istorija umjetnosti i prevođenje.