Po izlasku iz tramvaja, stao je u red ispred trafike. Red je izgledao je dug, ali čekanje neće trajati duže od petnaestak minuta. Imao je iskustva s tim redovima na kraju sedmice… I svaki put ista stvar, ljutio se na samog sebe što se nada, što mu srce jače lupa kad na njega dođe red da pruži listić kupljen te sedmice. Zauzvrat bi mu, kao i drugima, pružili kovertu i on bi se prikladno ravnodušnog lica udaljio dvadesetak metara da je nasamo otvori.
Daleko, bilo gdje…
Najčešće bi izvadio tiket kojim ga sa žaljenjem obavještavaju da nije dobio i pozivaju da igra i dalje, podsjećajući na to da je protekle godine toliko i toliko njih osvojilo voznu kartu za Obećanu zemlju. Ponekad bi iz koverte izvukao bon koji je nudio znatan popust – u rangu sniženja od 30 do 50 posto – na kupovinu srećke u narednoj sedmici i, umjesto da ga ispuni gorčinom ili poniženjem, on bi mu svaki put donio olakšanje: to bi značilo malu uštedu i nešto manje odricanja. Jer, taj listić koji je kupovao svake sedmice na kraju bi se pokazao kao skupa stavka u godišnjem budžetu, a on, kao i svi ostali koji stoje u redu, nikom nije govorio da igra, već se pravio da čeka da kupi kutiju cigareta. Nije o tome pričao ni svojoj ženi, pogotovo ne njoj, o Bože, da zna…
Stoga je, kao objašnjenje za taj mali manjak u budžetu, izmislio priču o tom kako je nekoliko mjeseci ranije čitav kolektiv prihvatio malo smanjenje plate da firma ne bi otišla u stečaj. Budući da je u današnje vrijeme to bila standardna praksa, njegova žena je povjerovala, a ona sama je bila zaposlena na pola radnog vremena i svako veče ga čekala da pojedu oskudnu večeru s malenim i curicom, nagurani oko peći na drva u stanu. A te večeri je bilo tako hladno… Ma neće još dugo čekati, ljudi se neće zadržavati; svako je nestrpljivo čekao da šmugne sa svojom kovertom i krišom je otvori negdje gdje nema opasnosti da mu je ukradu.
Uskoro i on dođe na red. Udalji se od trafike sa istom mučninom u stomaku kao i u druge večeri izvlačenja. Bilo ga je stid što tako rasipa novac, mogli su kupiti malo više drva, djeca su mogla jesti mesa još jednom u sedmici ili jednom u petnaest dana. Ali šta ako osvoji kartu za Obećanu zemlju? E, ta mogućnost mi daje snagu da izdržim, pomisli. Ona mi daje snagu da ujutro ustanem iz kreveta, da se uhvatim ukoštac s kišom, smradom u tramvaju, šefom odjela. Da nema ove lutrije, često je razmišljao, davno bih otišao daleko odavde, bilo gdje. Oko njega su, na pristojnoj udaljenosti, i drugi pod kišobranima diskretno otvarali svoje koverte.
Dosad je sve bilo sasvim normalno, kao svakog petka u isto vrijeme, dok se ne izvadi tiket. Kao i svaki put, mora u potpunosti vladati svojim osjećanjima, valja mu se vratiti kući dostojanstveno i praviti se da mu je drago što ih vidi. Ne dozvoliti da išta primijete, kao pred kolegama. Večeras je izuzetno važno da sakrije ono što drži u rukama. A ono što drži u rukama je pravougaoni kartončić koji nije mogao zamisliti ni u najluđim snovima – vozna karta za Obećanu zemlju.
Ponovo je pročitao, nekoliko puta, gledao okolo u strahu da ga neko ne zaskoči i otme mu kartu. Treba nešto uraditi, mora nešto uraditi, inače će privući pažnju tako prikovan u mjestu. Hodati. O Bože, šta se dešava… Šta on to pritišće uza se? Korača svojim kvartom, a kiša, srećom, pada tako jako da niko ne obraća pažnju na druge, može sakriti osjećanja pod ogromnim kišobranom, što je pravi blagoslov. Ako mu navru suze, niko ih neće primijetiti, u najgorem slučaju okrivit će nebo, uprijeti prstom u kišu. Koliko ono godina već krišom igra?
