Od jutra pa do kasnog popodneva, mali voz se u Cejlonu uspinje od grada Kolomba dolje na moru pa do posljednjeg naselja Nuwara-Eliya u najvišim planinama. Vrtovi cimeta Kolomba ostaju iza njega u dolini. Zeleni amfiteatri grmolikih nasada čaja i terase rižinih polja tonu poput raširenih padobrana pokraj strmih tračnica. Doline prepune srebrnih jezera svjetlucaju poput divovskih školjki bisernica, napušteni stari tornjevi hramova stoje poput uspravljenih durbina kraj jezera, zašiljene planinske kupe, oblikovane kao mirisni šeširići, okružuju horizont poput plavih piramida, a Adam’s Peak baca svoju slavnu trokutastu sjenu kao divovske kazaljke sunčanika sve do sutona po unutrašnjosti Cejlona, poznatijeg kao blistavi hrid. Voz netom prije zalaska Sunca u valovitim brdima na visini od četrnaest hiljada stopa stiže do šuma nijemih poput smrti, velikih bjelogoričnih šuma obavijenih mahovinom. Mase drveća urasle su jedna u drugu nepomično poput sivih okamina, kao da se drveno grumenje na svježem, laganom povjetarcu drži međusobno, kako iznenada na strminama na strahovitoj visini osjećaj vrtoglavice ne bi naglo povukao cijele šumske predjele u provaliju. Tamo gore pored srebrnih spiralnih brzaka, na livadi nadomak šume u svojim vilama žive bogati trgovci i visoki engleski činovnici iz Kolomba. Tamo se nalaze engleske zabatne kuće s vrtovima ispred doksata. Tamo u ulicama kraj vrtova uvečer gore fenjeri duž trotoara kao u Evropi. Tamo gore nalaze se teniska igrališta i travnjaci za fudbal, a vazduh je rijedak i proziran poput kože na licima blijedih, plavokosih engleskih dama. Na jednoj padini, nekoliko sati od naselja Nuwara-Eliya, kao na prijestolnim stepenicama eterskog neba, prostire se rajski vrt Cejlona. Vrt nalik na tkani plavo-crveni i žuti indijski šal od svile, obješen o gorsku šumu, svečano i visoko iznad ponora. Leje cvijeća svih godišnjih doba protežu se u visinu i nizinu pred eterom mirnog neba. Naličje vrta podsjeća na lice Sinhaleza tetovirano indigom i crvenim šarama. Tamo ispod kokosovih palmi i uz stabla banana rastu evropski različak, ljubičice, zvjezdani, potočnice, ruže, šumarice, tulipani, jaglaci, jagorčevina, lotos i kaktusi. U tom vrtu nadzemaljskog planinskog svijeta odrasli su Sinhalez Bulram i njegova žena Talora. Njih dvoje su ovdje gore smatrali najzaljubljenijim bračnim parom na cijelome Cejlonu. Talora je s devet godina bila beračica čaja. Ona je u aprilu za vrijeme žetve u engleskim nasadima na padinama Nuwara-Eliye sa stotinu drugih djevojčica brala listove s malenih, okruglih grmova čaja. Bulramov otac ju je otud doveo u rajski vrt, jer je njegovom sinu, koji je uskoro punio četrnaest, najzad trebala žena. Malu Taloru dali su Bulramu kao da se radilo o minđuši ili ukosnici kakve nose sinhaleski muškarci, a Bulram se nije ni zapitao da li će nekada poželjeti drugu ženu. Talora je bila dar njegovog oca za njega, kao što mu je za život podario tijelo. Kao što je etersko nebo pripadalo rajskome vrtu, tako je prirodno s lakoćom i zadovoljstvom Bulram uzeo Taloru za svoju ženu. A djevojčica prihvati mladića za svoga gospodara i muža kao što je ruke i stopala neupitno osjećala svojima. – Sinhalezi tamo gore s planinskih visina sveznajući su – govorili su Sinhalezi iz podnožja s obale cimeta Kolomba o ljudima iz Nuwara-Eliye. – Oni tamo gore znaju čarati a da ni sami ne slute da su čarobnjaci. – I tako ljudi iz dolina sa strahopoštovanjem posmatraju te planinske duše koje svoj život provode na rijetkome vazduhu. Bilo da je januar ili juli, april ili oktobar – u rajskome vrtu cvjetaju martovske ljubičice; pored septembarskih zvjezdana smjestila se tamna julska ruža, na grmu pod kojim se skrivaju visibabe. Jorgovan, jasmin, mrazovac, lotos