Povodom susreta TransLab Sarajevo 2022, nedelju dana posvećenih književnom prevodu, u organizaciji Azre Pita Parente i Mirele Alikalfić-Terzić (Fondacija Publika) i uz učesnike: Françoise Wuilmart, Vladimir Pavlović, Giuseppe Girimonti Greco, Daniele Petruccioli.  

Zbog vandredne zdravstvene situacije jednostavno sam prestao putovati, te sam zaboravio koliko su važne razmjene s kolegama i iskusnim prevodiocima. Zahvaljujući ovom iskustvu, uspio sam da povratim ono stanje duha, navike, zadovoljstvo na intelektualnom nivou, za koje sam vjerovao da su izgubljeni. Ono što najviše cijenim je upravo taj balans – nanovo pronađen ovih dana – između teorije prevoda, analize tekstova, iskustava, toliko različitih i svakojakih, i “ćaskanja” o svemu što se odnosi na stvarnost i maštu književnog prevođenja (sa svim njegovim sitnim detaljima, mušicama svakog od učesnika, kao i opšteprihvaćenim, konkretnim aspektima…)  

Jedno me pitanje sada muči: da li postajemo “bolji prevodioci” ako pažljivo pročitamo šta su napisali teoretičari? To pitanje nam je postavila Françoise Wuilmart. Odgovor nije lak; sumnja i zabrinutost ostaju, kao i “strah” – da ga tako nazovem – da smo zanemarili  ideje “zarad” Iskustva, da smo ih “previše” žrtvovali ponavljajući u sebi “ukratko, la traduzione è un lavoro di cucina”. Françoise nas navodi, podstiče, poziva (budi želju u nama) da se vratimo čitanju Benjamina, Bermana, Meschonnica, lišimo klišea i usvojenih ideja, da bismo se vratili velikoj temi “L’idea del Tradurre” – izraz koji kao da je došao sa naslovne strane nekog traktata iz XVIII vijeka.  

Da Françoise to nije od nas tražila, ne bih dovodio u pitanje moju lijenost u pogledu “pratico” i “tecnico” prevođenja; ali evo me sada drugačijeg, bez sumnje boljeg, zahvaljujući ovim susretima.  

Evo samo jednog jednostavnog argumenta  – primjera onog što sam osjetio: jedva da razumijem njemački; a ipak, uz vođstvo i upute Françoise Wuilmart na njenom uzbudljivom predavanju, ponovo sam u sebi otkrio neočekivane mogućnosti; sposobnost da “vidim” tekst. Dakle, od sada ću raditi na taj način, postavljati sebi slijedeće pitanje: koje je moje “viđenje” teksta koji mi je povjeren?  

Formulisati hipotezu prije nego se počne raditi, to je to. Eto šta treba uraditi.  

Imamo sasvim dovoljno vremena… da se vratimo nazad i zaključimo da je “prvo” viđenje (“la visione a monte”) bilo pogrešno i da taj “odnos prema tekstu” funkcioniše; uvijek se vraćamo sopstvenim predrasudama, ali i sopstvenim idejama, koje se itekako mogu – srećom tek ponekad – pokazati kao ispravne i “dobre” (ali ne i nužno…).  

Dakle, hvala. Non è poco  

Giuseppe  

Prevela s francuskog jezika : Minja Pješčić

“Pilot shemu pod nazivom “i-Portunus Houses” u ime Evropske komisije implementira konzorcij organizacija koje su i same pioniri evropskih programa mobilnosti u kulturi. Konzorcij čine MitOst iz Berlina u svojstvu vodećeg partnera za implementaciju projekta, zatim Zaklada Kultura nova iz Zagreba odgovorna za procjenu i analizu, te Evropska kulturna fondacija iz Amsterdama kao koordinator programa.”