Stilovi, trendovi, žanrovi, izdavačke kuće  

Konferenciju vode Giuseppe Girimonti Greco i Daniele Petruccioli  

Kratki osvrt  

Italijanska književnost se u posljednjih 25 godina može podijeliti na dva veća pravca, i, ako se tako može reći, na niz manje-više podzemnih tokova, manje-više vidljivih ili značajnih. Kako je to dosta tačno nedavno rekao pisac Nicola Lagioia (dobitnik nagrade Premio Strega 2015), italijanski kulturna scena dijeli se na “pripovjedače”, i “asertivne”’, drugim riječima na “umjetnike” i “intelektualce”. Što se, grubo rečeno, možda izražava, s jedne strane, kroz narativnu fantaziju (ili čistu fikciju), a s druge, kroz istoriju i (auto)biografiju.  

Trenutna tendencija dominantne književnosti, opet po mišljenju istog pisca, vezana je za “aserciju”. I zapravo se čini da su autofikcija, istorijski žanrovi, politički detektivi (da ih tako nazovemo), reportaže i sl. zauzeli važno mjesto u katalozima najprestižnijih izdavačkih kuća. Ipak, istovremeno, kad se radi o stilu, ljudi iz svijeta kritike i književnosti (a da ni sam Lagioia tu nije izuzetak) prednost daju čistom pripovijedanju (show, don’t tell princip američkih škola kreativnog pisanja).  

„Rivalitet“, između romanzi di trama i romanzi di stile, može se reći, još je stariji. Čitaoci su uvijek više voljeli ove prve i zanemarivali ove druge. „Sistem“ medija usko vezan za svijet izdavaštva, književnih nagrada i sl. je doprinio stvaranju jaza između autora i autorki bestselera (uglavnom detektivskih romana, ali i sudskih trilera, giallo storico (istorijske misterije), i sl.), i autora i autorki „književne literature“…  

Čini se da se i uloga književnih nagrada (Strega, Campiello, Comisso, Mondello) takođe mijenja, i ide u novom pravcu. To je posebno slučaj nagrade Prix Strega, ekvivalenta Prix Goncourt; „moda“ nezavisnih izdavača (koji se opiru tržišnoj krizi, protivno svim predviđanjima) nije mogla da promakne radarima „sistema“ književnih nagrada, od kojih neke sada u statutu imaju obavezu da priznaju određeni procenat knjiga izdatih od strane „nezavisnih“ izdavača. Dakle, ide li italijanska književnost u pravcu dvostrukog ukrštanja (francuska autofikcija pomiješana s holivudskom intrigom)? I, ukoliko je to tako, zašto uopšte prevoditi nešto što nije dovoljno autentično? „Originalna“ italijanska književnost (koja se razvijala i obogaćivala zahvaljujući, naravno, iskustvima i novim nadolazećim umovima koji daju svoj doprinos razvoju zemlje), ona koja sama po sebi vrijedi prevodilačkog truda, da li još postoji? U stvarnosti, najkarakterističnija crta cijelog tog hidrografskog i podzemnog svijeta radoznalih, rafiniranih i preduzimljivih izdavača, kao i autora i autorki koji eksperimentišu, miješaju, ukrštaju (žanrove, stilove , tradicije, ali i riječi i slike…), pažljivom se oku čini veoma vitalnom i živom.  

Pregledom novijeg književnog stvaralaštva i industrije knjige pokušaćemo zajedno dokučiti šta se od italijanske književnosti prevodi, i posebno, šta je, po našem mišljenju, dostojno prevoda.  

Giuseppe Girimonti Greco  

Daniele Petruccioli  

(prevela : Minja Pješčić)

PROFIL GG Greco (Publika 2022).pdf

PROFIL D Petruccioli (Publika 2022).pdf

“Pilot shemu pod nazivom “i-Portunus Houses” u ime Evropske komisije implementira konzorcij organizacija koje su i same pioniri evropskih programa mobilnosti u kulturi. Konzorcij čine MitOst iz Berlina u svojstvu vodećeg partnera za implementaciju projekta, zatim Zaklada Kultura nova iz Zagreba odgovorna za procjenu i analizu, te Evropska kulturna fondacija iz Amsterdama kao koordinator programa.”