U saradnji s književnim portalom strane.ba objavljujemo prevode naših učesnica i učesnika sa TransLab radionica okviru projekta “Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH…

“Kako pisati iransku Ameriku ili Posljednji esej“

Počni pišući o bilo čemu drugom. Idi u javnu biblioteku u svom predgrađu Los Angelesa i traži sve sjajne knjige koje ljudi čitaju u New York Cityju, molim Vas. Zapitaj se da li bibliotekarka zadužena za pružanje informacija poznaje nekog živućeg pisca i upitaj je šta bi živući pisac čitao – i to američki, molim Vas. Kada shvati da ti se godine još uvijek mjere jednoznamenkastim brojem i upita Gdje su ti roditelji, mlada damo? ne odgovaraj i zahtijevaj Shakespearea i odnesi tu ogromnu knjigu kući i plači jer je ne razumiješ. Sutra se vrati na čitanje rječnika slovo po slovo i plači zato što ne možeš da naučiš riječi. (Pitaj oca da li ćeš plakati svakoga dana do kraja svoga života i sjeti se njegovog odgovora decenijama kasnije: Kada budeš starija manje će ti biti stalo do stvari.) Moli se nekom bogu u kojeg još uvijek vjeruješ da ćeš još jednom izbjeći čas Engleskog kao drugog jezika sa svim tim nastavnicima koji te gledaju sjajem ljubavi, ali smradom sažaljenja: izbjeglica, rezidentni stranac, politički azil, imigrant, stranac – jedine riječi koje poznaješ a koje ne želiš da poznaješ.

Piši jer je to nešto što može da se radi, nešto što će ti roditelji dozvoliti zato što izgleda kao zadaća. Piši jer se jedno mjesto u kojem se može živjeti nalazi u tvojoj glavi i još uvijek nije razoreno; piši jer je to nešto čime možeš da zaglušiš zvuk njihovog svađanja do duboko u svaku noć. Kada ti učitelj u drugom razredu – učitelj kojeg tvoj otac naziva alkoholičarem – kaže da ćeš biti autorica jednoga dana i predloži ti Tržišni vodič za mlade pisce, odmah se toga prihvati i nazivaj se Mladom Spisateljicom. Odluči da ćeš zaista pisati i piši o bilo čemu osim o iranskoj Americi. Duhovima. Viktorijanskim djevojkama, možda nekim sa opakim imenima. Ubilačkim uskršnjim zečevima (moguće je da si ukrala priču zeke vampira Bunnicule). Slatkišima. Bjelkinjama. O još više bjelkinja. (Čak i tada si razumjela prodaju.) Brini se o činjenici da tvoja porodica neće sebi moći priuštiti računar i brini o tome kako ti se prsti zaglavljuju između tipki žute pisaće mašine koju je otac donio sa sobom kada se vratio iz Irana, i nauči da je jedini način da ti mozak ne poludi od zabrinutosti taj da pišeš.

Brini o tome kako ćeš ti, Mlada Spisateljica, ikada dospjeti u New York City, dok to ne uradiš. Dobij stipendiju za otmjeni koledž sa piscima i radionicama pisanja, nešto o čemu si čula, prepunog drugih studenata i studentica kojima je rečeno da će jednoga dana biti autori i autorice. Ignoriraj pravila studentskog doma i cimerke koje ti govore da su njihovi očevi platili kako bi ti mogla biti tamo, i piši, piši o bilo čemu drugom. Los Angelesu. Đavolu. Književnoj teoriji. Umjetnosti. East Villageu. Bijelcima. O još više bijelaca. Postani poznata kao spisateljica tamo, spisateljica koja ne piše o tome, u vremenu u kojem svako govori o identitetu. Hvala, ne treba identitet, govoriš sebi, govoriš njima. Oblači se u crno i puši cigarete i nosi velike naočale, jer si Mlada Njujorška Spisateljica i to može da bude bilo ko. Kada te omiljena profesorica na završnoj godini studija obori zbog rada iz modernizma na kojem si radila sedmicama, kada ti kaže da može da primijeti da ti je engleski drugi jezik, kada ti kaže da možda pisanje nije za tebe, da možda trebaš da odeš u polje kao što su ova nova polja iranskih studija – ti i dalje zamišljaš ta polja kao ona sela iz tvoje domovine koja nazivaju “trećim svijetom” – idi u studentski dom i očekuj da ćeš zaplakati, ali nemoj. Ispuši kutiju cigareta jednu za drugom i nikada nemoj zaboraviti njene riječi i obaveži se na to da ćeš pisati više, pisati više o bilo čemu drugom.

