MISLIM NA WILLYJA…
Willy je bio moja velika ljubav. Bio je scenski radnik velikog pozorišta u Berlinu i šest mjeseci godišnje bi išao u Jugoistočnu Aziju napuniti baterije pušeći opijum. Upoznali smo se u Argèles-sur-Meru, to se izmisliti ne može. Spavao je na plaži. Moj lijepi Willy pušio je od jutra do večeri. Podsjećao me na Jima Morrisona sa golim prsima na omotu albuma.
Bilo bi mi dobro da sam ja neko ko puši opijum. Ne znam zašto sam oduvijek sanjarila o opijumu, ali taj hiljadugodišnji ritual ima nečeg plemenitog u sebi. Da pušim opijum u najzabitijem kutku neke stražnje prostorije, na malim pletenim prostirkama, polegnuta na stranu, da sanjam i pušim, e to bi bilo dobro. Da se prepustim, da putujem u maglovitim planinama, kao naslikanim tušem, da lutam po vijugavim i vlažnim putevima, da klizim i lepršam po rižinim poljima. E to bi bilo dobro.
Pripremali bi mi sitne kuglice za duge lule, vani bi bio zvizdan. Ja bih bila u debelom hladu, opijena mirisom. Na jednoj strani u pozadini, stari Burmanac bi spavao u hladovini, skrhan unutrašnjim svjetlom. Noću bi se mali leptiri sudarali i spaljivali vrhove svojih krila na sijalice.
I Willy kako se ocrtava u sjenci. E to bi bilo dobro. S glavom u oblacima, tamo bih se dobro uradila, vratila se putem kojim sam došla, ponovo vidjela sve osmijehe, utonula u njegove poglede.
I sanjareći čekala da mi u zlatnu lulicu stave nove kuglice. Da udišem crni i ljepljivi karamel, da ponovo mislim o njegovim ustima koje ljubim, na hiljade malih dodira jezikom po mom tijelu poput sitnih opekotina.
Da odlebdim u oblaku dima. Da ponovo vidim njegovo tijelo kako klizi, kako se trlja o moje tijelo, kako se njegovo lice pruža prema nebu, a nagledala sam se svakojakih boja nebesa i plafona, ukrašenih poput starinskih peciva. Da polako udišem cvjetne otrove, gorke slatkoće, hiljadu mirisa hiljadu cvjetova. E to bi bilo dobro.
Da ponovo vidim tvoje oproštajne geste, ponovo čujem posljednje riječi ljubavi, posljednje molitve u suzama izrečene, posljednje tragove ugriza, ono volim te izrečeno u posljednjem trenutku poput trepćućeg svjetla na kolima hitne pomoći. Da opet malim oblačićima dima dugo ispuhujem sve mokre tuge i da se prepustim sjedenju na dvije stolice, lakog srca i lake duše. Da sebi kažem da u suštini ovaj život ipak nije loš i da se prepustim lebdenju u oblacima. Pravo puštanje balona, da sretnem Mary Poppins, najzad golu pod njenim kišobranom.
Kako me samo smara kada mislim o ovakvim stvarima, to je gnusno. Pa počnimo ispočetka, žute stranice, burmanski restoran, burmanski restoran pod jedan, da znamo šta ovi ovdje ljudi jedu… Pod dva, turistička agencija, od toga treba početi, prošlo je vrijeme u kojem sam bosonoga poput kakve indijske plesačice kretala na putovanja.
Gdje li si? Gdje spavaš večeras? Kačiš li još uvijek rasvjetu na plafon pozorišta? Znaš, ne volim da žalim za stvarima, ali mi je večeras žao što nisam krenula s tobom.
Prevela: Lejla Šubo
Lejla Šubo rođena je 1997. i studentica je završne godine master studija Francuskog jezika i književnosti. Osim u Sarajevu, školovala se na Univerzitetu u Bordeauxu. Strasna je putnica i živjela je i radila u Belgiji, Francuskoj, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i mnogim drugim zemljama. Pored prevođenja, bavi se glumom i fotografijom.
Izvor: Xavier DURRINGER, Histoires d’hommes, éditions Theatrales, 2003.