Kimgun je bio jedan siromašan Burmanac, siromašan kao zrnce prašine na putu. Živio je u jednom od onih malih pješčanih sela na rijeci Irawaddy, između Mandale i Prome. Njegov posao se sastojao u tome da se penje na visoke seoske palme, koje su se poput jarbola uzdizale nad plažom, da bi gore u pupoljke listova urezao nekoliko rezova, te da bi pod ove objesio male limene posude kako bi se u njih polako cijedio sok palme. Tamo gore, na visokoj zanjihanoj palmi sjedio bi poput nekog nagog čovjekolikog majmuna i, gledano odozdo prema blistavom nebu, izgledao je kao izrezan od crnog papira i kao da bi ga u prolazu mogla pokupiti neka riječna čaplja. Sa svojih palmi on bi već izdaleka vidio dvospratne engleske parobrode koji su poput ogromnih kornjača uzvodno i nizvodno plutali rijekom. Kada bi brod stigao i dok bi se na pristaništu postavljao pristan, Kimgun bi kliznuo sa svoje palme i onda bi s ostalim nadničarima pomagao da se istovare pune vreće riže, korpe s brazilskim orasima i paketi sandalovine. S desetak bijednih nadničara trčao bi obalom amo-tamo, savitljiv poput pokretne gipke marionete. Kada bi se poslije nekoliko sati obala ponovo ispraznila, a rijeka, jednolična i topla, proticala pored nje, tamnoputa djeca se u njoj kupala i više ne bi bilo šta da se zaradi, Kimgun bi se ponovo penjao na svoje palme i oprezno mijenjao limene posudice, one pune i one prazne. Poput mase mulja pružala se pod sunčanom kuglom široka rijeka Irawaddy. Nekoliko sniježno bijelih vrhova pagoda svjetlucalo je poput šatora iz šumovitih brežuljaka. Zelen, blatnjavožut i sunčanobijel bio je svijet svuda naokolo pred Kimgunovim očima, svijet u kojem nije bilo razlike između ljeta i zime i koji se mijenjao samo kada bi crni dim parobroda čitav krajolik obavio ogromnim, tamnim oblacima dima.

Jednom je u zabačeno selo na rijeci stigao glas da se u glavnom gradu, Rangoonu, sveto zvono pagode Shwe Dagon srušilo u more. Namjeravali su to čuveno, najveće zvono na svijetu skinuti s platforme pagode i odvući u Englesku. Prilikom utovara na brod polomile su se skele i zvono je potonulo u vodu. Ležalo je sada tamo na dnu mora i prkosilo svim naporima da ga se podigne. Englezi su se na kraju odrekli svih pokušaja da ga spase. Na to su se ujedinili burmanski riječni brodari u namjeri da po svaku cijenu zvono spase oni. Englezi su im obećali da će zvono smjeti ostati u zemlji ukoliko uzmognu da ga podignu s morskog dna. Kada je Kimgun čuo za časni posao riječnih brodara, odlučio je da i sâm učestvuje u ovoj svetoj djelatnosti.

Mnogo je dana Kimgun pješačio, noćivao u šumskim samostanima, pa ako do večeri ne bi naišao na samostan, popeo bi se na neku palmu gdje je u krošnji tiho i nepomično visio čitavu noć tako da bi ga are i kakadui smatrali smeđim osušenim listom palme, te bi se preko njega penjali i pored njega spavali.

Što se više približavao Rangoonu, to se Kimgun osjećao nesigurnijim, jer su se šume, planinski visovi i širine rijeka nevjerovatno povećavale, a tropsko sunce je ovdje bilo žešće i vrelije, i on je ugledao sivoplavo, hrđavosmeđe i medenožuto mnoštvo palmi kakve još nije poznavao. Jednoga dana je korito rijeke pored koje je prolazio bilo tako široko da je pomislio kako na svijetu još postoji samo voda i da uskoro više neće biti šuma. Ali ono najuzbudljivije što je izvan Rangoona vidio još prije nego što je stigao do glavnog grada bila je veleljepna, zlatna pagoda Shwe Dagon, smještena na jednom brežuljku pod nebom, s jednom zlatnom drškom u zraku, kao da je sunce poput džinovske zlatne kruške palo na zemlju. Na brežuljku, u krugu velike pagode, nalazilo se na okupu mnoštvo zlatnih sokaka, zlatnih zvona i bezbroj zlatom zasvođenih krovova i zlatom optočenih tornjeva te umjetnim zlatom optočenog drveća.