Koliko godina krišom igra… Koliko desetina i desetina gubitnih listića je bacio u kanalizacijski otvor proklinjući svoju sudbinu? Kad je stigao do javnog parka, preskoči nisku rešetkastu ogradu, nasloni se na neko drvo suho poput skeleta, i zaplaka. Grčio se od plača. U tim trenucima nije ga toliko potreslo što je osvojio voznu kartu, već satnica koja je bila naznačena na njoj: imao je samo sat vremena da odluči. Voz kreće za manje od dva sata. Ako je ne iskoristi, karta koja u ovom trenutku može otvoriti vrata raja na Zemlji sutradan ne bi vrijedila baš ništa, to je bilo jasno naznačeno: ova vozna karta vrijedi isključivo za datum i mjesto koji su na njoj navedeni.
Peron 32
Eto zašto, na vjetru koji sve skriva, plače ovaj čovjek. Tu gdje se sada nalazi može se prepustiti, izašao je iz “opasne” zone. Pogleda na sat. Bože dragi, ne… Ne večeras… Ne tako brzo! Pa, naravno, sanjao je on o Obećanoj zemlji, ali je mislio da se dobitnicima ipak ostavi malo vremena da dođu sebi; mjesec, sedmicu, barem jedan dan, da se naviknu na pomisao da će sve napustiti a da nikom ne kažu ni riječi, jer inače vas ne bi pustili da odete, ili bi neko našao način da vam ukrade tu kartu i tako dobije priliku za odlazak o kakvoj nije ni sanjao. Ali barem da se čovjeku pruži prilika da se tiho pozdravi, sa svojom ženom, sa starijom djevojčicom i dječačićem. Hej, odjekivalo je u njemu, kakvo si ti to čudovište kad planiraš da ih napustiš, dok te čekaju za večerom u njihovom stanu na trećem spratu. Već ga zoveš njihovim stanom! Zaštićen od pljuska kišobranom, pod svjetlom ulične lampe, on ponovo pročita kartu. Ne, ne poigravaju se s njim i on ne halucinira, danas jeste jedanaesti i voz polazi za manje od dva sata. Ovakva prilika se neće ponoviti, to je znao. Bila je to nečuvena prilika. Hodajući kao mjesečar, on nastavi prema zgradi. A šta ako sretne nekog susjeda dok ovako hoda polako poput prikaze? Upravo mu se poslije nekoliko koraka to i desilo, kad začu svoje ime i prepozna glas koji ga pozdravlja. Bio je to susjed koji radi u pošti i upravo se vraća s posla. “Sve uredu? Izgledate tako blijedi…’’.
On ga razuvjeri i poželi mu ugodno veče, ali to malo upozorenje kao da ga trgnu iz sna. I onda, iako izdaleka – jer nije se ni u kojem slučaju htio približiti kao da ga već neki sanitarni koridor odvaja od njegovih – podiže pogled prema trećem spratu.
Kuhinjski prozor je bio osvijetljen. Bili su tamo. A šta ako se ukaže silueta njegove žene, ako otvori prozor da baci pogled na ulicu kao što ima običaj? Ne može provesti veče pod tim kišobranom, nepomičan, drhtureći, bilo bi sumnjivo… Među prolaznicima koji se žurno vraćaju kućama, koliko bi ih bilo spremnih da ga smjesta nokautiraju i opljačkaju kad bi znali da ima dobitni listić? Hajde… Šta hajde? Činilo mu se da umire. Šta hajde? Evo ga, prvo važno pitanje u životu koje je sebi postavio i na koje nema odgovor. Ponovo mu udariše suze. Po ko zna koji put pogleda na sat. Ako sad ne uradi ništa, voz će otići bez njega i ta pomisao mu je bila nepodnošljiva. Ako ne uradi ništa… Kako nije uspijevao presjeći, ukaza mu se vizija onoga kako bi izgledalo to veče i svako koje slijedi, kako bi izgledao ostatak njegovog života ako bi pustio da mu izmakne ta prilika. I tada neka divlja radost pokulja iz ovog čovjeka, nezasitna i nezadrživa, jer, negdje je neka kočnica popustila. Već je zatvorio kišobran. Tako će brže hodati jer nema više ni minute za gubljenje. Za manje od pet minuta bit će na tramvajskoj stanici.