i različak rastu u poljima, lijehama, uz jezerca, po brežuljkastim travnjacima, među stablima naranči, mirte i tamjana, ispod cvjetova aloje i pored palmi banana. Bulram i Talora su ovdje iza kuće engleskog upravitelja imali svoju malu, bijelu, nisku brvnaru uz vrtni zid koji se krivudavo pružao brdom. Njihovi pogledi su uvijek bili mirni poput dolina bez daška vjetra, kao nebo bez ijednog oblačka, a njihove misli ispunjene samo licima indijskih i evropskih vrsta cvijeća. Vječno mirujući cvjetni vrt, u kom se nikada ne smjenjuju zima, ljeto, proljeće ni jesen i gdje grmlje cvjeta bez predaha, vječno omamljeno i neprolazno, a povrh njih eter, u mrtvoj tišini bez daška vjetra, slavi beskrajnu tišinu – taj vrt pružao je ljudskome srcu spokoj nalik ulju hramske svjetiljke koja gori hiljadama godina, hraneći tihi neugasli plamen. Nikada tim ljudima tamo gore rijetki eterski zrak nije davao snagu za neki divljački čin. Živjeli su u visinama, u zračnoj praznini, napola opijeni poput miševa pod staklenim zvonom zračne pumpe. Na rijetkom zraku bili su obuzeti blago snenim i nježnim stanjem nemoći, kao da im je krv ishlapjela, a u njihovim žilama ostavila idealnu, plavu prazninu da titra. Jedne večeri upravitelj engleskog vrta reče Bulramu: – Slušaj! Sutra me moraš otpratiti dolje do Kolomba. Moram obnoviti ugovor o zakupu s vladom, a osim toga iz luke preuzeti dva tovara sadnica jabuke i dunje koji su stigli iz Engleske. Ti si mi pouzdan, Bulrame, i od svih čuvara vrta najoprezniji. Koliko znam, nikada nisi bio dolje na obali, otkad znaš za sebe. Bit će ti zabavno vidjeti tamošnje ljude i mjesta. Talora će te morati sebi uskratiti na tri dana. Bulram reče: – Gospodaru, otkako smo se Talora i ja uzeli, nismo ni dana bili razdvojeni. Na to će upravitelj: – Utješi svoju ženu, Bulrame, i reci joj da ćeš joj donijeti lijepi, šareni šal iz Kolomba. Budi ujutro spreman. Voz polazi u devet sati iz Nuwara-Eliye. U šest ujutro moramo se rikšom odvesti do lokalne željezničke stanice. Sljedećeg jutra voz se spuštao niz tjesnace, kroz odzvanjajuće tunele na uskim krivudavim grebenskim putevima, dolje prema srebrnim dolinama Cejlona. Bulram je u crnoj kosi nosio lijep zaobljen češljić od kornjačevine. Češljić je sklanjao kosu sa čela i Sinhalez je izgledao zaglađen poput evropske školarke. Znao je da se dolje u Kolombu kosa nosi začešljana, pa si je unaprijed napravio frizuru po velegradskoj modi. Oko njegovih nogu vijorila se široka smeđecrvena marama sa limunžutim tufnama koju je poput ženske suknje oko struka stegao kožnim kaišem. Bulram je nosio kratku bijelu platnenu jaknu koju su Talorine ruke svježe oprale i popeglale. U čast putovanju, za uho je zakačio kiticu tamnoplavog različka. Njegova široka, zlatna burma presijavala se na nožnom prstu desnog stopala. Hodao je bosonog, a svoje papuče je navlačio samo pred gospodarom. U jednom malom limenom koferu ofarbanom u zeleno Bulram nije držao ništa osim svojih papuča. Brižljivo je mislio na sve što će kupiti Talori, a kofer je dobio od upravitelja kako bi kupljene stvari zaštitio od insekata i zmija. Bulramova pluća nikada nisu udahnula drugog vazduha do planinskog. Voz se sada spuštao iz maglovitih papratnih šuma prema uzavrelim kolombovskim vrtovima cimeta, ogromnom brzinom, kao korpa balona na vrući zrak koji pada iz oblaka. Užareni tropski vazduh šibao je Bulrama po nosu kao da udiše crveni biber. Kihao je bez prestanka, trljajući nos. On, koji je oduvijek živio pod eterskim nebom, zbog prašine, mirisa biljaka i isparenja iz zemlje osjećao se nadraženo, kao da je neko na njega navlačio neku neobičnu odjeću. Voz se prolazeći pored raskošnih palmi hljebovca provlačio kroz posljednje provalije. Izgledalo