Godinama kasnije, pohađaj postdiplomske studije na drugom prestižnom koledžu, i provedi duge sate s poznatom spisateljicom kao tvojom profesoricom i savjetnicom koja ti govori da zaboraviš tu drugu profesoricu, da si spisateljica, da ti to možeš. Drži se njenih riječi i gotovo prečuj kada kaže ali zašto ne pišeš o onome što poznaješ? Zahvali joj se kao što joj se uvijek zahvališ i nadaj se da neće vidjeti tvoje suze – pisati o onome što poznajem nikada nije bio moj način, šapućeš. Nastavi da predaješ priče o bilo čemu drugome. Matematici. Teoriji haosa. Silovanju. (Onaj put kada su te silovali, ali u naučnofantastičnoj premisi; onaj put kada su te silovali u fantastičnoj premisi; onaj put kada su te silovali u nečemu što nazivaju metafikcijom.) Psima. Suicidalnim osobama. Suicidalnim osobama sa psima. 9/11, što se malo previše približava pisanju o onome što poznaješ, ali nastavi ih podsjećati da si osjećala traumu zato što si Njujorčanka, ne zbog toga što si sa Bliskog Istoka; nastavi ih podsjećati da otmičari nisu bili Iranci. Kada ti kažu da svakako ne znaju šta si ti, nemoj reći ni riječ, samo nastavi da radiš marljivije nego što će oni ikada raditi i reci sebi da ćeš pobijediti one koji te najviše povređuju za onu stipendiju za još jednu godinu. Dobij stipendiju i izbjegavaj sve njihove poglede.

Kada ti savjetnica sugerira da radiš na romanu – da si, najzad, ipak romansijerka – roman čuješ kao prokletstvo: dogovoreni brak i smrtna presuda, sav taj neznani potencijal za predanost pisanju bilo čega drugoga.

2.

Dok odjednom ne budeš mogla da pišeš o bilo čemu drugom. Sjedi u svome prvom stanu bez cimerki i shvati da nemaš ništa drugo o čemu bi mogla pisati u romanu. Mrzi i sebe i to i onda izvoli i piši je, tvoju iransku Ameriku, jer niko to drugi neće vidjeti. To je tvoj prvi pravi roman i šta ti znaš. Stipendistica si na postdiplomskom studiju na najpoznatijem univerzitetu u Baltimoru koji te ne plaća dovoljno za rad u nastavi, tako da dodatno radiš kao hostesa u bistrou u koji izlaze roditelji tvojih studenata i studentica, ponekad s redovnim profesorima s tvog Odsjeka koji se pretvaraju da te ne vide dok se ljube i grle sa vlasnikom koji te seksualno uznemirava svaki dan. Zašto bi riječ koju ti napišeš bila od važnosti?

Prestani pušiti, počni pušiti, opet prestani, opet počni.

I posmatraj kako izlazi, sve više i više sa svakom novom verzijom: ljutnja prema tvojim roditeljima, frustracija prema tvom porijeklu, tjeskobe koje okružuju zemlju koja je nekako i dalje nova – sve to je iranska Amerika. Pusti svoju istinu da izađe žestoko i brzo i neprevodivo jer niko to drugi svakako neće vidjeti.

3.