Ledene kapljice koje su ga kvasile sad su mu godile. Pročita vozni red na tabli. Bila je ludost krenuti bez prtljaga, nije čak znao ni koliko dugo se putuje do Obećane zemlje jer se niko otud nije vratio da kaže. Možda bi bila dovoljna dva dana, a možda ih treba i tri, četiri? Nije imao izbora, krenut će ovako. Nakon tri minute tramvaj stiže, tačno po rasporedu. Kada kupi kartu i nađe slobodno mjesto da sjedne, usudit će se prvi put da povjeruje da će ovo uspjeti. Stići će na vrijeme. Bio je već daleko u mislima. Gledaj čuda, pomisli, ne mislim ni na koga. Ni na šta. Mislim samo na kartu u mom džepu i to je sve. Zavuče ruku da se uvjeri da je tamo i čvrsto je stisnu, kako se nijedan džeparoš ne bi drznuo krenuti tamo gdje sreća ima oblik pravougaonika.
Tramvaj je bio direktni, dovest će ga za manje od dvadeset minuta do glavne željezničke stanice, gledao je na sat, računao, preračunavao, dodavao vrijeme potrebno da se stigne na peron br. 32 naznačen na karti, pa onda vrijeme potrebno da se prođu kontrole i da se uđe u vagon br. 11… Ne! Ništa ga više neće spriječiti. Imao je vremena. Tramvaj je već prošao dvije stanice i ubrzavao. Odozgo su kroz prozor spušten nekoliko centimetara ulazile kapljice i svjež vjetar, bilo je ugodno…
Zatim povici…
Došlo mu je da zapjeva jednu mornarsku pjesmu koju je u djetinjstvu naučio od strica, ali nije smio dozvoliti da ostali putnici otkriju njegovo veselje. Zabavljala ga je pomisao da možda među njima ima onih koji, poput njega, glume da su ozbiljni i iscrpljeni dok maštaju da zapjevaju neku melodiju. Možda će ih uskoro ponovo sresti na peronu, a onda i u restoranu voza. Možda među njima ima i budućih prijatelja.
Poznavao je on peron 32, to jest vidio ga je izdaleka kao i svi ostali, iza visokih rešetki; pristup su mu priječili naoružani stražari. Nikad na njemu nije vidio nikakav voz. S njega je polazio samo jedan ekspresni voz kasno naveče, prema onom što je čuo vrlo neredovno. Šta slijedi iza toga, niko nije znao, ali su svi o tome razgovarali, a neki su pričali da su primili pisma od onih koji su se na njega krišom ukrcali jedne lijepe večeri, i koji su zagonetno pisali: ‘’Ah, da barem imate priliku da mi se pridružite… Kad bi bar sreća bila naklonjena vama kao što je bila meni…’’.
Još samo četiri stanice i on će izaći i potrčati prema peronu. Promet je postao gušći, ali to je bilo sasvim normalno, približavali su se centru gdje su pozorišta, nekoliko dobrih restorana i glavne kinodvorane, tržnica na koju ogromni kamioni dostavljaju u svako doba dana. Ali uskoro saobraćaj postade toliko gust da tramvaj ostade uronjen u more automobila i on pokaza znake nervoze. Minute su prolazile, bez ikakvog smisla, u koncertu automobilskih sirena. Avenija je blokirana naniže, objavi vozač. Odakle mu to da se radi o nekom protestu? Uskoro se pomoli bučna gomila sa transparentima i zastavicama, gnjevna zbog ograničenjā. Gomila se razli i preplavi cijelu ulicu. Protestanti udariše na kordon policajaca, razlegoše se projektili i uvrede, zatim povici; tramvajska vrata se naglo otvoriše i ljudina kao ugalj crnog lica naredi svima da izađu, i to što prije. U sljedećoj minuti neki snagatori prevrnuše vozilo da bi ga iskoristili kao materijal za barikadu.
