U saradnji s književnim portalom strane.ba objavljujemo prevode naših učesnica i učesnika sa TransLab radionica okviru projekta “Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.

Većinu dana provedem skrivajući se naočigled svijeta. Musliman sam i izbjeglica iz ratom razorene zemlje – zbir mnoštva strahova – zaogrnut u vanjštinu Anglo-Amerikanstva: blijede puti, vičan američkom žargonu, na poslu mi na radnom stolu slika moje plavooke žene i djeteta, a zovu me imenom koje moj pokojni djed ne bi prepoznao.

Ja sam Afgano-Amerikanac. Moji roditelji Ashraf i Nina su poput mnogih Afganistanaca krajem 1970-ih i 1980-ih pobjegli iz Afganistana kada se ta zemlja pretvorila u prvu liniju fronta Hladnog rata. Godine 1980. dobacili su čak do Virginije gdje su se naselili neki njihovi prijatelji, također emigranti iz Afganistana. Tu su počeli graditi svoj život, ali prekinulo ih je to kada se moj djed Haji Mohammad Azam – otac mog oca – razbolio u Kabulu, kad mu je srce zakazalo. Godine 1981, ne znajući koliko će djedova bolest biti ozbiljna, moji roditelji su se vratili u Afganistan da budu uz njega. Moja majka je tada bila u četvrtom mjesecu trudnoće sa mnom.

Odluka da se vrate natrag u ratnu zonu, bez garancije da će ponovo moći pobjeći, govorila je o tome koliko je moj djed bio cijenjen i našoj porodici i koliko su mu moji roditelji bili posvećeni. To, u kombinaciji sa tim koliko ih je snažno sebi vukla zemlja njihovih predaka, učinilo je lakom odluku koja bi mnogima teško pala.

Jedna od velikih boli mog života je što nikad nisam dovoljno dobro upoznao svog djeda, svog baba jaan; ostalo mi je tek pregršt fotografija i nijedno jedino živo sjećanje na njega. On je, međutim, poznavao mene. Kroz moje djetinjstvo roditelji bi me često podsjećali koliko je on bio vezan za mene. Prema porodičnom predanju, trudnoća moje majke je razlog zašto se održavao na životu. Čežnja da mene upozna, govorili su mi, učvrstila je volju njegovog propalog tijela da ustraje kroz kasne faze otkazivanja srca. Kad sam rođen, moji roditelji su iz ljubavi prema njemu i iz osjećaja da nam je preostalo tako malo vremena zajedno u Kabulu odlučili da ga zamole da mi nadjene ime.

Moj baba jaan bio je čovjek duboke vjere, pa se upravo njoj okrenuo kada je tražio odgovor na zadatak koji su pred njega postavili moji roditelji. Priča koju su mi u kasnijim godinama prepričavali je da je sjeo sa svojim već dobro ishabanim primjerkom Kur’ana i zamolio Boga da mu navodi ruku kad nasumično otvori neku stranicu, a na stranici koju je tako otvorio bijaše početak Sure Jusuf, priče o Poslaniku Jusufu. Poznatu po svojim poukama o pravednosti, hrabrosti, strpljenju i oprostu, Muslimani dvanaestu suru Kur’ana smatraju jednom od najljepših i najlucidnijih. Za mog djeda to je bilo otkrovenje.

Nadjenuo mi je ime Mohammad Yousuf Azam. Ova imena – njegovi prvi i najvelikodušniji darovi meni – imala su težinu, značaj, a oduvijek sam pretpostavljao da su nosila i naznake njegovih nadanja za mene. Ime Mohammad dijelio sam sa svoja dva djeda i svojim ocem koji su, poput miliona drugih Muslimana, to ime nosili u nadi da će uspjeti pratiti čestiti put Poslanika Muhameda. Moje ime bilo je proizvod nada i ubjeđenja mog djeda; ostavio mi ga je u amanet.

U mjesecima nakon mog rođenja, Afganistan je propadao dublje u svoja previranja. Bili su to rani dani sovjetske okupacije, period napada na civile i spaljivanja čitavih gradova zato što su ih snage koje je podržavao SSSR smatrale uporištima ponekad jednako svirepog afganistanskog pokreta otpora. Kabul, odakle je dolazila moja porodica, bio je u epicentru haosa.

