Dugo mi je trebalo da pročitam ovu knjigu koju sam veselo dočekala potaknuta profesionalnom solidarnošću koju gajim prema svim svojim marljivim koleg(ic)ama prevoditelji(ca)ma koj(e)i su, evo i ovdje, odradil(e)i svoj posao. Dugo mi je trebalo, velim, zbog kroničnog i sve nemilosrdnijeg nedostatka vremena, tek na kraju shvativši da je onaj skriveni i istinski razlog bio možda upravo u njezinoj tematici. Ona je previše potresna za moju socijalno osjetljivu ćud izmještenog „ratnika“ za ljudska prava. Izmješten je možda i pravi izraz koji opisuje srž njezine tematike i po rječniku određuje upravo ono o čemu Ptice govore: prijenosu iz prirodnog, trajnog, stanja ili mjesta na drugo; dislociranju.
Upravo zbog tih oscilacija izmještenosti i posljedično emotivne nabijenosti sadržaja ovih priča, pjesama i eseja lako se i ujedno teško poistovjećujemo s njihovim likovima. No tematizirati fenomen migracija, izbjeglištva i egzila nosi u sebi opasnost skliskog terena u tehničkom smislu: nije lako migrirati po oštrici noža kada gravitacijske sile vuku prema padu pri kojem se izaziva višak patosa. No ovi su autori tu zamku više-manje uspješno izbjegli. Uz to, ovdje je cijela zbirka mudro urednički razvrstana, što se može shvatiti kao još jedna zamjerka koja se uz odlične i neiskorištene prevoditelje upućuje izdavačkoj industriji u cjelini. Jer ne treba zaboraviti da se radi o „amaterskom“ projektu koji su ostvarili slobodni prevoditelji, nastalom u okviru radionica TransLaba, a ne o izdanju neke zapažene izdavačke kuće.
Trebalo je dakle prikupiti radove američkih autora o ovoj vrlo određenoj temi, priskrbiti autorska prava, organizirati radionice, odabrati, podijeliti u poglavlja i dodijeliti prevoditeljima njihove zadatke. Uz to, trebalo je izvesti jedan potez koji se ne susreće često: objaviti zbirku na sva tri službena jezika u BiH, odnosno na onima kojima se služe prevoditelji, već po vlastitoj volji. S obzirom na vrijednost ove knjige, nije prilika zadirati u analizu ili kritiku pojedinih točaka u prijevodima ili lekturi istih – za čime između ostalog prevoditelji također čeznu (da ih se iščita i ocijeni) – jer na koncu kao rezultat cijelog tog procesa držimo u ruci zbirku koja bi trebala postati hit kad bi takav pojam postojao u pravom smislu riječi i izvan ustaljenih mjerila po kojima se ravnaju izdavačke kuće koje svoje bestselere uglavnom unaprijed određuju i kao takve nameću čitateljima. Stoga sve pohvale urednicima, prevoditeljima i svima zaslužnima za ostvarenje ovog zahtjevnog projekta u okviru kojeg je prošli put iskrsnuo, da uzgred spomenemo, i Lingam, zbirka 12 azijskih novela njemačkog autora Maxa Dauthendeya, djelo nad kojim sam ostala zapanjena, ponajprije zbog čudesnih slikarskih tehnika korištenih u pisanju i kakvo do tada nisam čitala.
Iz toga se nameće samo jedan zaključak: koliko je sjajnih i neprevedenih knjiga u ovoj suludoj zakrčenosti književnog prostora, hiperprodukciji pisanja nastaloj kao pandanu razmjene informacija u koju smo utopljeni, kao i onih koje strpljivo čekaju na svoje ponovno prevođenje, samo prevoditelji znaju. Treba umjeti probrati… A potom poslužiti javnosti na pametno osmišljenom pladnju, a ne obrnuto.