Njemu su izbijale graške znoja. Nije više smio izgubiti ni sekunde. Slučajno je put do stanice poznavao kao svoj džep. Pokuša da se iščupa iz rulje, ili da prođe kroz njen glavni tok jer je morao nastaviti avenijom koju je ona blokirala. Ljudi su urlali prijetnje. Nije znao koja ograničenja su ih dovela do te tačke, svaki mjesec je bilo toliko novih. A kako se on tome rugao! Laktovima je krčio sebi put, ali nije bilo lako probiti lanac načinjen od ljudi. Neka žena mu opsova, a on se uplaši da ne krenu na njega, da ga ne otkriju, njega koji večeras ne zna više ni za kakvo ograničenje, koji nije obučen poput njih i još ispod mantila nosi dvodijelno odijelo tipičnog piskarala. Pa ipak, on je mislio samo na jedno, minute koje prolaze, i tu prepreku koja prijeti da sve pokvari ako voz krene na vrijeme. Konačno! Iscrpljen, dočepa se naposljetku druge obale te bezumne rijeke. Sada je morao trčati, staviti sve na kocku, ali bio je još daleko, trebalo je zaustaviti taksi, ali nijedan ne prolazi ulicom, a u svakom slučaju nema dovoljno novca. Požuri koliko je god mogao. U žurbi je u tramvaju zaboravio kišobran i pljusak ga je skvasio do gole kože. Na trotoarima je bila gužva, i što je ona bila gušća, to je on više padao u očajanje. Mora trčati! To je bilo moguće samo na kratkim dionicama, a jesenji asfalt, prekriven lišćem, bio je naročito klizav. Svaki put kad bi napravio pauzu da povrati dah i pogleda na sat još više bi se zabrinuo, ali još nije htio da se pomiri s pomisli da neće uspjeti. Za petnaestak minuta on će, ali ne, za petnaest minuta sa svim hodnicima kroz koje mora proći i svim kontrolama… Osim ako voz ne bude kasnio kako bi sačekao sve putnike? Još više ubrza korak.
Brži od mašine
Dvadeset minuta kasnije on uđe u veliku željezničku stanicu. Već neko vrijeme nije gledao na sat da ne bi izgubio ni sekundu vremena. Peron 32, izvan zone lokalnih i regionalnih brzih vozova, bio je još daleko. Kad mu je pogled pao na veliki zidni sat, pomisli kako je sve izgubljeno, ali ipak požuri još više. Eno već se vidi početak perona! Stiže tamo za manje od minute, taman koliko mu je trebalo da izvadi iz džepa kartu, na svu sreću suhu, netaknutu.
Rampa je bila spuštena i kad je pružio voznu kartu čuvaru, ovaj odmahnu glavom u znak odbijanja. Njega nada još nije napuštala. Da nije pogriješio peron, upitao je. Da nije polazak bio predviđen sa nekog drugog? Čuvar je i dalje odmahivao glavom pokazujući mu prstom zadnja svjetla voza koji se polako udaljavao. “Još ga mogu stići! Pustite me da prođem, evo, uzmite moju kartu!“. Ovaj drugi nije popuštao. On se iznervira, pokuša da se probije, ali još dva čuvara se ispriječiše, s rukom na futroli pištolja. “Trebali ste doći na vrijeme!”, zaurlaše. “Kontrole su završene, vrata zaključana. Nema svrhe da trčite za njim poput psa, nećete ništa postići! Hajde, odmaknite se!”, On poželi da ostane tu i da ih, plačući nad svojom sudbinom, preklinje na koljenima. Oni neće popustiti, a svjetla se udaljavaju. On poče trčati duž susjednog perona, odvojenog od perona 32 rešetkastom ogradom. Bilo mu je stalo da vidi ono zbog čega će žaliti čitav život.
…Trčao je peronom 30 toliko snažno i brzo da je naposljetku trčao usporedo sa zadnjim vagonom. Voz je klizio sve većom brzinom i on je crpio posljednju snagu da zadrži taj tempo. Nekoliko sekundi prepustio se izazovu da bude brži od mašine, pa dospje do predzadnjeg vagona, na deset metara od njegovog klopotanja, s druge strane ograde. Izazivački pogleda u prozore iza kojih su, u udobnoj atmosferi lampi s mekanim svjetlom, za stolovima sjedili oni koji su stigli na vrijeme, a ispred njih su poslužitelji u bijelom od glave do pete, koliko je mogao vidjeti kroz stakla koja su šibale kapljice, primali narudžbe za večeru ili posluživali aperitiv. Bože, reče u sebi, kad samo pomislim da sam i ja trebao biti tamo, i u tom trenutku učini mu se da je ondje prepoznao jednog prijatelja iz djetinjstva kojeg nije vidio još od srednje škole. Je li moguće? Ote mu se krik, ali ovaj ne pogleda vani; grad koji je napuštao za njega više nije postojao. Na tom mjestu voz za Obećanu zemlju poče da se udaljava od perona 30, a on je, na izmaku snaga, bio stigao do ruba perona. Zaustavi se. Koliko je kola imala kompozicija koja se udaljavala? Bila je duga, duža od normalnog brzog voza, a kola su joj bila raskošna, s prozorima ukrašenim zelenim zastorima s kićankama. Polako krenu nazad. Kad je iz džepa vadio sat, ispade mu karta. Umjesto da je pokupi sa zemlje, on je vrhom cipele odgura dok nije pala na šine.