Porodica mi je s obje strane, na ovaj ili onaj način, oduvijek bila politički aktivna u Afganistanu. Bili su pisci i industrijalci snažno odani svojoj zemlji, a jednako žestoko naklonjeni i otvorenom govoru. Moja majka bila je kćerka političkog zatvorenika. Njen otac, Mohammad Tahir Besmil, zajedno s još nekoliko svoje braće proveo je više od decenije u zatvoru zbog njihovog udjela u pokušaju svrgavanja afganistanske monarhije davno prije nego što će se Rusi okomiti na našu zemlju. Mojoj porodici su glasine o racijama po kućama i užurbanim hapšenjima bile odveć poznate. Pošto je Kabul svakim danom postajao sve opasniji i pošto su dobili blagoslov svojih porodica, moji roditelji su odlučili ponovo otići, ovaj but najverovatnije zauvijek. Pitanje je samo bilo kako.

U to vrijeme, osim što su agresivno tragale za disidentima, u Kabulu su vlasti svrstane uz Ruse provodile i mobilizaciju vojno sposobnih muškaraca, idući od vrata do vrata, kao da skupljaju sadaku za siromašne.

Porodice, uključujući i moju, rutinski bi nekud poslale ili sakrile svoje momke, znajući da su im, ako ih odvedu, izgledi da se vrate iz surovog rata skoro nikakvi. Moji roditelji su brinuli da bi pokušaj odlaska iz zemlje za mog oca, koji je tada imao trideset godina, na njega skrenuo upravo onu pažnju koju su očajnički htjeli izbjeći. Zato su odlučili da odvojeno napuste zemlju. Plan im je bio da se vrate u Ameriku ali, kao što je slučaj i za mnoge današnje izbjeglice, taj put nije bio ni direktan ni bezopasan.

Na koncu su se dogovorili da će se naći u Berlinu. Moj otac je kao mladić studirao u Njemačkoj i njegova porodica je tamo imala poslovne veze koje su smatrali korisnim za ishodovanje vize da diskretno napusti Kabul. Pošto nije imala predstave koliko će dugo trajati to ishodovanje vize, moja majka se pomirila s tim da će na neko neodređeno vrijeme biti sama sa mnom.

Pomisao da će njegova mlada snaha biti prepuštena sama sebi u tuđoj zemlji s njegovim najnovijim unukom bila je nepodnošljiva za mog baba jaana, koji se umiješao da vidi kako bi on mogao da bude s nama dok moj otac ne nađe načina da bezbjedno napusti zemlju. Pošto je znao koliko će mu biti teško dobiti njemačku vizu, predložio je da moja majka i ja napustimo Afganistan preko susjedne Indije, a da nam se on onda tamo pridruži i da zajedno čekamo da se i moj otac izbavi. Moja majka, kojoj je tad bilo tek dvadeset godina i koja se spremala da po drugi put postane izbjeglica, noseći sada u naručju četveromjesečnu bebu, obradovala se što će imati društvo, pa je pristala. Za samo nekoliko sedmica krenuli smo u Delhi. Moj djed, načinivši jednu od svojih posljednjih gesti privrženosti i uprkos lošem zdravlju, ubrzo je krenuo za nama.

Indija je bila sigurna, ako već ne i ugodna, ali tada je naš pojam sigurnosti bio relativan. Godinama kasnije moja majka mi je ispričala o zapanjujućoj bijedi i očaju s kojima se tamo susrela, kao i o mnogim neočekivanim poniženjima koja je, poput tolikih izbjeglica, prošla na svom putu ka sigurnosti. Jedan posebno strašan doživljaj ticao se našeg putovanja na opasno prenapučenom noćnom vozu u kojem smo završili na donjem ležaju, a onda je shvatila da starac na gornjem pati od inkontinencije. Previše šokirana da bi mu išta rekla, previše ustrašena da bi se požalila i bez mogućnosti da pronađe drugo mjesto, sve što je mogla učiniti da mene smiri, a sebi skrene misli od mokraćom natopljenog ležaja iznad naših glava bilo je da me doji čitavu tu noć. Kako je ubrzo shvatila, Indija nije bila mjesto za mladu majku izbjeglicu, bar ne moju. Iako još nije bilo sigurno kada će moj otac dobiti vizu za Njemačku, moja majka je odlučila da se ranije zaputi u Berlin, ostavljajući za sobom Indiju i mog djeda.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što je moj otac uspio napustiti Afganistan. Kada je konačno stigao u Berlin, nismo traćili vremena i brzo smo krenuli u New York gdje ćemo zatražiti azil i započeti svoj život kao porodica. Moj baba jaan nikad se nije uspio vratiti u Kabul. Nedugo nakon što je u Indiji saznao da smo mi stigli u Berlin, on je napustio ovaj svijet da nađe svoj mir.

