Walai je bio ulični čarobnjak u Bombayju. Svakog poslijepodneva sjedio je pred hotelom Taj Mahal na pločniku keja sa svojim korpama, devetogodišnjim sinom, crvenim rupcem, mačem i ručnim bubnjem. Iza njegovih leđa prostirao se Indijski okean, beskrajna i vrela vodena pustinja, a indijsko Sunce je poput otvorenog plamena u visokoj peći sjalo nad Walaijevim žutim turbanom. Ispred njega je bio hotel od bijelog granita na osam spratova, s otvorenim granitnim lođama, čiji su saloni i galerije vrvjeli stotinama engleskih putnika iz Europe i Indijskog carstva.

Začuo se Walaijev gromoglasni bubanj. Tada je njegov dječak morao da legne u korpu. Walai je preko njega prebacio crveni rubac, zatvorio poklopac korpe i glasno odbrojavao na engleskom: One – two – three! Zatim je čarobnjak u korpu zabio mač sve do drške, i cereći se, prelazio pogledom svojih požutjelih bjeloočnica na kafenosmeđem licu sve do osmog sprata hotela i potom nazad prema dolje. Širio je nosnice uz poklič: Heee!, podigao poklopac korpe, zamahnuo tkaninom uvis i tako pokazao cijelome hotelu  da je korpa prazna. Svoju tačku krunisao je skokom u korpu, koju je onda iznutra šutao bosim stopalima i usklikivao: Hee, hee! mašući po zraku, s mačem u jednoj i crvenim rupcem u drugoj ruci. Crvena tkanina bila je boje krvavog mesa i dok se vijorila po pregrijanom, srebrenkastosivom tropskom nebu, djelovalo je kao da s nje kapa krv.

Dame i gospoda u bijelome, koji su poslije ručka ležali u stolicama za ljuljanje i ispijali svoju kafu ili viski-sodu na altanima od sjajnog kamena, naginjali su se iz sjene kamenih svodova preko svijetlih ograda i Walaiju otkrivali svoja blijeda lica, izmorena tropskom klimom i omlitavljena kao iscijeđen limun. Hiljadama puta u godini čarobnjak Walai bi izvodio isti umjetnički trik, i njegov bi sin nestajao desetak puta u toku jednog popodneva pod gromoglasnom grmljavinom bubnja i ponovno se ukazivao; tada bi po bijelim pločnicima na morskome keju zazveckale krupne bakarne kovanice i sitni srebrenjaci, a nagi dječak bi ih sakupljao.

Sam Walai se nije saginjao. Niko ne bi zamjećivao kako bi, ispod smeđe puti, njegovo lice uvijek iznova problijedilo već po stotinu hiljaditi put zabadajući mač u korpu. Pri svakom novom ubodu mača, blago bljedilo širilo bi se preko njegovih oštrih jagodičnih kostiju; veoma je volio svoga sina i plašio se da će ga jednom povrijediti. Jer, naravno da dječakovo uzano, gipko tijelo nije nestajalo iz korpe, već je ležalo unutra, tanko poput lista palme     i pribijeno uz izbočene zidove korpe, naviklo da vješto izmiče bodežu tako što bi munjevitom brzinom mijenjalo položaj. Često bi se znalo desiti da oštrica poput strijele prođe između dva dječakova prsta ili između raširenih nožnih prstiju ili kroz kovrdžavu mu kosu. Izmicao je bodežu kao zmiji koja je ukrućena stremila ka njemu. Kroz zidove rijetkog pletiva korpe vidio je svijetli ulični pločnik, veliki hotel i lelujave obrise svoga oca. Kada bi vani zazveckao novac, on bi zadovoljan i nepovrijeđen iskočio iz korpe.

Danas, u nedjelju, kada je na hotelskim altanima bilo više Europljana nego inače, čarobnjak je čarao do večeri. Prvi put je sina ogrebao po usnama, a crveni rubac odavao je nekoliko tamnih mrlja. Tada ga je donio kući u praznu kolibu od blata; zapalio je malu vatru na ugljenom ognjištu, položio dječaka na slamnatu prostirku i pričekao dok po njegovom disanju nije zaključio da je dijete zaspalo. Potom je ponovno izašao, da dječaku kupi novi rubac za turban i utješi sam sebe zbog današnjih strahova.