Ponovo idući peronom, on je sada zamišljao svoje koji su u ovo vrijeme sigurno večerali. Nije više na njih mislio otkako je uskočio u tramvaj. Da li se ikad osjetio podlijim nego u ovom trenutku? Bio je rastrzan između bijesa što je propustio voz i gorčine koju je u njemu ostavljala vlastita bahatost. Na izlasku iz stanice napravi desetak koraka i skrenu na uglu neke ulice da se ne bi više osjećao pritisnut tom odvratnom zgradom i osjeti potrebu da se zaustavi u jednom kafeu da se okrijepi, zgrije i koliko-toliko osuši. U svakom slučaju dosta će zakasniti kući, vraćajući se iz tolike udaljenosti… Objasniće da ga je u zadnji čas šef zadužio da završi neki hitan zadatak koji ga je toliko zaokupio da nije mogao izdvojiti ni minutu vremena da im javi. Onih večeri kad bi radio dodatnih sat-dva, obično bi nazvao pekaru u prizemlju zgrade pa bi se neko od djece popeo da obavijesti njegovu ženu, ali u ovo vrijeme je pekara već odavno bila zatvorena i njegova žena je sigurno zabrinuta. U to vrijeme bi obično gasili peć da bi uštedjeli drvo i ako bi htjeli čitati neki časopis, navukli još jedan džemper. Da obuzda prizore i osjećanja koja su mu navirala, on naruči čašu alkohola, ali ga to ne utješi. Od vlastite podlosti još mu je teže bilo podnijeti činjenicu da će se nekažnjeno vratiti u stan i pod izgovorom pretrpanosti poslom opravdati svoje odsustvovanje. Pa tako zatraži i drugo piće, isto, molim vas, i osjeti se bolje. Na trećem, a posebno od četvrtog pa nadalje, poče ponovo vidjeti svijet u živim bojama. U osnovi, u njegovom životu se konačno pojavilo ono što je odavno čekao, jedan izuzetan događaj, pa se sada mogao vratiti svom uobičajenom toku. Bilo je to kao da je, nakon što su ga oluje bacale na vrh najvećih valova i do dna morskih dubina, na kraju pronašao mirnu luku u koju će pristati i uživati u mirnom životu. Da, sada može nastaviti sa svojim životom. Prestade da pije, na rubu euforije. Osjećanja su mu sada krenuše u suprotnom smjeru. Više ga nije bilo strah da se suoči sa svojima, a ni stid. Biće sretan da ponovo bude nesretan s njima.
Orkestar anđela svirao je samo za njega. Da, zahvaljujući ovoj unutrašnjoj serenadi s toliko jasnih nota, on prestade da pije i ne zažali za novčanicama koje je bacio na šank. One su mu za malo para dale samopoštovanje, a ostalo mu je još i za tramvaj do kuće. Volio bi da se mogao vratiti kući naoružan buketom cvijeća koji bi mu donio oproštaj i označio početak novog života, ili da je kupio djeci igračke, ali imao je samo nekoliko novčanica u džepu, a sve su prodavnice zatvorene, pomisli kad je već bio u tramvaju. Posvetiće im malo više vremena i nježnosti, to je ono čega ih je lišavao, sve troje, a što vrijedi kao hiljadu buketa i igračaka. Eto ga! Vrijeme, nježnost i pažnja, povrh svakodnevnog posla kojim ih je hranio i kako-tako vodio prema onom što nazivamo budućnošću. O! Više dijeliti bračne obaveze, jer tako je kako je. Odjeća mu se više-manje osušila u kafeu i on se malo dotjera pred ogledalom u toaletu i, dok ga je stanicu za stanicom tramvaj vraćao u matičnu luku, ponovo poče da se smiješi. Ipak je, kroz kloparanje tramvaja, razaznavao okretanje točkova voza koji je putovao u zemlju koja će od sada za njega biti izgubljena, koji se udaljava prema horizontu koji on neće upoznati.