Život u New Yorku donio je sa sobom dvije stvari koje su porodice poput moje jedva dočekale: mogućnosti i anonimnost. Moja majka, koja je u Afganistanu studirala rano obrazovanje i u Kabulu radila kao učiteljica, počela je raditi gotovo čim je sletjela. Ono malo engleskog što je znala naučila je kao konobarica u piceriji u Virginiji za svog prvog boravka u Sjedinjenim Državama, pa je tražila posao na kojem neće morati mnogo pričati. Njen prvi posao u New Yorku bio je da mete podove i daje tretmane u salonu ljepote na Upper East Side u Manhattanu. Moj otac, koji je studirao ekonomiju i govorio Njemački i Francuski, počeo je raditi kao prodavač novina u trafici u centru Manhattana, nedaleko od Rockefeller centra i mjesta gdje se danas nalazi moj ured. Nas troje smo živjeli u dvosobnom stanu u Flushingu u Queensu dok su moji roditelji štedjeli novac kako bi pokrenuli vlastiti biznis trgovine uvezenim srednjoistočnim tepisima i tapiserijama.

Iako su na kraju otvorili galeriju tepiha u sjeni Empire State buildinga, posao su započeli iz starog Chevrolet kombija kojim je moj otac obišao Sjedinjene Države uzduž i poprijeko, ponekad sa mnom na suvozačkom sjedištu. S vremena na vrijeme bi nam se pridružio jedan Afroamerički musliman po imenu Hossein kojeg je moj otac zaposlio kao ispomoć na tim dugim vožnjama. Od svih putovanja tim kombijem, najživlja su mi sjećanja na putovanja sa Hosseinom.

Kombi je imao samo dva sjedišta, pa kad bi Hossein išao s nama, ja bih se izležavao na hrpi prašnjavih tepiha u zadnjem dijelu kombija, opijen specifičnim mirisom naftalina puštao bih mislima da lutaju. Sjećam se kako sam posmatrao svjetlo farova kako presijeca inače neprekidnu tamu tokom prekonoćnih vožnji, zadivljen naizglednom beskrajnošću Amerike. Za tih vožnji i u tim ranim godinama imao sam osjećaj kao da je sve to moje, a oko sebe nisam imao nikoga ko bi me razuvjerio.

U Afganistanu se moj otac bavio biznisom cipela i kože. Njegova porodica posjedovala je nekoliko fabrika i prodavnica u Kabulu, pa je imalo logike što se naš biznis s tepisima u New Yorku pretvorio u prodavnicu muških cipela u kojoj sam počeo raditi prije nego što sam i naučio čitati. Ne sjećam se mnogih adresa na kojima smo živjeli dok sam odrastao, ali je adresa te naše prodavnice, 264 Fifth Avenue, urezana u moje sjećanje; većinom zato što je to bilo jedino mjesto gdje sam viđao roditelje. To mi je bio dom, a šaroliki ljudi koje su moji roditelji tu zapošljavali – gotovo isključivo afrički i karipski imigranti – postali su nam porodica.

New York, ili bar onaj dio u kojem sam ja odrastao, je 1980-ih bio pun porodica poput moje, nedavno pristiglih iz nekog udaljenog mjesta u potrazi za boljim životom. S mnoštvom djece iz tih porodica išao sam u školu i nije nas bilo teško uočiti ako ste znali šta tražite. Mi smo bili oni malo drugačije obučeni što su nosili ručak u ponovo iskorištenim plastičnim kesama koje se nikad nisu mogle dovoljno čvrsto zavezati da zadrže nepoznate arome iz kuhinja naših domova. Išli bismo s roditeljima na informacije kod nastavnika da prevodimo, a vikendima bismo radili u porodičnim obrtima. Isticali smo se i svako od nas bio je ranjiv na svoj način.