Dok ne budu vidjeli. Četiri godine kasnije, nakon kojekakvih nevolja, prvi je to tvoj roman i objavljen je i ti si Miss književne iranske Amerike, šali se prijatelj. Prva iransko-američka romansijerka, jedan novinar piše pogrešno, dok drugi tvoj roman prvijenac pogrešno naziva prvim djelom koje je u potpunosti iransko-američko, u potpunosti dijasporsko bez iranskog okvira radnje, što se približava istini, ali želiš da misliš da je to još uvijek nedovoljno blizu. Ko uopšte može da vodi evidenciju o tome koga su ignorirali prije tebe? Kada te zamole da predstavljaš iransku dijasporu u Los Angelesu, započni objašnjavajući da si odrasla pola sata i mnogo stvarnosti udaljeno od Tehrangelesa, da tvoja porodica nikada ne bi mogla da priušti da živi u tim područjima, da si odrasla u sićušnom stančiću u distriktu malog prigradskog naselja u kojem žive ljudi s niskim primanjima, gdje nema iranskih ljudi.

Kada te zamole da to ipak učiniš, odradi to. Požali što si prestala pušiti. Pokušaj da govoriš o drugim stvarima. Ali što se tiče iranskih Amerikanaca, uvijek će započeti, a prijatelj koji je sit tvojih uzdaha ti kaže, Vidi, sama si to sebi uradila, to je sve u tvom romanu. Reci pošteno i ponovo počni da pušiš.

Oko perzijske Nove godine, mjesecima nakon što izađe tvoj prvi roman, neka ti ponovo počne ponestajati novca. Stari problem, ali možda sada s novim rješenjem, pomisliš. Upitaj prijatelje da li poznaju nekoga u najrespektabilnijoj novini zemlje – uvaženom listu u kojem su napisali jako dobru recenziju tvoga romana prvijenca. Napiši uzorni tekst o Irancima koji proslavljaju perzijsku Novu godinu te 2008. Tvoje gledište: biti Iranka u lošem vremenu da se bude Iranka. Pomisli u sebi kada je to uopšte bilo dobro vrijeme ovdje da budeš Iranac i ipak to pošalji kao uzornu priču. Nemoj dobiti odgovor i reci sebi i tvojoj iranskoj Americi da još uvijek niste vrijedni tih novina.

Budi više šokirana nego blagonaklona nekoliko mjeseci kasnije, kada ti kao grom iz vedra neba bude pisao urednik druge redakcije upravo tih novina i spomene da je obožavatelj tvog rada i da bi želio da napišeš esej za autorsku seriju na temu ljeta? Ne možeš da vjeruješ – taj urednik je potvrdio da poznaje tvoj roman a ipak od tebe ne traži da napišeš nešto određeno o iranskoj Americi. Ali kada sjedneš da pišeš, iznenadi se: Radi se o tvojoj majci i tebi, dakle radi se o iranskoj Americi. Osjećaj se pomalo poraženom – pisanje o onome što poznajem nikada nije bila moja stvar, znaš da si nekada to šaputala – ali dio tebe predviđa da će ovo željeti i u pravu si.

Gle strahopoštovanja svih oko tebe, gle tvog vlastitog strahopoštovanja: U novinama svojih snova si, odjedanput esejistkinja. Urednici koji nikada nisu čuli za tebe ili tvoj roman odjednom počinju da od tebe traže eseje o iranskoj Americi. Uskoro, ponovo si u tim istim novinama sa drugim esejom o, od svih stvari, pedesetoj godišnjici postojanja Barbie i nekako uspijevaš da i to na kraju ispadne o iranskoj Americi. Naučila si da intervjuišeš svoje roditelje i da iskopaš šta god ti mogu dati iz prošlosti i dodaješ to zbrkanim uspomenama na svoje djetinjstvo i sve to spojiš: esej o iranskoj Americi!Zapanji se koliko ti tvoja formula nekada pomaže da dokučiš neke stvari, zapanji se kako ponekad izgleda da pomaže drugima. Podsjeti se da ovo ne može potrajati. Iranski Amerikanci iz cijele zemlje ti pišu i zahvaljuju ti se, i govoriš svima da je to bio lijep niz – odradila si svoj dio – a sada ćeš se vratiti pisanju onoga za što si predodređena da pišeš: bilo šta drugo.

4.