Kada se Kimgun našao usred sveg tog zlata, pomislio je da je već umro i da je ušao u nirvanu, u zlatni san Bude. – Tri dana i tri noći Kimgun je ostao na brežuljku u zlatnim sokacima, ispod zlatnih nadstrešnica i nije se mogao odvojiti od zlatnih oltara, pretrpanih bezbrojnim svijetlećim lojanicama, kao što se nije mogao odvojiti ni od svoje sjenke. Jeo je s psima iz hrama ono što su monasi od svojih obroka bacali, a svoje posljednje bakarne novčiće stavio je u škrinjicu za milodare, postavljenu pred zlatom ukrašene slike bogova. Suočen s toliko zlata, Kimgun je pomislio da mu više nikada neće trebati novac i činilo mu se da su pred tolikim zlatom nestali i njegovo siromaštvo i njegova ličnost. Sve to zlato, kada ga posmatram, pripada meni siromahu isto kao i onom najbogatijem, govorio je sam sebi. Više od uživanja u tolikom zlatu ne može imati ni zlatom najbogatiji čovjek u Burmi, a tokom tri dana provedena uz očaravajući sjaj zlata Kimgun je zaboravio svrhu svoga pješačenja. Kao opijen je prolazio kroz zlatne sokake, spavao, jeo i pio kod svih stotinu zlatnih bogova, a njegove uši su sladostrasno osluškivale zveckanje dragulja i pločica zlata koje su poput umjetnih biljki penjačica visjele s krovova pagode i sa zlatnih šiljaka zabata, proizvodeći pritom u strujanju povjetarca neku vrstu muzike. Obilni miris kâda iz hiljadu zlatnih kućišta oltara učinio se Kimgunu poput slatkog daha zlatnog metala. Kao gomilu zlata koje pagoda svakodnevno privlači Kimgun je tokom ta tri dana vidio sunce kako se približava brežuljku s pagodom i činilo mu se kao da i ono dan za danom na njene krovove hrpimice dovlači zlato i kao da svakodnevno s neba skida tovare novog. I tek tada je siromašni kuli shvatio zašto postoji Sunce. Ono je moralo pagodi služiti kao kuli. Kao što je Kimgun vreće riže i hrpe sandalovine tovario na parobrode na rijeci Irawaddy, tako je Sunce moralo pagodu opskrbljivati zlatom, a Sunce je zapravo bilo mnogo siromašnije zlatom nego što je to bila velika zlatna pagoda.

Kimgun je svim srcem poželio da bude puran, koza ili pas lutalica u hramu, životinja kakvih je tu bilo na desetine. Slobodno su lunjale po sokacima posutim zlatom, uživale svoj siti život među svetim slikama Bude, ispod nizova bronzanih zvona i ispred staklenih vitrina ispunjenih drvenim predmetima izrezbarenim zlatom, a bilo im je čak dozvoljeno da po zlatnim stubištima vrše nuždu. Kimgun se nije usudio osloviti ni svete, ćelave monahe, odjevene u ogrtače zelenkastožute boje, ni male burmanske gospođice u jaknama od bijele svile i uskim crveno-smeđim suknjama, zaposlene kao prodavačice za tezgama sa cvijećem. Nije se usudio osloviti ni prosjake oboljele od lepre, koji su sjedili na odmorištu crvenog stubišta sa stubovima, potpuno bijeli od lepre kao da su posuti brašnom. Ni sa kim, čak ni s onim najnižim ovdje, u tom zlatnom svetištu, Kimgun nije imao hrabrosti da se uspoređuje.

