“…
I uputili se, kako se ono kaže, ka boljim pašnjacima. Put je vodio dolje kroz Spokane pa preko Idahoa i, onda, Montane, dok se ubrzo nismo počeli trkati sa vremenom duž granice sa Kanadom kroz Columbus, Des Lacs, sve dok nismo došli do pokrajine Botineau i ubrzo nakon toga, kući. Tog ljeta veći dio puta prešli smo a da nismo ni podigli haubu. Kući smo se vratili baš na vrijeme, barem je tako ispalo na kraju, da se vojska sjeti da se Henry prijavio u nju.
Ne čudim se što je vojsci bilo toliko drago što se dokopala mog brata, pa ga je pretvorila u marinca. Ionako je bio građen poput ciglama nadograđenog dijela kuće. Voljeli smo da ga zadirkujemo da su ga, u stvari, željeli zbog njegovog indijanskog nosa. Nos mu je bio velik i oštar poput sjekire, kao nos Crvenog Tomahawka, Indijanca koji je ubio Bika Koji Sjedi, čiji se profil nalazi na znakovima duž autoputeva Sjeverne Dakote. Henry je otišao u kamp za obuku, došao kući jednom tokom Božića, i sljedeće što se desilo bilo je to da smo od njega dobili pismo iz inostranstva. Bila je 1970. godina i on nam je rekao da je stacioniran u sjevernoj brdovitoj zemlji. Tačno gdje baš i nisam znao. Nije baš previše volio da piše pisma, tako da smo ih dobili samo dva prije nego što ga je neprijatelj zarobio. Nikad nisam mogao da zapamtim tačno iz kog pravca dolaze ti dobri vijetnamski vojnici…”
U prevodu Željke Babić.
USKORO NA STRANICI INTEGRALNI TEKST