je kao da tlo neprestano izmiče pod točkovima; tako brzo je niz vagona jurišao prema dolini. Vazduh je prštio od mirisa klinčića i kamforovca. Palmine krošnje su se previjale preko šina, plodovi veličine ljudskih glava u svežnjevima su visili sa drveća; žuti i smeđi plodovi manga koji gore u Nuwara-Eliyi samo cvjetaju, a nikada ne sazrijevaju, ovdje su među nakostriješenim divovskim listovima visili kao tegovi. Kada bi Bulram izmolio glavu prema prozoru, činilo mu se da udara o nebrojene plodove. Šume muškatnog oraha i kokosa su se poput prepunih korpi voća prostirale duž obje strane pruge. Kafenastosmeđi, žilavi Sinhalezi, dobro uhranjeni i čili, goli i odjeveni samo u preplanulost svoga tena, gurali su se po željezničkim stanicama poput uzrojenih smeđih zadriglih bumbara. Bulram nije shvatao zašto na zemlji ima toliko ljudi, toliko noseva, ušiju, usta i očiju koje su buljile u njega kao da mu je lice pčelinjak na koji se lijepe ose. Usamljeni planinski Sinhalez je pred svjetinom na prsima osjetio teret kakav bi osjetila livada djeteline pod nogama krda ovnova. Pogledi, glasovi, mirisi i koraci pregaziše preko plavetnila eterskog spokoja njegova srca. Njegovo oko nije vidjelo više ništa, a uho od silnih zvukova mase bješe izbušeno poput mete nakon gađanja. Bulram je, kako bi se smirio, pokušao da sva lica ljudi koja su u cjelodnevnom putovanju ulazila i izlazila u njegov kupe dodijeli nekoj vrsti cvijeća. Govorio je sebi: Ovo je nježni jaglac, ovo prodorni cvijet mahune, ovo je cvat paradajza, a ovo narcis. Ali vrste cvijeća iz njegovog vrta bez godišnjih doba koje je ovdje mogao koristiti kao jedino mjerilo za sve nisu bile dovoljne. Kada je uvečer u pet stigao na stanicu Kolombo, bio je mrtav umoran od silnih usporedbi; vrtjelo mu se i grčevito se pridržavao za sjedište kočijaša koji je zajedno s njim i njegovim gospodarom vozio u pravcu hotela Galle Face kraj mora. U ogromnom hotelu od kamena na pučini na kojoj morska oluja poput zvijeri danonoćno urla i tumara po stepeništima, hodnicima i sobama, Bulram se ponašao kao mjesečar koji se iz sna trgnuo na ivici krova i, strahujući od pada, nije smio da se pomjeri ni naprijed ni nazad. Na stotine u bijelo odjevenih putnika u hotelu, Evropejci sa svojom bijelom puti, mnogobrojne bijele haljine od muslina i duge bijele skute tamošnjih dama Bulramu su se činili kao poludjeli leteći behar, kao svijetle magnolije ili svijetli grmovi jasmina, koji se bez korijenja šeću tamo-amo kroz otvorena vrata na kamenom zidu. Bojažljivi planinski Sinhalez od straha se zalijepio za zidove poput sjene. Njegov gospodar, engleski upravitelj, nekoliko puta ga je zatekao kako čuči u mračnom hodniku, dršćući cijelim tijelom pred ljudima. Pogled sa Bulramovog lica je naročito pred vratima sale za ručavanje preplavljene ljudima bio izbezumljen, ličio je na pogled nekoga ko se usred noći našao u džungli i ugledao krdo grabežljivih zvijeri kako odlaze na pojilište, pa od samog prizora porodica tigrova padne u nesvijest. Jednog jutra Bulram je iznenada nestao. Niko, ni telefonski pozivi, ni engleska policija Kolomba, ni novinski oglasi nisu uspjeli da pronađu i vrate nestalog. Upravitelj je osam dana slao potrage za Bulramom. Nakon toga se zaputio kući u Nuwara-Eliyu, vjerujući da se planinski Sinhalez od silnog straha od ljudi iskrao nazad u visoke planine, u svoj vrt bez godišnjih doba, svojoj ženi Talori. No Bulram nije bio kod kuće. Talora je stajala u vrtu potpuno prostodušno, razborita, sva prijatna i blaga, i smješkala se kao neko sveznajući, dok je upravitelj bio duboko potresen zbog neuspjele potrage za Bulramom. Talora je odgovorila, osmjehujući se poput vječnog nebeskog plavetnila bez ijednog oblaka: – Doći