Trećega dana Kimgun je, sav zadihan, crvenim stepenicama sišao s uzvisine hrama i prošao dolje baštenskim stazama do grada Rangoona, gdje su posvuda cvali nježni ružičastocrveni cvjetovi bagrema. Jedva se snalazeći probijao se kroz trgovačke sokake engleskih bazara, sve dok u luci slučajno nije sreo jednog čovjeka iz svog mjesta, i taj mu je pokazao riječne brodare koji su već dva dana ranije veliko zvono izvukli iz vode i dovukli ga na obalu. Kimgun je bio ponosan što su zvono spasili Burmanci, a ne stranci Englezi, i čak je u svojoj radosti zaboravio da u tome sâm nije učestvovao. Njegova želja da pomogne bila je, međutim, tako velika da je sebi uobrazio kako se prilikom izvlačenja zvona upravo ôn najviše potrudio. Došao je do mjesta na obali na kojem je džinovsko zvono stajalo poput crne gvozdene skele. Bila je tu zaista postavljena skela kojom su se penjali brojni nadničari da bi metal očistili od vodenog mulja. Kuli Kimgun je smjesta s glave skinuo svoj bijedni turban i počeo svom snagom da s ostalim radnicima čisti bronzano zvono. Popeo se na skelu od bambusa i balansirao gore kao da se nalazi na jednoj od najviših palmi svog sela. Sjedio je na krajnjem vrhu skele, do kojeg se niko nije usudio popeti, i skakutao po najgornjem rubu zvona poput gazele na rubu provalije. Tokom rada je svoj turban ishabao u dronjke i nije ga zbog toga bilo stid, te je skinuo svoj pojas da bi i njega čišćenjem pretvorio u rite, a kada više nije imao ništa, nastavio je da čisti bez ičega, golim dlanovima. Čistio je bez daha tako da je oko njega frcao mulj i krečnjak od školjki. A pošto se od dugog pješačenja na kraju umorio, legao je gore u jedno ugravirano udubljenje zvona, privio se, sav sretan, uz glatki metal pa odozdo niko nije mogao vidjeti Kimguna, i on je sve dublje tonuo u san. Uvečer su skinuli skele, i Kimgun je, a da to niko nije znao, još uvijek ležao na zvonu visokom poput tornja i spavao. Narednog jutra su stigli burmanski zvaničnici, oni veliki i bogati iz čitave zemlje. Ispod zvona su iskopali udubljenja i pod njega stavili balvane, te krenuli da snagom hiljadu radnika to čudovište od zvona pomaknu s mjesta. Službenici su u povorci krenuli za njima, s mnogo muzike i s mnoštvom svečano odjevene mase svijeta pratili su spašeno zvono. Kada je povorka trebalo da stigne do prve gradske kuće, Kimgun se probudio i u prvi čas mu ništa nije bilo jasno. Mislio je da visi na nekoj palmi koja se pokreće na vjetru. Ali onda je odozdo čuo graju mnoštva ljudi s bubnjevima, talambasima i cimbalima, osjetio je pod sobom suncem ugrijani metal zvona i shvatio da se nalazi na zvonu u pokretu. Osjetio je stid i ostao gore da leži, sklupčan poput uplašenog zeca. Kada su stigli do prve kuće u gradu, Kimgun je znao da će ga ljudi na krovovima primijetiti. Uspravio se i pravio se kao da i to što sjedi tu gore na zvonu spada u program svetkovine. Zauzeo je stav sjedećeg boga, sklopio ruke i molio se. Sa ceste ga još uvijek niko nije mogao vidjeti, čak ni ako bi sjedio uspravno, toliko visoko je bilo to zvono. Ljudi na krovovima su mislili da je Kimgun kapetan