Teško se osvrtati na ovo dragocjeno djelo u kojem su objedinjeni radovi 22 autora jer bi za taj ozbiljniji pogled unatrag trebalo ispisati najmanje 22, i to škrte kartice teksta. Odabrani autori svrstani su u pripadnike američke književnosti i osim te činjenice, uz tematiku koju dijele u svojim tekstovima, nisu međusobno usporedivi i ne može ih se svrstati u isti pretinac, osim što se u tom grčevitom nastojanju prišivanja svojih raspadnutih dijelova u osmišljavanju sebe kao kakve-takve cjeline upravo tim odvažnim činom, rekla bih, udaljuju od razmaženosti i razmazanosti već prohujale mode postmodernizma. No ipak, kod nekih od njih točno se osjeća američko njegovanje tzv. kreativnog pisanja koje, kako se može iščitati iz njihovih biografija, puno njih i predaje na fakultetima, a koje neslužbeno nosi svoja prepoznatljiva stilska obilježja. Riječ je, usudila bih se reći, kao i u svakom tehnički svladanom zahvatu, o izvjesnom šablonizmu, ukalupljenosti u obrasce, koji se održava kroz predočavanje osobnih i ad hoc proživljenih trenutaka ili sjećanja u kojima su pojedinosti ključne za emotivni atak na čitatelja. No to ne narušava dojam onoga što je pročitano, samo prepoznaje kao moguća zajednička odlika američke, ali i druge suvremene književnosti koja se svodi na paradigmu: Pišem, dakle stvaram. Ovim je pričama ipak nešto drugo, puno važnije za opstanak likova, zajedničko, a to su: majka, otac, djed, brat… prve osobe koje su ih nazvale imenom i ukazale im na to da jesu.
No vratimo se Pticama kao takvima u ovoj zbirci. Istina je, sve one imaju krila, ali su ona vrlo često slomljena, pitanje je samo je li se to dogodilo u matičnoj zemlji njihovog odlaska, na trnovitom putu, na nekoj granici ispod čije su se žice pokušavali provući ili pak po njihovu dolasku u tu daleku zemlju u kojoj će se manje ili više uspješno asimilirati, uz neizostavan odjek vječne krivnje i ranjenosti. Ili, kad se radi o zanimljivom fenomenu koji je također uvršten u ovu tematiku, je li se to dogodilo u zemlji čiji su ti ljudi prvi posjednici bili, da bi potom svrstani među pridošlice utjerane u rezervate logikom njezinih novih vlastodržaca, onoj indijanskoj? Da, pomalo je paradoksalno što su se i dva Indijanca, kao autohtoni Amerikanci, zatekla među autorima ove zbirke. Jedna od njih pripadnica je plemena Turtle Mountain Chippewa, Louise Erdrich koja je ujedno autorica jedne od meni osobno najdražih priča iz Ptica: Crvenog kabrioleta u kojoj strada veliki indijanski brat kojem je nos bio „velik i oštar poput sjekire, kao nos Crvenog Tomahawka, Indijanca koji je ubio Bika Koji Sjedi, čiji se profil nalazi na znakovima duž autoputeva Sjeverne Dakote“ i koji je najprije izmješten na vlastitoj zemlji, a potom konačno i poražen, odnosno poništen sudjelovanjem u njemu opet nečemu potpuno stranom, Vijetnamskome ratu, nakon čega mu je identitet doslovno eliminiran kao otpad neiskoristiv za reciklažu.