će on, gospodaru. Gospodar ne treba da bude tako tužan zbog Bulrama. Englez ju je zaprepašteno gledao. Bio je uvjeren da će se njegova žena bacati po podu, plakati i čupati sebi kosu sa glave. Umjesto toga neprestano se smješkala i govorila: – Ne može se on izgubiti, gospodaru. Bulram je zauvijek sačuvan u mome srcu, gospodaru. Talora je sada obilazila vrt i od jutra do mraka održavala cijevi za navodnjavanje, postavljala raspršivače vode na travnjake, i pored svojih poslova u kući sada je obavljala i Bulramove poslove, kao da se i sama pretvorila u njega. Niti jednom ruka da joj zadrhti od znatiželje za izgubljenim mužem dok je nosila poštareva pisma upravitelju. Niti jednom da joj zaiskri oko kada se začuje električno zvono na ulazu kada stranci posjećuju vrt a to ne bude Bulram, niti da joj zadrhti noga dok bi uvečer sama ulazila u praznu kućicu, niti prsti kada bi ujutro otvarali vrata. Činilo se da u vječnom spokoju plavetnila u eterskim visinama vrta danonoćno nevidljivo provodi vrijeme sa svojim mužem, kao da ne postoji ni blizina ni daljina u kosmosu opijenog ljubavnog zanosa njene duše. Prođe pola godine. Tada se upraviteljeva žena obratila Talori: – Putujem prema dolje da kupim sebi haljine i šešire na kolombovskom engleskom bazaru. Mogu te povesti. Možda mi žene budemo imale više sreće pa saznamo šta se zbilo sa Bulramom. – Gospođa se sljedećeg jutra sa Talorom zaputila dolje prema obali. Sinhalezova žena nikada prije nije bila u dolini. No, na nju je dolinski vazduh drugačije uticao nego na njenog muža Bulrama. Ona, koja je inače uvijek bila mirna i odsutna sanjarica, nije utihnula još više, nego se raspričala i živnula. Na putovanju je najširim osmijehom pokazivala bijele redove zuba i crvenilo desni. Cmakala je usnama i coktala jezikom, a očima je promatrala sve oko sebe pa joj je pogled skakutao na sve strane poput bobica crnog grožđa. Činilo se da joj usta kušaju voćke dok udiše zrak pun mirisa zrelih plodova, a obrazi su joj od vreline šumskog zraka u dolini otekli i postali deblji. Na sebi je imala bijelu bluzu sa namreškanim, kratkim rukavima. Što je voz više odmicao od planinskih visina i približavao se vrelini Kolombovog tropskog popodneva, Talora je postajala sve ushićenija. Golim podlakticama je nestrpljivo prelazila preko grudi prekrivenih tkaninom od bluze kao da se radilo o paru zrelih, neudobnih voćki koje je htjela odložiti po strani čim se voz zaustavi. I Talora uskoro nestade iz hotela. Njena engleska gospodarica je pomislila da je otišla u potragu za mužem u grad. Čekalo se tri dana, tražili su Taloru kao što su tražili Bulrama, ali Sinhaležanka je nestala bez traga. – Prođe godinu dana. Morski valovi su bez prestanka gromoglasno udarali ispred hotela Galle Face, tropsko sunce se u unutrašnjosti kotrljalo preko vrtova cimeta, a crveno-ljubičasto jutarnje more gorilo je poput ogromnog plamena špiritnog plamenika. Tamo daleko u lučkim vodama stajao je veliki parobrod sa visokim u bijelo okrečenim zidovima. Satima je već izbacivao žuti dim iz svoja četiri dimnjaka, spreman za isplovljavanje. Široki čamci koji su se njihali i mali špicasti motorni čamac dovozili su do broda kofere i tovare tropskih putnika obučenih u bijelo. Onda su podizali čamce uz zid broda, a lanci sa sidra ječali su prodorno. Parobrod je i dalje stajao mirno, okružen kratkim i iscjepkanim udarima jutarnjih valova. Mnoštvo glava putnika je izvirivalo preko bijelih željeznih ograda brodskih dekova. Ispod njih su oko broda plutali goli, siromašni, tamnoputi Sinhalezi na dugim, žutim drvenim plovcima. Svaki jahač vode je umjesto vesla u ruci držao poklopac od sanduka ili neku dasku. Ponekad bi pokoji putnik sa broda znao baciti malu srebrnu kovanicu, a