Samo što to ne uradiš. Oni traže, a ti nastavljaš da to pišeš. Govori sebi da je to tvoj novi život svaki put kada izađe esej u tom tvom uvaženom listu – počinješ da ga nazivaš svojim, jer troznamenkasti čekovi moraju da znače ljubav ako dvoznamenkasti znače sviđanje, ili barem tako govoriš sebi. Povremeno pokušaj da ih podsjetiš da si prije svega ovoga bila novinarka, autorica koja je pisala o muzici i umjetnosti i modi i knjigama, ali niko se više ne sjeća ili im nije stalo. Urednici se počinju raspitivati o zbirci eseja, ali ti misliš, tek sam počela. Reci im 2009. da tek ulaziš u tridesete, šta ti uopšte znaš?

Znaj da si esejistkinja i znaj da se sada ne možeš povući. Tokom intervjua neko te pita zašto eseji, a ti ih podsjeti da pišeš beletristiku i oni ponovo pitaju zašto eseji, a ti se šališ da su oni pronašli tebe, a oni ponovo pitaju zašto eseji, i ti nabasaš na drugi odgovor: služba. Da nekako tvoj narod nije vidljiv, tokom ove tri decenije koliko su u SAD-u, i ljudima si trebala i iako ne možeš da govoriš za sve, možeš kazati neki dio te istine. Služba? Služba. Nakon toga, užicaj nekoliko cigareta koje nudi intervjuista i puši kroz tišinu za čije stvaranje si dala sve od sebe.

Počni da priželjkuješ da i drugi iranski Amerikanci pišu eseje; čak probaj da s urednicima upoznaš onih nekoliko koji se čine zainteresiranim, ali urednici uvijek traže još eseja od tebe. Koliko eseja možeš napisati, pitaš se, ali svaki put kada se objavi neki esej počinješ da vidiš kako oni to vide, i vidiš još više. Odmakni se od sebe i razmotri apsolutno sve iz vizure iranske Amerike. Iransko-američki senzibilitet, iransko-američka odjevna kombinacija, iransko-američko stanje uma, iransko-američka flora i fauna, iransko-američka zdjela jebenog voća. Posmatraj sebe kako predlažeš uredniku uvažene publikacije esej o uspješnoj televizijskoj emisiji Thirtysomething, emisiji koju si obožavala, a pošto je 2009. godina, velika je stvar što je objavljena na DVD-u i čini se kao nešto što bi se moglo gledati sada u tvojim tridesetim. Čuj urednika u svojoj glavi mnogo prije nego što tvoj stvarni urednik upita da li možeš da uključiš tvoju iransko-američku porodicu u esej, i uhvati se kako govoriš da naravno, i uradi to, i nemoj ni zamišljati da ćeš godinama kasnije kada budeš predavala navoditi taj svoj esej kao grešku. Kasnije razmotri da si možda znala i nije te bilo briga, poznavala si službu, a uostalom znala si svoju funkciju: Nisi samo pisala iransku Ameriku, možda si im pomagala da je stvore.

Napiši tekst o perzijskoj Novoj godini koji si jednom htjela da napišeš iako to nije reportaža, već lični esej – to je ono što žele i to je ono što isporučuješ. U tom trenutku tvoji roditelji znaju zašto pitaš kada nazoveš, u tom trenutku su se navikli na činjenicu da ćeš pisati o njima i svemu drugome što je iranska Amerika. Kada prijatelji i porodica počnu da se iščuđavaju svemu ovome, Miss književne iranske Amerike, nemoj da bi to poricala – nasmij se i budi zahvalna i laži da je upravo to ono što si sanjala da će se desiti jednoga dana.

Kada ti urednik druge redakcije iz istih tih novina pošalje e-mail (redakcija koja plaća znatno više – ako su tri znamenke ljubav, četiri moraju da znače brak), prihvati njihov zahtjev za novi esej, znajući da možeš da napišeš esej o apsolutno svemu za te ljude, pod uslovom da je o iranskoj Americi – što će biti. Muslimanski rijaliti televizijski program prvi put, iranski rijaliti televizijski program drugi put, ali veliki smo obožavatelji Vaših eseja, pa možete li napisati esej, a ne recenziju? Žele osjećaje, ne činjenice, to tada već znaš. Napiši prvi i napiši drugi i izbjegavaj svu tu ljubav koja ti se ispriječila, ljubav koju ne možeš da osjetiš, ljubav koje bi se mogla plašiti.