riječnih brodara i da njemu za spasavanje zvona pripada najveća zasluga. Mnogi su s prstiju skidali svoje skupocjeno prstenje i sada su, poput kapi kiše iz oluka, na Kimguna padali smaragdi i tirkizi, a naročito burmanski rubini. Kralj rubina, najbogatiji čovjek Burme, stajao je na krovu hotela koji je pripadao strancima. On je na ovu svečanost pristigao sa svojih polja rubina na sjeveru zemlje pa je, ugledavši gore na zvonu Kimguna kako se moli, bacio dolje svoj najljepši i najširi šal sav ukrašen rubinima tako da je ovaj nagom nadničaru pao preko ramena i on je sad bio dotjeraniji od najbogatijeg čovjeka Burme. Kimgun se nije ni pomakao, samo je slušao zveckanje kiše dragulja, ne znajući da je sve to bilo njemu namijenjeno. Mislio je da je to u čast spašenog zvona. Kada je zvono na balvanima, njišući se i podrhtavajući, skrenulo iza ugla jedne zgrade, s balkona je na zvono tik do Kimguna skočila jedna lijepa burmanska djevojčica. Bilo joj je jedva šesnaest godina. Ponizno je klekla, sklopila dlanove i počela se pored nadničara i ona moliti. Kimgun nije podigao pogled. Mislio je da će, ukoliko se ne pomakne, ostati nevidljiv. Opijen mirisom kâda, bukom bubnjeva i frula te molitvenim pojanjem mase naroda, ponovo je postao odsutan kao da je zaspao. Dolje na brežuljku s pagodom zvono se zaustavilo među gradskim baštama da bi prenoćilo. Stabla hrastovog plutnjaka i kokosovih palmi savijala su se preko izbočenja zvona, a kuli Kimgun je još uvijek nepomično klečao pored lijepe djevojčice koja se u tobožnjeg spasioca zvona zaljubila. – Zvono je sad mirovalo. Počasna straža je tokom noći ostala na trgu, a masa naroda utaborila se pored staza između travnjaka oko velike vatre, svirala, kuhala i plesala čekajući sljedeći dan, kada je zvono trebalo biti prebačeno na uzvisinu do pagode Shwe Dagon. Miris hrane, masna isparenja tovljene peradi i miris pečenih banana uzdizao se do visokog ulegnuća zvona i probudio jadnog i gladnog Kimguna iz njegove opijenosti molitvom. Posmatrao je djevojčicu pored sebe. Bila je nježna, odjevena u ružičastu svilenu jaknu i svečanu suknju od zelene svile; u crnoj, visoko friziranoj, namirisanoj kosi imala je cvjetove od filigrana, a u nježnim ušnim školjkama zlatne minđuše s rubinima. Ogladnjelom Kimgunu su od isparenja hrane otekle nosnice i on se uhvatio za najbližu granu palme i poput majmuna se popeo na njenu krošnju. Otuda je, ne izgovorivši ni riječ, djevojčici pružio ruku, povukao je uvis k sebi, i zajedno s njom skočio kao s nekog zaljuljanog mosta na bijele grane fikusa preko puta, pa se zajedno s djevojčicom po zračnom korijenju i stabljikama biljaka penjačica spustio u gustiš bašte. Stabljike banana širokih listova skrivale su oboje. Tek sada je Kimgun u svijetlećim tracima noćne vatre koji su prodirali kroz razmake između listova, primijetio da je gô golcat. Djevojčica je po njegovom pogledu pogodila šta je pomislio i pružila mu papirnato prozračan žućkasti svileni šal sa svojih ramena. Jadni kuli je šalom zaogrnuo svoja bedra i tek onda su oni, s rukom u ruci, neprimijećeni, iz lišća izašli među ljude.

