ARHIVA01/07/2013 u 02:00 h
https://bhdani.oslobodjenje.ba/bhdani/arhiva/strast-i-ljubav-sestre-magije
Način na koji Enki Bilal stvara svoj svijet otkrio sam čitajući tekstove scenarija za San monstruma i 32. decembar, stripove koje je za područje bivše Jugoslavije objavila izdavačka kuća Publika, koju veoma uspješno vodi Sarajka Azra Pita. Svijet njegovih junaka, punih ožiljaka, lišenih iluzija i spremnih da u svakom času potraže svoj dio utopije, naprosto je očaravajući. To je svijet junaka koji obično ne prezaju otići do kraja svijeta ne bi li (ponovo) pronašli strast i ljubav, svijet bolje prošlosti Istoka projektirane na budućnost Zapada, ali bez iluzija.
“Ima toga. Ne želim biti prorok, nisam vizionar, ali pokušavam razmišljati o svijetu u kojem živim: bipolarnost hladnoratovskog razdoblja je, čini se, zamijenjena još udaljenijim polovima. S te strane jasno je da svojim junacima želim ponuditi izlaz koji može biti utopija, ali je iznad svega ljudska dimenzija. Moj svijet otkriva nedostatak pozitivne utopije.”
Francuska veza Enki ne krije zadovoljstvo konkursom za koji je predsjedavao žirijem i vidi šansu za strip u Bosni. No, njegova razmišljanja ne idu u pravcu nekoga ko isključivo traži interes za jednu ili drugu granu umjetnosti, i tu se apsolutno prepoznaje vizionar: “Ima dosta radova talentiranih autora, no ono što je očigledno jeste da se ovdašnji strip referira isključivo na strip, što mislim da nije najsretnije rješenje. Treba početi od elite, raditi stripove u duhu onoga što je najveća umjetnost ovdje, ići za vlastitim tragom, na svaki način izbjeći kopiranje francuskih, engleskih ili američkih autora. Procentualno, na ovaj se konkurs prijavilo više ljudi nego kada sam ja u Francuskoj 1970. prvi put poslao svoje radove. Put do izgrađene strip-publike ovdje može ići preko francuskih autora – za nekolicinu nagrađenih na ovom konkursu mogu garantirati da mogu raditi u francuskim kultnim revijama. No, za to je potreban čisto autorski strip, tu ne dolaze u obzir oponašanje, recimo, velikih majstora Letendrea i Loisela, za koje sam i ja, kao još nedovoljno poznat autor, radio. Istina, ne znam šta se u prijevodu dobija i šta gubi, ali siguran sam da se autorska formula može naći. Ovdje postoji vitalnost autora.”
Pišući Bilalovu biografiju, novinari nikada ne zaborave ispustiti da je sa devet godina došao u Francusku, kao doseljenik iz Beograda, gdje je njegov otac radio kao krojač. Slike njegovog svijeta označene su slikama nekadašnjeg svijeta iza gvozdene zavjese. “Bosna plaća cijenu takmičenja Evrope i Amerike. Ne preostaje mi ništa drugo nego da se nastavim boriti kako najbolje znam, crtajući, snimajući, prikazujući svoj svijet… U dubini svog bića znam da se stvari uvijek mogu razvijati putem nasilja, a ono čega se najviše bojim jeste religijski opskurantizam.”
Manjak kritike Njegov način borbe je, definitivno, djelotvoran. Upravo je završio film kojem je, kako kaže, dao četiri godine života. Immortel (Besmrtni) je u Francuskoj za tri sedmice prikazivanja vidjelo milion gledalaca, a film je koštao oko 25 miliona eura. Najviše vremena i novaca otišlo je na numeričko bilježenje i konstrukciju likova, a film će biti prikazan (postoji mogućnost i da ga otvori) na 10. Sarajevo Film Festivalu.
Bilal nije zadovoljan kritičkom recepcijom ovog filma, jer “u Francuskoj nema prave kritike. Znate, kad obilazim druge frankofonske prostore – Belgiju, Švajcarsku, Quebec – vidim da postoji novinarstvo, da ljudi rade, vode bilješke, nemaju onaj arogantni pristup novinara koji upale diktafon ili kameru i idu objaviti svoj prilog. U Parizu je tako da su producenti, distributeri i izdavači novina povezani i nema kritike koja može analitički sagledati djelo. Televizija i dnevne novine su umanjile značaj umjetnosti i općenito se manje čita.”
Ipak, radi se o filmu koji je, svi se slažu, napravio veliki uspjeh. Bilal je, nakon svijeta stripa, pobijedio na još jednom planu: upisao se i u historiju filmske umjetnosti. Njegova prva dva filma, Bunker Palace Hotel i Tykho Moon, i nisu bili preveliki uspjesi, no sada se potvrdio i kao filmski stvaralac. Sjajan crtač i pripovjedač, on spada u onu vrstu umjetnika koji projektira bližu prošlost u budućnost i kroz svoje strahove govori o mogućim kolektivnim zabludama, ali i napretku.
***
Okrenuo sam se oko sebe: sjedjeli smo za stolom sami u kafani nas devetoro (sve okolo su bila draga lica – Maelys, Francis, Asja, Danis, Azra, Agnes…) i mogli smo pripadati bilo kojem svijetu – nekom imaginarnom, budućem, u kojem neće biti nikoga, samo mi. Sve vrijeme sam mislio samo o njemu koji je trebao biti tu, o Karimu, koji je, kao najbolji od nas, nestao u kosmosu. Znam Dostojevskog: Ako ima nade, ona nije za nas. Ali, ako već ima onih poput Bilala, onda vrijedi… Ili barem, izgleda, kao da vrijedi.
Ahmed Burić