Iako sam odrastao ne znajući nužno šta je izbjeglica i da sam ja upravo to, ne sjećam se da sam ikad bio neupoznat sa osjećajem da sam autsajder. Nije pomoglo ni to što mi je godinama jedini identifikacijski dokument koji sam imao bila zelena karta s riječima “Rezidenti stranac” na vrhu. Kao dijete sam bespomoćno posmatrao kako se moji roditelji pate, poput mnogih izbjeglica, da se integrišu u Sjedinjene Države. Opsjedao me je pojam moje vlastite izmještenosti. Čak mi je i moje ime, poput moje zelene karte, postalo znak moje stranosti.

Zbog svog imena – Mohammad – kroz odrastanje sam mrzio jesen. Dok su se drugi plašili matematike ili monotonije, moja tjeskoba u potpunosti je bila usmjerena na prve trenutke školske godine kada će nas po prvi put naglas prozivati. Već od prvog razreda sam smislio kako da osiguram da učiteljica ni ne izgovori ime Mohammad. Prije početka nastave prvog dana škole, dok se većina ostale djece pozdravljala sa svojim roditeljima ili ponovo susretala sa prijateljima od prošle godine, ja bih potražio svoju novu učiteljicu i tražio da me zove mojim “pravim imenom” Yousuf. Skromno sam se pogodio sam sa sobom da mogu podnijeti ime Yousuf, koje je zvučalo dovoljno kao Joseph da se provučem, ali ću se zauzvrat riješiti imena Mohammad koje nisam mogao uobličiti ni u šta što bi prošlo. Ako to išta znači, nisam bio jedini koji je našao ovu vrstu kompromisa.

Mnogi moji prijatelji iz imigrantskih porodica nosili su imena koja su čudno zvučala i većinom su išli čak i dalje od mene u nastojanju da učvrste svoje Amerikanstvo. Umjesto da koriste imena koja su dobili po rođenju, mnogi od njih usvajali su lažna imena kao što su Michael, ili Danny ili Jessica, nastojeći da se uklope. Ja nikad nisam imao ni hrabrosti niti dozvolu da odem tako daleko. Odbacio sam ime Mohammad, ali nikad nisam tražio da me zovu Joseph ili Joe, dijelom zato što bih se osjećao da činim nešto nepošteno, ali većinom zato što sam strepio da bi roditelji za to nekako saznali i onda to protumačili kao moje odbacivanje onoga što mi jesmo. Ironija je bila to što će oni godinama kasnije to učiniti u moje ime.

Godine 1996, iznureni životom u New Yorku, roditelji su nas preselili u Orange County u Californiji, mjesto koje je svjetlucalo od zasljepljujućeg bogatstva i bjeline. Jedno od prvih mjesta na koje sam otišao kad smo sletjeli u Californiju bila je srednja škola u Dana Pointu u koju ću se uskoro upisati. Bio sam tada drugi razred i iako nikad roditeljima nisam objasnio nelagodu koju sam osjećao zbog naše selidbe, oni su je prepoznali. Napor koji sam uložio u uređivanje svog identiteta u New Yorku, načini koje sam smislio da prevaziđem svoju drugost – sve to ću sad morati ispočetka, ili bar sam tako mislio.

Kad je došlo vrijeme da me upišu u školu, moj otac je donio odluku koja je prekratila moj nemir, bar na neko vrijeme. Kad je došlo vrijeme da me upiše u matičnu knjigu škole, on me je vrlo nonšalantno, bez da mi se i okrenuo, upisao pod imenom Joseph Azam. Do dana današnjeg ne znam šta je bila pozadina te njegove odluke. Možda su on i moja majka primijetili nadiranje moje tjeskobe, a možda su uvidjeli i da je nekako povezana s tim kako sam mislio da ću se snaći u ovom novom okruženju. U svakom slučaju, očeva odluka me oslobodila imigrantskog samoposmatranja koje me tako dugo zaokupljalo, ali također sam imao osjećaj kao da je u meni nešto umrlo.

Toliko toga što sam prošao s roditeljima tokom godina – Kabul, Indija, Njemačka, naši rani dani u New Yorku – sve to kao da se odjednom gubilo iz fokusa kako je ime Yousuf blijedjelo. To što su me van porodične kuće poznavali kao Josepha ili Joea donosilo mi je običnost i anonimnost za kojom sam tako očajnički čeznuo još otkako sam napunio šest godina, ali sad kad mi je bilo petnaest, nosilo je sa sobom i valove grižnje savjesti kod kuće.