Pokazuje se da pisati iransku Ameriku ima i neke negativne strane, ali misliš da znaš kako da s tim izađeš na kraj. Kada ti Iranci pišu i kažu da za njih nisi dovoljno iranska, zahvali im se, a kada ti drugi kažu da si za njih previše iranska, zahvali se i njima. Previše pro-IRI i previše rojalistkinja, previše antiiranski i previše nacionalistički, previše se s tim mogu povezati i ne mogu se dovoljno s tim povezati, možda neokonzervativno i možda komunistički – i odakle ti je ime? Jesi li stvarno Iranka? Zašto nisi udata? Da li su ti oba roditelja zaista Iranci? Zašto govoriš iranski, a ne perzijski? Zašto nas sramotiš? Zašto ne pišeš o veselim stvarima? Zašto ima tako puno šala? Šta ti misliš o nama? Jesmo li dobri ili loši? Jesi li ti dobra ili loša? Zašto nas nazivaš smeđima? Zašto njima nismo smeđi? Zašto ne izgledaš bjelje? Zašto izgledaš tako bijelo? Koji bog je tvoj bog? Zašto ne možeš da pišeš na način koji mogu da razumijem? Zašto uopšte pišeš? Zašto ne prestaneš da pišeš? Zašto ne prestaneš da pušiš? Kada dobiješ te poruke, nauči da ih pustiš da kažu ono što imaju potrebu da kažu. Povremeno se upusti u to, a često nemoj. Služba.

Nauči da živiš s tim da mrziš sebe. Nauči da živiš s tim da mrziš iransku Ameriku. Zamišljaj pakao umiranja u Americi, dok tvoji roditelji maštaju o ljepoti umiranja u Iranu, a ti se pitaš da li je ikada postojalo nešto između za tebe.

5.

Kada tvoji urednici napuste redakciju gdje su prvi put objavili tvoje tekstove i kada novine budu prolazile grozna otpuštanja, pomisli da je to to, ono što si čekala – gotov je tvoj niz. Govori svima da znaš da je bilo sjajno, četiri godine kao esejistkinja iranske Amerike! Zamisli sve te teme o kojima si trebala da pišeš, ali ne možeš baš da se sjetiš šta. Pokušaj se sjetiti i doživi neuspjeh. Hip hop? Bjelkinje? Kafane? Ratovi? Pokušaj se sjetiti i doživi neuspjeh.

Kada se nakon nekoliko godina novi urednici vrate u tu staru prvu redakciju tog uvaženog lista koji je od tebe napravio mladu esejistkinju, zastani na prvom retku mejla koji su ti napisali. Prijedlog u pozdravu, priča za koju znaš: Iranski bend u Brooklynu bio je žrtva ubistva praćenog samoubistvom. Danima si razmatrala da o tome izvijestiš, razmišljajući o pravom mjestu za to, ali evo ponovo se javlja redakcija za kolumne želeći lični esej. „Čini mi se kao da bi možda moglo da postoji nešto zanimljivo da se kaže, o iranskoj iseljeničkoj zajednici, iznevjerenom američkom snu, ili nešto u tom pravcu.” Razmisli na trenutak o njenom pristupu i razmisli o tome kako ne možeš: kako ova priča nema nikakve veze sa asimilacijom, nego se radi o poremećenoj osobi iz tvoga dijela svijeta koja je ustrijelila nekoliko ljudi iz tvoga dijela svijeta, ali se tu puno više radi o kontroli oružja i Americi i njenom snu nimalo iznevjerenom. Upitaj je da li možeš da se pozabaviš Amerikom ovdje, ne samo iranskom Amerikom u jedinom tekstu koji možeš da napišeš, predloži joj ovo i znaj njen odgovor.

Podsjeti se da si bila hronično bolesna dugo godina i da kupovina cigareta više ne predstavlja opciju.