Kimgun je prišao jednom od pokretnih uličnih trgovaca, koji su s bakljama i kolicima s toplom hranom stajali na putu. Kupio je nekoliko prženih banana i bacio mu za to jednu ogrlicu s rubinima, koja mu se upravo klatila oko vrata. Fina djevojčica pored njega, kojoj je vrijednost te ogrlice bila poznata, iznenađeno se trgla, ali je mislila da svetac čini šta hoće i sve se više divila Kimgunu. Trgovac je u mraku pomislio da su ti rubini crveno staklo, dozvolio je Kimgunu da uzme nekoliko banana i, cereći se, objesio ogrlicu oko vrata. Kimgun nije poznavao ni rubine niti pak ostalo drago kamenje; tokom svog života u svom rodnom selu on je vidio samo bezvrijedna zrnca pijeska rijeke Irawaddy. Siromašni kuli i fina djevojčica su sjeli na livadu i šuteći pojeli banane. Kimgun je mislio da pod svetim brežuljkom sa pagodom Shwe Dagon mora biti tako i nikako drugačije i uopće se nije čudio zbog finog stvorenja koje mu se iznenada pridružilo.

Poslije ove noći jedva da je prošla godina. Djevojčica je siromašnom Kimgunu onomad dala svoj nakit da ga proda i otada su zajedno, kao muž i žena, živjeli u jednom selu na obali izvan Rangoona, gdje su živjeli sprovodnici brodova i riječni brodari, u sopstvenoj kolibi od rogozine koju su sami ispleli. Mlada žena se više nikada nije vratila u grad svojim roditeljima, a Kimgun se od dana svog vjenčanja više nikada nije prihvatio nekog posla. Oboje su još uvijek živjeli od sume koju su im donijeli djevojčini dragulji, skromnih obroka riže i jeftinih morskih školjki. Kimgun je ležao na osušenoj morskoj travi plaže pod palmama, na koje se više nikada nije popeo, i promatrao kako mu je žena zatrudnjela i kako obavlja kućne poslove. Svaki drugi dan išao je gore u zlatne sokake pagode Shwe Dagon, a svi monasi pagode su ga poznavali kao da su mu braća. Njegova žena nikada nije išla s njim u to svetište, bojala se da će tamo sresti članove svoje porodice. Kada je bila neposredno pred porodom, Kimgun je još veoma rijetko napuštao mjesto svog drijemeža u hladu palmi. Jedino bi jutrom ustajao da pozdravi povorku monaha prosjaka koja je pri izlasku sunca prolazila kroz svako selo i šutke prosila dnevni obrok riže. Svaki monah, umotan u svoju žutu mantiju, nosio je pred sobom veliki bronzani lonac, a iz svake bi kuće izlazila domaćica i u jedan od lonaca sipala pomalo od svoje kućne rezerve. Kimgun je posmatrao kako njegova žena izlazi iz kuće i dijeli svoju rižu. Za Kimgunovu ženu bio je to jedini djelić svijeta koji je tokom svoje trudnoće svakodnevno mogla vidjeti, red žuto odjevenih monaha s bronzanim posudama pod miškom. Jednoga dana je padala kiša i monasi su na glavu navukli kapuljače, a posude su se u očima trudne žene učinile kao da su ogromne odrubljene glave. Na trenutak je pomislila da pred sobom gleda red obezglavljenih ljudi, od kojih svaki pod miškom nosi svoju ogromnu glavu. Kada se ženi primakao čas poroda, rodila je majušno žutinjavo biće, na čijem je tankom vratu visjela ogromna vodena glava. Udovi malenog tijela batrgali su se kao i onih nekoliko korjenčića na glavi koji su bili nalik izdancima korijena na nekoj velikoj lukovici. Mlada žena je umrla u mukama bolnog rađanja ogromne glave koja joj je rastrgala tijelo.

Kimgun je, međutim, nakon smrti svoje žene, dijete koje je volio nježnom ljubavlju odnio gore, u sokake pagode, i pokazao ga svojim prijateljima, monasima. Oni su to dijete proglasili svetim i označili ga kao čudo božije, te zatražili da ostane kod njih, u pagodi. Na kamene ploče jednog od širih zlatnih sokaka pagode položili su malu izatkanu hasuru purpurne boje, izložili na njoj nakazu svakodnevnom prikazivanju, a nekoliko monaha je vazda sjedilo tu, moleći i igrajući se oko djeteta. Hranili su ga mlijekom koza koje su pripadale hramu i morale su priskočiti ćilimu i djetetu pružiti svoja vimena. Otkako je njegovo dijete dan i noć smjelo boraviti okruženo zlatom, tamjanom i svijećama, među pobožnim monasima i ispred pobožnih hodočasnika, uz čuđenje, divljenje i nevjericu svih Burmanaca i Burmanki, koji bi jutrom, oko podneva ili ponoći iz gradske vreve Rangoona pristizali u zlatne uličice na uzvisini, i koji su tiho, sa žrtvenim cvijetom u ruci, obučeni u svilu i s nečujnim sandalama na nogama, prilazili zlatnim oltarima i zlatom obloženim kapelama, klanjajući se pred djetetom, Kimgun je bio najsretniji čovjek u Burmi.