Pitao sam se šta je mojim roditeljima prolazilo kroz glavu kad bi me pozvali na večeru mojim novim imenom ili kad su moje mlađe sestre, koje su me ubrzo počele zvati Joe, na kraju zaboravile ime kojim su me zvale kad su tek progovorile. Pitao sam se da li moje roditelje boli to što su se, povrh svega što su izgubili i ostavili u Kabulu, deceniju i po kasnije osjetili primoranim da se oproste i od mog imena. Više od svega ostalog, mučila me pomisao na to šta bi moj djed mislio o načinu na koji sam se odnosio prema njegovom dragocjenom daru.

Nikad neću znati tačno kako mi je i koliko moje lažno ime obojilo srednjoškolske dane i da li mi je nekako prokrčilo put – do koledža u New Yorku, magistarskog studija prava i karijere u korporativnoj Americi. Donijelo mi je, međutim, sasvim novu dilemu o tome šta je gore: biti upadljivo stranac ili tajno lažan. To pitanje me je mučilo tokom cijele srednje škole, a najjasnije je iscrtano nedugo nakon što sam maturirao, u Centru američke službe za državljanstvo i imigraciju južno od Los Angelesa.

Moji roditelji postali su naturalizirani američki državljani kad sam ja još bio mali, ali nikad nisu završili papirologiju da bi i ja po tom osnovu ostvario svoje pravo na državljanstvo dok se nismo doselili u Californiju. Bio sam napunio već osamnaest godina kad je moj zahtjev za državljanstvo došao na red u službi, što je značilo da ću u sklopu tog postupka morati proći i intervju za državljanstvo. Sjećam se kako sam s lakoćom prošao kroz intervju, a zatim sjedio u sivilu hodnika imigracijskog centra čekajući da predam zahtjev za pasoš istog dana. Fluorescentna svjetla nad mojom glavom uljuljala su me u trans kada su mi se pred očima odjednom jasno ukazala prva polja još uvijek neispunjenog formulara:  Ime (prezime, prvo ime, srednje ime); Mjesto rođenja; Adresa; Navedite sva druga imena koja ste koristili.

Tek što sam shvatio izbor koji se nalazio preda mnom, prozvali su moj broj; ponovo sam s ocem stajao na šalteru gdje je trebalo da upišem svoje ime u matičnu knjigu. Ovog puta on se pobrinuo da ta odluka bude moja i samo moja. Ne znajući šta da učinim, dok se nestrpljiva službenica mrštila na moj nepopunjen formular, uhvatila me panika i ispustio sam špil dokumenata koje sam čitavo to jutro nosao okolo. Shvativši da me je uznemirila, iako nije bila sigurna zašto, službenica na šalteru mi je rekla da si slobodno uzmem vremena da se saberem i pospremim nered koji sam napravio. Nije imala pojma kolike godine sam proveo trudeći se da učinim upravo to.

Kleknuo sam da sakupim papire koji su bili popadali oko mojih nogu i tada sam se suočio s raskorakom s kojim sam tolike godine živio. Podignuo sam s poda zelenu kartu s fotografijom Yousufa, žutokljunog azilanta. Podignuo sam kalifornijsku vozačku dozvolu s fotografijom unezgođenog Josepha, štrkljastog tinejdžera koji je jedva položio vozački ispit. Podignuo sam uvjerenja o državljanstvu mojih roditelja. Dizao sam kopiju za kopijom raznih formulara za državljanstvo na kojima je detaljno bilo izloženo gdje smo sve živjeli. Podignuo sam zahtjev za pasoš i hemijsku olovku.

Ono što sam sljedeće učinio činilo mi se najčestitijim. Umjesto da biram između svojih imena, izabrao sam ih sve.

Joseph Mohammad Yousuf Azam. Bila su nepovezana, možda i izlišna, ali su zacijelila nadanja mog djeda i dodala im moje vlastite nade. Nisu mogla stati u polja predviđena za njih na formularu tog dana, ali su odgovarala tom trenutku i odgovarala su meni kakav jesam.

To je bilo moje američko ime.

Iz: Viet Thanh Nguyen (ur.): “The Displaced: Refugee Writers on Refugee Lives”. Abrams Press, New York, 2018.

Fotografija: Sasithon Pooviriyakul