Piši za druge redakcije tih novina – recenzije knjiga, gdje se ponekad pitaš zašto ti ne daju teme koje se tiču iranske Amerike – dok ti još jednom, 2017. godine, druga urednica iz te redakcije ne bude pisala, tog puta sa imenom koje definitivno pripada iranskoj Americi. Kada ti kaže da želi tekst o perzijskoj Novoj godini, sladunjav nostalgičan tekst, podsjeti je da si ga napisala prije četiri godine, prije mnogo urednika i urednica. Reci joj da nemaš ništa veselo o čemu bi pisala ove godine, nisi planirala da ovo napišeš, i ispričaj joj svoju ideju o Novoj godini za vrijeme izvršne naredbe Trumpove administracije kojom se zabranjuje ulazak muslimanima u zemlju. Sjeti se svog prvog prijedloga ovim novinama za tekst o perzijskoj Novoj godini: biti Iranka u loše vrijeme da se bude Iranka, a sada deceniju kasnije posvjedoči toj istoj tišini uz veliko čuđenje. Kada napiše, “Znam da ne tražimo nešto pretjerano politično i bijesno za naš tekst o iranskoj Novoj godini”, znaj da ćeš predati taj tekst negdje drugo i da će zaživjeti. Probaj da ostaviš postrani bilo kakvo razočarenje koje imaš u vezi s njom, tvojom iranskom Amerikankom, jer ste najzad vas obje mikroskopski zupčanici u nedokučivoj mašineriji uvažene novine. I ti i ona ste stigle tako daleko, ni ti ni ona možda nikada nećete tačno znati zašto.

Promatraj druge koji pišu o iranskoj Americi. Ohrabri i pojačaj mnoge glasove i stajališta tvojih zemljaka, koji su sada gotovo četiri decenije manjina u ovoj Americi, čije se vlastite priče konačno također pojavljuju. Uživaj čitajući njihove iskaze, dok te čitateljke i čitatelji ne upozore protivno tvom vlastitom entuzijazmu. Meni se čini kao da te oponašaju, glase poruke zabrinutih i ne znaš šta bi s tim. Suprotno tvojoj prosudbi, čitaj pažljivije. Odluči da ćeš se pretvarati kako to ne primjećuješ. Pretvaraj se da si bolja od te natjecateljske igre koju su uspostavili za sve vas da se njome upropastite. Pretvaraj se tako snažno da se pitaš da li si uopšte ikada znala kako funkcionira ta igra.

Pretvaraj se da pušiš nekoliko kutija cigareta jednu za drugom, ubijajući sate u beskrajnoj depresiji – pretvaraj se da si sva od dima i pepela, neka to progori pravo kroz tebe – i pretvaraj se da je iranska Amerika posve njihova, ko god već želi tu razvalinu.

6.

Reci sebi da je ovo Posljednji esej, ali podsjeti se svih drugih Posljednjih eseja. Pitaj se koliko ovoga još možeš da podneseš. Prebroj da od sedamdeset publicističkih tekstova koje si napisala od kada je objavljena tvoja prva knjige 2007. godine, četrdeset osam ih se ticalo iranske Amerike. Pitaj se da li je to previše ili premalo s obzirom na to gdje se Amerika nalazi, gdje se još uvijek nalazi. Pogledaj dnevnik i čudi se kako su čitav tvoj život bili opsjednuti tvojom zemljom porijekla, a i dalje su. Pitaj se da li ćete ti i tvoja porodica ipak najzad završiti u logoru za muslimane. Kada te ljudi budu ponovo gledali onim sažaljenjem i žaljenjem – izbjeglica, rezidentni stranac, politički azil, imigrant, stranac – neka im bude, a ti to prihvati. Šta se to promijenilo osim apsolutno ničega?

Piši o tome i pobrini se i da nastaviš da pišeš o tome. Isplaniraj još tri knjige i nazovi to krajem; baš svaka od njih je o iranskoj Americi. Zapiši sve te tajne kao da je svaki esej samoubilačka poruka: poruka koja otkriva da je tvoje zoroastrijsko ime prevara i da si muslimanka i posmatraj kako svi to pozdravljaju, od najrazličitijih ljudi na internetu do tvog vlastitog oca koji ti je nadjenuo to ime. Pitaj se da li ga iko čita kako treba. Napiši “iransko-američka izbjeglica” u svom nalogu na Twitteru, onako kako to čine sve ostale izbjeglice. Preispitaj da li to djeluje osnažujuće. Zamišljaj da si se bacala sa litice svakoga puta kada si pisala, ali teško je znati da li se ubijaš ili pokušavaš da letiš. Pitaj se da li je takav klišej sve što imaš. Pitaj se da li je smrt koju si zamišljala samo tvoje pretvaranje u lošu spisateljicu.