Kad navodim priče koje su na mene ostavile najsnažniji dojam, zanimljivo je da su se njihovi autori uglavnom zatekli u književnom svijetu „slučajno“, izvan svojih temeljnih životnih poziva te nisu nikakvi predavači kreativnog pisanja. Tu je dakako Joseph Azam sa svojom pričom Prezime, ime, srednje ime, u kojoj se opet zbiva istinski poraz onog prvog i temeljnog identiteta, te važne okosnice ljudskoga bića: „Skromno sam se pogodio sa sobom da mogu podnijeti ime Yousuf, koje je zvučalo dovoljno kao Joseph da se provučem, ali ću se zauzvrat riješiti imena Mouhammed koje nisam mogao uobličiti ni u šta što bi prošlo.“ Tu je i sjajni Ken Liu, sa svojim potresnim Papirnatim zvjerinjakom, koji je pak izjavio da „želi postati pisac kako bi mogao stvarati priče koje vrijednosti okreću odozgor prema dolje i iznutra prema van kako bi dobile nove perspektive“, što uspješno i čini: „Nekad, kad bih došao kući i vidio njeno sitno tijelo kako se užurbano kreće kuhinjom, pjevajući si pjesmu na kineskom, bilo mi je teško povjerovati da me ona rodila. Nismo imali ništa zajedničko. Mogla je biti i s mjeseca. Požurio bih u sobu, gdje bih nastavio sa svojom tipičnom američkom potragom za srećom.“ Tu su i Djeca iz mora Edwige Danticat: „Sad im odlazim kao da mi je to oduvijek bilo suđeno, kao da mi je na dan moga rođenja majka za mene izabrala vječni život među djecom iz dubokog plavog mora, među onima što su pobjegli iz okova ropstva…“ Kad smo kod okova ropstva, tu je i jedan istinski klasik stasao u vrijeme „crne“ književne renesanse, James Baldwin sa svojim žestokim ritmičnim glasom koji udara poput bubnjeva njegovih predaka u priči čiji naslov sve govori: Moja tamnica se zatresla: pismo mom nećaku na stotu godišnjicu oslobođenja robova. „Molim te, dragi James, pokušaj kroz oluju koja danas bjesni oko tvoje mlade glave jasno prozreti kakva se stvarnost krije iza riječi prihvatanje i integracija.“ Tu je i Porochista Khakpur sa svojom britkom esejističkom ironijom Kako pisati iransku Ameriku ili Posljednji esej koji završava riječima „Iščekuješ još, ali to je to.“
To je to, jer pitanje identiteta vodi u slijepu ulicu te nužno i opasno izaziva potrebu grozničavog traganja, prekapanja za onim što jesmo, što smo bili ili što bismo trebali biti, sve do velike egzistencijalne zagonetke koja svakog čovjeka na kugli zemaljskoj ponekad tišti, a koja glasi: Tko smo uopće i zašto postojimo? Knjiga počinje, presijeca se i završava poezijom, kako i priliči ovakvoj zbirci u kojoj su prikupljena djela koja su po svojem sadržaju u doslovnom smislu riječi najsličnija onom trećem rodu: drami.
Svi su ovi autori pristigli odnekud (osim Indijanaca), ali dovoljno davno da ne bi pisali na engleskome, jeziku američke nadnacije koja je na izvjestan način nemilosrdno i čudovišno sposobna progutati sve što kroči na njezin teritorij, ili kako Tato Laviera u svojoj pjesmi opisuje: „AmeRikanac… podnijeli smo udarac, probavili, ispljunuli otrov, izbacili zlo, i sad smo tu, odlučni da se uhvatimo u koštac i izborimo s nebitnošću koja nas je tako spremno progutala!…“ To distanciranje od vlastitih korijena poseban je fenomen o kojem bi vrijedilo razmisliti, ali i pomalo tužna činjenica. Jer tko bi njih uopće prevodio kad bi pisali na svojim egzotičnim materinskim jezicima? No svakako bi bilo zanimljivo usporediti prijevode tih istih priča kad bi u izvorniku postojale na tim drugim jezicima, osim na engleskome. Jer jezik je čudna biljka: svaki je na svoj način donekle neprevodiv, odnosno nikad u potpunosti dokučiv, što proizvodi i tu neprevodivost identiteta koja proganja likove ovih tekstova kao doživotna trauma.
Dakle, jedan su dio vlastitog identiteta automatski žrtvovali tim činom pisanja na engleskome, premda govore o onome što je ostalo tamo negdje i djeliću njih samih koji su u tom nomadskom potezu, koji su pretrpjeli namjerno ili nenamjerno, sačuvali ni sami katkad ne znajući kakva će ih to sablasna povezanost s odsječenim dijelom sebe zapravo kroz izolirana sjećanja proganjati: „Na prvoj stranici mog sanovnika uvijek je veče… Sam i bez kaputa na uglu ulice stojim gdje mi nije mjesto“ pokušava nam dočarati to stanje još jedan klasik, nedavno preminuli Charles Simic, rođen kao Dušan Simić u Beogradu. Jesu li to svježe rane na slomljenim krilima ili ožiljci nastali od lomova tih istih krila sporedno je pitanje, jer sve ptice imaju krila ili ih se, jednako kao leta, barem pokušavaju prisjetiti.
piše: Davorka Jurčević-Čerkez