Dijete je za Kimguna i monahe zarađivalo znatnu sumu novca. Ukočenim pogledom u nateklim očima, koje su kolutale u džinovskoj glavi, ležala je malena nakaza i zurila u zlatne građevine hrama. Od sjaja zlata njene očne jabučice postale su žute poput jantara, dok je žuta koža djeteta svjetlucala i vraćala zlatni odsjaj, a njegovo se lice dan i noć cerilo u zlatnu raskoš poput grumena zlata. Kimgun se radovao što to dijete neće nikada od života upoznati nešto drugo do li nevjerovatne količine zlata u pagodi Shwe Dagon. U tom svijetu zlata, kojem je Sunce moralo biti svakodnevni sluga, sada je ležalo dijete kao centar sve te zlatnine, a do pagode je svakodnevno dolazilo Sunce da bi kao kuli njegovom djetetu donosilo još više zlata. I Kimgun se neizmjerno uzoholio. Taj nekada bijedni, siromašni kuli Kimgun sada se pojavljivao u odjeći koju je nabavio zaradom svog djeteta, u novoj bijeloj jakni od svile s purpurnom maramom ovijenom oko nogu i svilenim šalom duginih boja smotanim u turban oko glave, s visoko podignutom kosom smotanom u žensku punđu, ukrašenu češljem od oklopa kornjače i šnalom u kosi kako to sebi dozvoljavaju da nose samo kralj rubina i oni najbogatiji. Šetao je naokolo po hramu, ponosniji od onih bijelih paunova, i svaki je od njegovih oholih pogleda govorio: Pogledajte samo, Sunce mora da služi moga sina! Njegov svakodnevni hod namijenjen je samo njemu i meni, i sve zlato Burme prostire se oko nas poput zlatne postelje. Oči moga sina se svakodnevno hrane zlatom, moj sin spava u zlatu i živi mudro, oštroumno i svemoćno poput zlata.

Zbog njegove oholosti monasi Kimguna uskoro više nisu mogli podnijeti, ali pošto je nakaza bila bogati izvor prihoda za pagodu, trpjeli su Kimgunovu glupost i šutjeli. Jednog jutra Kimgun se, tašto umiven i njegovan kao uvijek, uspinjao od najniže od onih tristo šezdeset i pet crvenih stepenica uzbrdo do brežuljka s pagodom, i kao uvijek su mu se, na odmorištima stubišta, smiješile zgodne burmanske prodavačice. Njihova su lica svjetlucala nježno poput oguljenih banana iza stolova prepunih cvijećem, marionetama i mirisnom travom za kâd.

Odjednom se gore na vrhu stubišta prema brežuljku prolomila neobuzdana vriska, sve glasnija i glasnija kao da gore neko kolje životinje i ljude. Monasi, koze, hodočasnici, paunovi, prodavačice, kokoši i psi bježali su izmiješani niz crvene stepenice Kimgunu ususret. Glatko obrijane lubanje monaha svijetlile su iz gužve samrtno bijele kao kugle od slonovače i činilo se da se u polumračnom crvenom stubištu kotrljaju niz stepenice.

– Tigar! Tigar! – vikali su istovremeno mnogobrojni glasovi i stotine ruku je gestikuliralo. Jedan veliki žuti tigar iskočio je iz gustiša palmi na krov ogromne pagode i sve što je živjelo u zlatnim sokacima oko pagode stuštilo se prema izlazu na stubište poput napadnutih mrava iz nekog opustošenog mravinjaka.

Psi su zavijali, paunovi kreštali, kokoši kokodakale i ćurani ćurlikali. Monasi i prodavačice jurili su kroz gomilu poput podivljalih sjenki, leprozni prosjaci su posrtali preko svojih štaka, prevrtali tezge s robom za prodaju i, stenjući i kukajući, padali su, zapetljani u klupka, iza debelih crvenih stubova stubišta.

Kimgunova jedina misao bila je njegovo dijete. On se poput plivača progurao protiv struje, krčeći put naprijed; pao je između dvije koze iz hrama; a ovojnice oko nogu i svilena jakna su mu se zgulile s tijela. Ponovo bi se uspravio, pa ponovo padao i pritom izgubio maramu i češalj. Bez ijedne krpice na tijelu puzao je četveronoške, potpuno nâg, posljednjih stotinu stepenica do gore i, smaknuvši kosu s lica, stajao je na kraju gô golcat gore, na vrhu stepenica.