U večernjoj gunguli domorodačkih ulica, Walai umorno sjede na jedan stepenik i baci pogled na milione svjetala grada, na rasplamsane vatre u otvorenim dvorištima. Svijeće i lampioni na drvenim galerijama plesali su u noćnom zraku, velike ljudske sjenke izlijetale su iz kapija, prolijećući jezivo, u tankim snopovima svjetlosti, daleko preko ograda altana. Često bi sjene pet prstiju postajale veće od kuće, veliki nosevi sezali su preko zidova dvorišta, a ljudi kao da su se jednim udisajem napuhivali u divove i već sljedećim izdisajem smanjivali u patuljke. U prohladnoj martovskoj noći, iznad crvenih i plavih staklenih svjetiljki na kućama i smeđih ognjeva u dvorištima, ukazivale su se i nestajale bijele rakete zvijezda padalica, povlačeći za sobom kroz mrak duge fosforne linije.

Čarobnjak Walai noć je vidio kao kolegu koji mu je želio otkriti svoje superiorne majstorije. I Walai utonu u zbilju i nezbilju avetnih svjetala i sjena; pred tom noćnom čarolijom osjećao se kao stranac i hotelski gost. Sav u svojim mislima, čarobnjak zađe u sljedeće dvorište, gdje ispruži ruke nad otvorenom vatrom i gdje niko od okupljenih oko plamena nije na njega obraćao pažnju. Dok se još grijao, začuo je muziku gongova, bubnjeva i frula, i tek sada Walai je primijetio da se nalazi u predvorju pozorišta za kulije. Njegov odsutan pogled svuda mu je obezbjeđivao slobodan ulaz. Prošao je pokraj bijednih vratara i ušao u napola raspalu pozorišnu salu. Niko se nije odvažio obratiti se tom dugom, mršavom Indijcu, koji se obreo tu poput hodajućeg koplja. Pozorište je bilo puno ljudi, kulija koji su sjedili jedan iza drugog kao svežnjevi dronjaka, s izblijedjelim turbanima u oblacima duhanskog dima. Činilo se kao da je pozorište ispunjeno dronjcima i kostima. Gol, ispijen i siv narod kulija sjedio je na parteru na jednom jedinom nivou.

Mala zadimljena kuća bila je uređena po uzoru na francusko pozorište. Četiri muzikanta svirala su stojeći na bini i čekala plesačicu koja se trebala pojaviti. U tamnom svijetu scene nekoliko kulisa stajalo je izvrnuto naglavačke, i nije bilo jasno predstavljaju li one sobu, vrt ili ulicu. Walai uđe u salu preko gomile ljudi koji su čučali, sjede, spusti lice na balkonsku ogradu i, kao i mnogi drugi koji su bili umorni od hamaljenja, od ulice i rada u luci, utonu u san.

Četiri muzikanta svirala su unisono, a Walai se iz sna prenu tek kada je neka žena ispustila krik. Polako je otvorio oči i na prašnjavoj daščanoj bini pod svjetlošću jedine električne lučne lampe ugledao kulijsku plesačicu, okruženu s njena četiri svirača. Mora da je plesala već dugih sat vremena. Ples je upravo stigao do scene skidanja vela. Već je plesala golih grudi i nosila je samo još zadnji plavo-sivi, prljavi dronjak od vela oko tankih bedara. Potpuno gola do bokova, izvijala se u vrtlogu plesa, kao grana na oluji. Više puta je odskočila s poda poput lopte, a iz njenog grla slijedio je krik za krikom. Na koncu se srušila na tlo i ostala ležati u sklupčanom položaju, kao da joj je duša odbacila tijelo i u plesu se otrgla od srca.

Progledavši iz dubokog sna, čarobnjak Walai vidje posljednje plesne taktove divlje bajadere. Zatim zatrepta, poput tigra koji nemirne krvi žmirka kroz trepavice, i sikćući izbaci dah kroz stisnute zube. Pokraj njega nekoliko kulija je pljeskalo, dok su se ostali, uspavani, okrenuli na drugu stranu.

Walai više nije spavao. Htio je zatvoriti oči, ali njegove očne jabučice stalno su mu iznova otvarale kapke, kao da imaju ruke. Pogledom je upijao vitku djevojku, a ona je plesala kroz njegovu krv. Čarobnjak zamijeti kako je jedan svjetloputi Englez – jedini stranac koji je zalutao u pozorište – podigao ruku s bijelom manžetom i tokom pauze plesačici koja je prosila bacio velike srebrenjake u veo koji mu je pružala.

Walai naglo pljunu na tlo među svojim koljenima. Glava mu je kao odrubljena ležala na gelenderu, poduprta bradom, razrogačenim očima grabio je za sebe djevojku na bini, kao da su njegovi pogledi uzde, kao da je lasom zarobio taj lebdeći lik na pozorišnim daskama i zavezao ga za svoje srce. Satima nije pomjerao glavu, a njegove oči zurile su, crvene i razrogačene, poput dvaju prašumskih orhideja mesožderki čiji se kalež noću rastvara uz iznenadni prasak.