onda bi svi goli mladići skliznuli sa svojih plutajućih greda u vodu poput skliskih tuljana i ronili kroz providno, kristalno more kao da se spuštaju niz zeleni tobogan u velike dubine. Njihovi udovi su pod vodom izgledali sablasno poput žabljih; činilo se kao da se rastvaraju i nestaju. Nakon izvjesnog vremena ponovo su izranjali iz staklenozelene dubine i koprcali se poput crvenosmeđih sjena. Crne glave, presijavajući se dok je sa njih kapala morska voda, izranjale su iz vode i jedan od njih smiješeći se pokaza srebrnu kovanicu koju je držao među zubima. Zatim se svi uspnu na drvene plovke i nastave ploviti oko broda. Uz mnogo vriske mahali su prema gore i zabavljali putnike parobroda Orijent na odlasku; i čim bi novčić pljusnuo o površinu vode, jahači plovaka ponovo bi nečujno nestajali u moru. Putnici su bacanjem novčića skraćivali sebi vrijeme do isplovljavanja parobroda. Bulram već mjesecima svakog jutra kruži oko stranih parobroda na svom plovku. Svojim vještim ronjenjem dočepa se novca iz mora, brzo zarađenog novca, koji je noću jednako tako brzo trošio u kockarnicama, na tamnopute bludnice i na rižin vinjak. Otkako Bulram udiše cimetni vazduh Kolomba, sjećanje na njegove planine, na Taloru i rajski vrt u planinama potonulo mu je dublje nego što je ikad ijedan novčić potonuo u more. U Kolombu živi kao muha koja se opija i usisava svaku česticu šećera sa ljepljive trake za hvatanje muha. Poput baršunastog pantera noću se prikrada malim bludnicama koje mirišu po eteričnom ulju karanfilića u javnim kućama, a preko dana gol golcat skače u dubine mora za sjajnim novčićima. Bezbroj puta zaranja na dno mora, uvečer svoj plovak dovesla daskom do kopna pa se opet poput ježa smota na tepihu zabavljačice i jadno stvorenje koje je kupio za tu noć više ne ispušta iz ruku dok ga jutarnji zrak ne probudi. Večeras je opet bila jedna od onih noći, toplih poput krušne peći. Drveće vanilije i kamfora protiskivalo je svoje mirise iz vrtova prema gradu. Na velikim granitnim stubovima za razbijanje talasa duž obale lomili su se pjenušavi valovi, a visoki, bijeli gejziri bacali su se u tminu. Zvijezde su visile poput blještavih vodenih balona na noćnom nebu. Pročelje hotela Galle Face bilo je osvijetljeno kao velika svjetleća reklama. Ispod lukova električnih svjetiljki obalnog šetališta od portala hotela pojavljivale su se bijele tačke: bijele košulje ispod crnih večernjih odijela gospode Engleza i drugih Evropejaca. Svakog gospodina je u malenoj rikši vukao goli kuli. Gospoda nije nosila šešire. Zaputili su se tek na kratki večernji izlet iz hotela prema četvrti sa javnim kućama u Kolombu. Redovi malih vozila brzo su nestajali na kraju plaže iza teniskih terena u mračnim domorodačkim uličicama. Bulram se u jednoj ulici tiho naslonio na zid. U svim kućama te ulice bio je pojava poznata poput Mjeseca. Redovi vozila sa stranom gospodom u večernjim frakovima prošli su kraj njega i zaustavili se u ulici, tu pred njim. Vidio je kako gospoda koju na pločniku dočekuje vlasnik kuće nestaje iza ulaznih vrata. Svi prozorski kapci u kućama bili su spušteni i samo su se prigušeno čule kastanjete, violine i tamburine, jednoobrazno kao zvuk pištećeg kotlića za vodu. Muškarci koji su dolazili i odlazili nestajali su iza vrata i uglova ulica, nečujno kao mačke. Pored Bulrama se otvorila radnja u prizemlju. Kroz prozor se promolila ženska ruka koja zapucketa prstima. Bulram je u polumraku ispod svijetlog zvjezdanog neba uočio dva velika niza blještavih zuba i par golih grudi koje su se kao dvije vrećice stiskale preko prozorske daske. Bulram nije poznavao tu ženu, ali je povikao prema mračnom prozoru: – Jesi li slobodna? – Žena je zacoktala jezikom, a od tog zvuka se