Crvena krila kapije od debelih dasaka koja su vodila u zlatne sokake pagode bila su zatvorena i okupirana desetinama monaha, koji su svom svojom snagom podupirali vrata da se ne otvore. Na njegovu molbu da ga puste da uđe, gotovo da su ga ismijali. Plakao je, molio ih i vrištao, vapeći za djetetom. Na kraju su samo odškrinuli jedno krilo i pustili ga da zaviri u dvorište hrama. Ogroman, snažan tigar, s licem debelih obraza šćućurio se upravo na krovu pagode i skočio s njega u sokak. Bez ikakvog šuma, poput velike bale pamuka, pao je na kamenu podlogu. Jednim jedinim zjapom svog ždrijela zgrabio je Kimgunovo dijete na purpurnom ćilimu za vrat, bacao se naokolo, da bi poput nekog akrobate koji nosi loptu i, s vodenom glavom u gubici, ponovo skočio na krov. Iza čitave šume zlatnih kopalja na krovovima nestala je žuta zvijer poput zlatne figure koja se zatim ponovo stopila sa zlatom pagode. Odrazi sjaja te sile zlata što bodu oči prolazili su, kao uvijek, uzduž i poprijeko, zrakom – poput živih reflektora. Pod njima su sada dvorišta pagode stajala prazna i napuštena.

Kimgun je urlao, progurao se kroz uski procijep odškrinutih vrata, trčao izumrlim sokacima, udovi su mu poput lelujavih traka lepršali na tijelu. Penjao se kroz šumu krovova po zlatnim kućištima i kamenim rubovima prema vrhu i nestao.

Mnogo sati kasnije monasi su iz grada doveli četiri Engleza, ovi su došli s puškama i tražili tigra. Našli su ga na zlatnom krovu najveće kruškolike pagode ispruženog na suncu kako, zijevajući, preživa ono što ga je upravo zasitilo. Englezi su tigra ustrijelili. Monasi i svi koji su živjeli u pagodama s olakšanjem su se vratili u zlatne sokake. Dok su ljudi stajali pred mrtvim, zlatnožutim tijelom tigra, rekli su o Kimgunu: Ralje zlata proždrle su oca i sina.

O prevoditeljici:

Mira Đorđević rođena je 1939. u Zagrebu. Bavi se književnom historijom, teorijom moderne proze i teorijom radio-drame. Studij germanistike i anglistike završila je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1959–1963), postdiplomski studij opće i komparativne književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu (1964–1967), a doktorsku disertaciju odbranila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Razvoj njemačke radio-drame. Modeli i strukture, 1974, pod mentorstvom prof. dr. Viktora Žmegača). Univerzitetsku karijeru kroz sva zvanja – od asistenta do redovnog profesora njemačke književnosti

– gradila na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1963–1993; 1998–2006). Godine rata i poraća (1993–1998) provela kao stipendistica i naučna saradnica na Literarnom arhivu za njemačku književnost u Marbachu (SR Njemačka). U novembru 2004. godine ukazom predsjednika Republike Austrije odlikovana austrijskim ordenom „Krst časti za nauku i umjetnost prvog reda“ za uspostavljanje i kontinuirano njegovanje kulturnih i naučnih veza između Republike Austrije i Bosne i Hercegovine. Pored brojnih članaka u domaćim i stranim časopisima, objavila je i knjige Aspekti radija (Sarajevo, 1978) i Strömungen und Wandlungen der älteren deutschen Literatur (Monografije Filozofskog fakulteta, Sarajevo, 2003). Prevela niz naslova s njemačkog jezika, između ostalog: Walter Benjamin, Moskovski dnevnik (1986); Ernst Tugendhat, Uvod u jezičkoanalitičku filozofiju (sa Slobodanom Novakovom, 1990); Martin Suter, Mali svijet (2009); Robert Walser, Djeca Tannerovih (2011); Kirsten Boie, Alhambra (2014); Eugen Ruge, U vremenima zamirućeg svjetla (2014); Melinda Nadj Abonji, Golubovi lete u nepovrat (2015); Hans Fallada, Jedan čovjek stremi ka vrhu (2017); Nellja Veremej, Berlin se nalazi na istoku (2017); Katja Petrowskaja, Možda Esther (2019); Natascha Wodin, Ona je došla iz Mariupola (2021).