Djevojka na pozornici je plesala nesvjesna toga, oslobodila je svoje gole grudi da, kao dva mala svilena jastuka, svjetlucaju pod lučnom lampom.    Iz trena u tren je čarobnjakovo dahtavo siktanje postajalo sve glasnije i,  kad je plesačica ponovno zakoračila prema strancu i hvatala novac, Walai otkliza niz zid, kao da je htio postati nevidljiv, i dođe do vrata. Nečujno otvori daščana vrata. Tada sjena plesačice, golema i dugačka, pade preko bijelog dvorišnog zida, preklapajući se s Walaijevom sjenom, a ruke njene sjenke na jedan trenutak obuhvatiše Walaijev vrat.

Par minuta kasnije Walai je stajao pred svojom kolibom  od  blata,  kraj svog uspavanog dječaka. Unutrašnjost kolibe bila je crvena poput krvi pod svjetlošću iščezavajućeg plamena. Kao nošen očima divlje plesačice, Walai je laganim, dugačkim skokovima odskakutao kroz sokake do kuće. Mogao se zakleti da za sobom u pijesku nije ostavio tragove stopala. Baš kao veliki dim i sjene što iz otvorene vatre srljaju u noć, čarobnjak se, zbog iznenadne strasti koja mu je obuzela srce, osjećao kao neki tamni div posađen u ovaj svijet. Kad bi zatvorio oči, u njemu je plesala bajadera. Sva krv u njemu je presahnula, a djevojčin bijesni ples bio je jedini život u njegovim venama.

Poput ludaka on iz ugla sobe uze mač.

– Slatkice! – prošaputa – Slatkice! – Zatvorio je oči, kao da djevojka pred njim pleše na podu kolibe od crvenog blata, pa ponovno duboko zastenja kroz stisnute zube: – Stranac ti daje novac, šta da ti da Walai? – Iznenada zamahnu rumeno osvijetljenom oštricom mača kao barjakom u ruci i zabode čelični vrh svome sinu u srce.

Istrča iz kolibe, crvenih bjeloočnica, smijući se, u ekstazi poput plesača, i s visoko uzdignutom oštricom mača, vrha crnog od krvi, proleti pokraj kuća kao utvara. Ljudi su se pod uličnom rasvjetom izmicali pred njim, misleći da je kakav poludjeli svetac izletio iz nekog hrama u vanjski svijet. Jednim jedinim skokom Walai je skočio u sred teatarskog dvorišta. Kako mu je put preko vatre bio kraći, ne obazirući se preskoči hrpu drva. Kroz širom otvorena vrata sobe za publiku u tri skoka obreo se gore na bini.

Muzikanti se baciše između njega i plesačice. – Hoćeš da je ubiješ?! – povikao je jedan i braneći se od njegovog mača podigao uvis brončani gong kao štit. A čarobnjak se samo nasmija i preko sviračevih glava baci mač kulijskoj plesačici pred noge.

– Pustite me – kriknu on – stranac joj je dao svoj novac, ja joj dajem svoju najdražu krv.

Plesačica pobježe pred okrvavljenim bačenim mačem iza kulisa. Mnoštvo ljudi ščepalo je Walaija i, čvrsto ga držeći, pozvali su s ulice engleske konstable. Oni dođoše na binu u svojim žutim kaki uniformama i, čvrsto ga vezavši, otrijezniše ga i odvukoše vani.

– Ovom je došla crvena minuta – komentarisali su međusobno pospani kuliji, a jedan od njih dobaci Walaiju preko dvorišta krvavi mač. Ljudi se tada ponovno vratiše na svoja mjesta, muzikanti zasviraše, a kulijska bajadera je, kao i uvijek, plesala do osvita zore, ni ne shvaćajući da je te noći ona začarala čarobnjaka. Plesala je, zato što je to bio njen posao, a danas je plesala življe, zato što je stranac na parteru imao još cijelo bogatstvo srebrenjaka.

O prevoditeljici:

Meliha Hadžimehmedagić rođena je 1996. u Sarajevu. Završila je prvi ciklus studija germanistike i anglistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a nakon toga i drugi ciklus studija na književnom smjeru Odsjeka za anglistiku. Zanimaju je književnost, pozorišna umjetnost i feminizam. Piše poeziju i književnu i društvenu kritiku, a trenutno radi u digitalnom marketingu.