Posmatraj sebe kako objavljuješ postove na Facebooku i Twitteru više nego ikada 2017. Posmatraj Amerikance kako se najprije bacaju na to, a zatim se s vremenom udaljavaju, dok ne počneš da se hvataš kako moliš bijelce da podijele tvoje objave ili izraze isto stajalište, kako bi se tvoje ideje mogle čuti. Posmatraj kako Amerikanci bijelci slušaju jedni druge, ali odjedanput više nisu toliko sigurni u pogledu tvojih riječi. Podsjeti ih da poznaješ iransku Ameriku i da se činilo da vole da te čitaju – citiraj vlastite tekstove, šalji im linkove, podsjeti ih da su te poznavali – ali posmatraj ih kako se polako odmiču. Posmatraj kako ti drugi prijatelji govore da to umišljaš, da se to ne događa. Posmatraj sebe kako se brineš za svaku riječ. Posmatraj sebe kako se izvinjavaš za stvari koje niko ne razumije. Posmatraj sebe kako razmišljaš samo na farsiju, kao da se to – Amerika – nije nikada dogodilo. Posmatraj sebe kako sagorijevaš od brige i podsjeti se odakle je počeo ovaj esej: Počni pišući o bilo čemu drugom. Završi razmišljajući o bilo čemu sama za sebe, govoriš sebi, ali vidi kako ti je skroz ponestalo šala o pušenju.

7.

Budi pomalo zapanjena da još uvijek ima još jedan odlomak Posljednjeg eseja koji nije Posljednji esej, ti i tvoja urednica i ko god je još uvijek ovdje ste morali to shvatiti do sada. Primijeti da si shvatila nekoliko stvari o esejima u ovoj dekadi, kao primjerice da će se oni koje moraš da napišeš napisati sami za tebe. Podsjeti se da kada to obaviš iskreno, dvije stvari se dogode: Imat ćeš osjećaj kao da te esej ubija i kraj neće biti onakav kakav si mislila da bi mogao da bude. Nauči da ih više poštuješ nego što zamjeraš tim paralelnim razinama života i prikazivanja života.

Primijeti da ne razmišljaš o tome kada čitaš i onda ponovo pročitaj mejl koji si dobila kasno jedne noći nekoliko sedmica nakon te prve perzijske Nove godine Trumpove administracije, od iransko-američke mlade spisateljice koja ti kaže kako joj je tvoj rad spasio život, žene koja je dvadeset godina mlađa od tebe i pita imaš li ikakav savjet. Zahvaljuješ joj se i osjećaš se neugodno radi nelagode koju si osjećala čitajući njen hvalospjev, i pokušavaš da kanališeš njenu radost i entuzijazam i ne uspijevaš, i pišeš skicu mejla u kojem joj govoriš da bježi, ali nemoj reći u kojem pravcu. Jedna riječ: Bježi. Bježi sa svim što imaš, draga čitateljko. 

Izbriši mejl i počni ispočetka, te gledaj kako prolazi sedmica za sedmicom. Jednoga dana otvori skicu mejla i ugledaj riječ ljubav. Pokušaj da je izbrišeš, ali neće da nestane. Reci sebi da ti je pokvarena tipka za brisanje i daj je na popravku i nastavi da pokušavaš. Ljubav. Reci sebi da ti je to poslano s razlogom – smij se smjelosti, gluposti, klišeju – jednoga dana, puno godina od sada u verziji budućnosti koju bi mogla da dobiješ, idi toliko daleko da se ponovo navikneš na to.

Hvala, piše mlada žena. Mislim da znam šta trebam da učinim. 

Iščekuješ još, ali to je to.

Tekst na engleskom jeziku: Catapult

Objavljeno u: Nicole Chung, Mensah Demary (ur.): A Map Is Only One Story. Twenty Writers on Immigration, Family and the Meaning of Home. Catapult, New York, 2020, str. 228-243.

Fotografija: Maria Nova