Činilo mu se da će to okretanje točkova čuti cijelog svog života i cijelog svog života će, kroz sitne kapljice koje bockaju stakla, vidjeti onog prijatelja iz djetinjstva kako razgovara s nekom djevojkom čiji su se pokreti ruku njemu činili ljupkim i otmjenim. Jer znao je da se na lutriji za Obećanu zemlju dobiti može samo jednom u životu; dvaput niko nije imao potrebu da zaigra i on neće ni pokušavati. Bilo bi suviše teško ne uspjeti. Znao je da se dio njega, u kojem izmiješani stanuju nada, sanje i sve ono što čini budućnost, nikad od ovoga neće oporaviti i u tom trenu je mislio kako nije važno, bolje je ovako. Sada će biti tu za njih, a ne s jednom nogom na vratima spreman da zbriše prema Obećanoj zemlji i s drhtavom rukom koja petkom uveče otvara kovertu. Ne. I silazeći na svojoj stanici i ponovo prelazeći onih dvadesetak metara trotoara gdje se, prije tri sata, čitavo njegovo biće borilo sa samim sobom, pri pogledu na svjetla na trećem spratu osjeti olakšanje kakvo nikada prije nije osjetio. Na kraju krajeva, stižem sa zakašnjenjem, ali bit ću za njih uvijek tu i na vrijeme. Skrenuo sam s puta, debelo, i sām sam kriv. To je tako i to je dobro. U dnu džepa gdje je čuvao voznu kartu pronađe svežanj ključeva. Zašto ih maločas, dok se vozio tramvajem prema glavnoj stanici, nije izbacio kroz otvoren prozor?
Da skine breme
Sada se penjao uz stepenice pripremajući rečenice, sav sretan što će ponovo vidjeti one koje je prije nekoliko sati zauvijek napustio. Da, ponavljao je u sebi stižući na drugi sprat, to je bila neophodna etapa da bi od sada moglo bilo bolje. Više čak nije ni shvatao šta mu se desilo. Oslušnu. I oni su s druge strane vrata sigurno naćulili uši i prepoznali mu korak. Obično mu se obraduju, osim ako ne spavaju, i u tom slučaju će se kradom uvući pod pokrivač pored žene, nakon što je poljubio djecu. Hoće li im jednom reći kako su jedne kišne noći umalo ostali bez njega? Zadrhtao je od pomisli da će morati čuvati takvu tajnu do svog smrtnog časa. Zar ne bi ipak trebalo da o tome popriča sa ženom i možda kćerkom koja je dovoljno velika da bi mogla razumjeti, da skine sa sebe to breme i ponovo počne kako treba, dajući im do znanja da su se za dlaku izvukli, da nikad ništa nije sigurno i da se, sve u svemu, očeva prisutnost nikad ne podrazumijeva i treba je smatrati trajnim poklonom?
Dok je okretao ručicu na vratima, odlučio je da ništa ne kaže, bar u prvo vrijeme, prvih godina i osjetio samopouzdanje.
Stan je utonuo u tišinu. Nasred zajedničke sobe, pored napola ugašene peći, njegova kćer je sjedila s malenim koji joj je spavao u krilu. “Niste u krevetu u ovo doba? Čekali ste me…”. Prilazeći im, on spazi da joj glava pada od pospanosti. Nježno je poljubi, htjede joj zahvaliti što je budna čekala, ali ugleda svjetlo ispod kuhinjskih vrata pa ustuknu. Mora da mu je žena zadrijemala na stolici, osim ako već nije u njihovoj sobi. Tišina u stanu mu reče da je nigdje neće naći. Vrati se do kćeri: “A gdje je mama?”.
– Čekamo je…
– Kako misliš “čekamo je”…
– Izašla je da kupi šibice, da skuha večeru, i cigarete, nestalo joj.
– Niste jeli? Je li davno izašla?
S izrazom nesigurnosti na licu, dijete potraži po sjećanju:
– Rekla je da će se zadržati petnaestak minuta, zbog čekanja. Bilo je možda šest i po, jeste: slušala sam emisiju na radiju.
On ustuknu, obuzet užasom zbog onog što je upravo shvatio. Sat prije njega njegova žena je stala u red ispred trafike. I ona je sigurno pružila listić i za njega dobila kovertu.
april 2006. – juni 2009.
Do kraja ove godine planirano je objavljivanje integralne Fayeove zbirke, kao i zbirke Lingam, njemačkog pisca Maxa Dauthendeya, čiji su prevodi nastali u okviru platforme TransLab, a koje su čitatelji Oslobođenja imali priliku čitati u prethodne dvije godine.
(O prevoditeljici: Mirela Alikalfić-Terzić je rođena u Mostaru, gdje je završila jezičku gimnaziju. Nakon studija francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pohađa i master, kao i Evropsku školu književnog prevođenja iz Bruxellesa. Prevodilac i sudski tumač za francuski i engleski jezik, takođe radi kao ekspert na projektima EU. Ovo joj je prvi objavljeni prevod.)