Bulramu sve kamenje na ulici i svaka zvjezdana mrlja noćnog neba zaljulja. Sinhalez je želio da uđe u kuću, ali mu vlasnik kuće reče da je došao minut prekasno. Onu koja je stajala kod prozora maločas je unutra pozvao engleski kapetan. Bulram je ponovo stao pod prozor i čekao, ali djevojka širokog osmijeha i coktajućeg jezika više nije otvarala prozorski kapak i više ga nije dozivala. Osam dana su pomorski časnici i mornari noću pijančili u kući i osam dana je vlasnik kuće odbijao jadnog Sinhaleza; osam noći je spavao pod prozorom i osam noći je ostao trijezan. U devetoj noći, kada su parobrodi isplovili iz luke, ponovo se otvori prozorski kapak. Dvije gole grudi su se stisnule preko prozorske daske i svijetli zubi zasjaše s nasmijanog lica; Sinhalezu je uzavrela krv udarila na oči poput zvijezde padalice. Bulram je ušao u kuću, pribio djevojku uza se i zatvorio oči, kao svi orijentalci kada su iskreno sretni. Ostao je dan i noć iza zatvorenih prozora u kući s bludnicom. Četvrtu večer je vlasnik kuće sjedio sa svojim prijateljima na kamenom stepeništu ispred vrata kao i uvijek. Iza kuće je sijevalo. Onda je izašao jedan od njegovih mladih šegrta i rekao: – Gospodine, soba one djevojke sa prozora na ćošku potpuno je prazna. Djevojka koja se sa Sinhalezom tamo zatvorila prije nekoliko dana je nestala. Vrata su širom otvorena, a niko nije vidio ni nju ni Sinhaleza da odlaze. Možda je mladić bio planinski Sinhalez pa se pretvorio u noćnu munju i na bliještećem oblaku sa sobom odveo djevojku gore u planine. U istom trenutku zaškripaše željezne šarke prozorskog kapka na uglu ulice i vlasnik kuće povika: – Dođavola! Sigurno su skupa iskočili kroz prozor. Dođavola! Otišla je kako je i došla. Jedne večeri je stajala ovdje pred mojim vratima sa stranim mornarima, ušetala se, odmah bila veoma tražena i zvala se zamamnim imenom Talora. Tu, na stepeništu je tada stajala ispred mene. Sijevalo je baš kao i danas, kao da je bacala vatru oko sebe i u kuću, tako je došla. A sada je poput bljeska munje ponovo nestala. – – Nakon nekoliko mjeseci jedne večeri je zazvonilo električno zvono na kapiji rajskog vrta, a kada su otvorili vrata, ispred su stajali Bulram i Talora; oboje veseli, nečujni i blagi kao i uvijek. Upravitelj je pitao, i upraviteljeva žena je pitala, i svi čuvari vrta su pitali, odakle su došli nakon dvije godine, a njih dvoje su se na to samo smješkali i pokazivali prema nebu bez ijednog oblaka. – Gospodine, on je bio na nebu – smješkala se Talora, a Bulram je svaki put nijemo odobravajući kimao glavom kada bi njegova žena pokazivala na svoje srce, a na sva pitanja odgovarala sa: – Gospodine, on je bio na nebu. Nakon toga ponovo su sjedili u vrtu, klečali nad cvjetnim poljima, plijevili i grabili. – I dan-danas njih dvoje poput eterskog neba bez ijednog oblačka u Nuwara-Eliyi kleče nad lejama cvijeća, tamo gore u vrtu bez godišnjih doba.
Lejla Đelilović rođena je 1991. godine u Sarajevu. Završila je germanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 2011. je uposlenica Goethe-Instituta u Bosni i Hercegovini, gdje trenutno radi na projektu koji sufinansiraju evropski fondovi za migraciju, azil i integraciju. Pored stalnog zaposlenja bavi se konferencijskim prevođenjem, a zanimaju je savremena umjetnost, književnost i književno prevođenje. U slobodno vrijeme se bavi slikarstvom, crtanjem i muzikom.
90 Max Dauthendey: Lingam
Instituta u Bosni i Hercegovini, gdje trenutno radi na projektu koji sufinansiraju evropski fondovi za migraciju, azil i integraciju. Pored stalnog zaposlenja bavi se konferencijskim prevođenjem, a zanimaju je savremena umjetnost, književnost i književno prevođenje. U slobodno vrijeme se bavi slikarstvom, crtanjem i muzikom.