U okviru projekta Fondacije Publika i Translab radionica književnog prevođenja, uz podršku Američke ambasade u Sarajevu i u saradnji s Udruženjem prevodilaca BiH, nastao je projekat Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti. Učesnici su preveli niz pjesama i eseja izabranih američkih autora i autorki, a konac koji djelo krasi je postala nedavno objavljena zbirka “Sve ptice imaju krila”. Predstavljamo Cecliju Woloch, jednu od autorki čije djelo podstiče na razmišljanje.
Cecilia Woloch je svestrana američka umjetnica – pjesnikinja, spisateljica, učiteljica i izvođačica svoje poezije u multimedijalnim izvedbama. Kao pjesnikinja, inspiraciju nalazi u putovanjima, a proputovala je mnogo zemalja, često u potrazi za odgovorima na mnogobrojna pitanja o porijeklu svoje porodice, koje je dugo godina bilo obavijeno velom tajne. Tek za vrijeme epidemije korone napravila je “kraću” stanku od godinu dana, a čim se pojavila nova prilika, ponovo se vratila svojim strastima i istraživanjima.
Šta bi da živiš u kutiji, na drvetu, u kolima pored puta? Da
su ti cipele pune kiše i blata, i da smrdiš na psa kog si volio?
Šta bi da svake noći spavaš u drugom jarku i da ti je stalno
hladno? Da imaš samo kaput kojeg si ukrao, pod kaputom
dronjke i vjetar? Da moraš da se krećeš da se ugriješ i da se
griješ tako što ložiš sve što imaš? Šta bi da se kupaš u
zatrovanim rijekama, da piješ iz njih i jedeš ribu? Da u
sumrak prelaziš u zemlju koja te ne želi? Šta bi da te zovu
Ciganinom, lutalicom, što znači: ovdje nepoželjnim? Šta bi
da pokušavaju da te izbrišu sa mape poput tamne mrlje?
Šta bi da živiš u kutiji, na drvetu, u kolima? Šta bi da živiš?
Odlomak iz Ciganske poeme, autorke Cecilije Woloch
(prevod: Minja Pješčić i Mirela Alikalfić-Terzić)
U Ciganskoj poemi pjesnikinja obrađuje temu koja je postala njena životna misija – ispričati priču o Romima, narodu rasutom po cijeloj Evropi, njihovim životnim nedaćama i nepravdama u viševjekovnoj potrazi za srećom, razumijevanjem i prihvatanjem. Cijela knjiga je zapravo jedna dugačka, zanimljivo istkana pjesma: dijelom obilata istorijskim podacima – romskim vremeplovom s važnim datumima – a dijelom vrlo lična, kroz vrhunsku poeziju obrađena zbirka misli, razgovora, susreta i utisaka. Istovremeno bolne i prelijepe, tematika, kao i poezija, ne ostavljaju čitaoce ravnodušnim.
Sa Cecilijom smo “razgovarali” preko emaila o Poemi, zašto je pisala preko dvadeset godina i da li misli da će se “priča” ikada završiti. Usput nam je priznala zašto je svojedobno držala časove poezije zatvorenicima i beskućnicima, te kakvu ulogu igraju iskrenost u poeziji i nemir u pjesnicima. A razgovori o jeziku su nas odveli do pitanja koliko je zapravo moguće kontrolisati jezik i šta joj znači prevod dijela Poeme i na naš jezik.
[O PJESMI I NJENOM NASTANKU]
Kada i kako ste nadošli na ideju da pišete Cigansku poemu?
Počela sam pisati 1997. godine, kad sam putovala Evropom. Oduvijek su me fascinirali Cigani. Pitala sam se ko su, odakle su, šta je značilo biti “Ciganin” i da li je moja baka zaista bila jedna od njih. Izgledalo je da niko nije znao odakle je došla i šta joj se desilo, u porodici niko nije želio da potvrdi da li sam zaista Ciganka, i ako jesam, šta je to značilo, i tako dalje. Kad sam počela više putovati po istočnoj Evropi, onim dijelovima koji su nekad bili iza Željezne zavjese, primjećivala sam Cigane koji žive po željezničkim stanicama, prose po ulici, što se kosilo sa mojom romantičnom predstavom o njima koju sam imala kao dijete. Tada nije bilo dovoljno materijala o svemu tome, ali sam naišla na knjigu Isabel Fonseca “Sahranite me uspravno” koja me se zaista dojmila. Pošto sam bila opsjednuta Ciganima i stalno me viđala sa tom knjigom u ruci, jedna profesorica sa fakulteta mi je rekla da bi trebalo da napišem podužu poemu o njima koja bi se sastojala od nekoliko povezanih kraćih pjesama. Predložila mi je da prostudiram nekoliko primjera: duge poeme Adrienne Rich i drugih pjesnikinja koje su na ovaj način istraživale zatajenu istoriju – i to je postao moj školski zadatak. Nisam očekivala da ode dalje od domaće zadaće. A kad sam jednom krenula s pisanjem, redala su se čuda – neko me odveo u bakino selo u Karpatima, neko drugi me upoznao sa mojom prijateljicom Danom u Berlinu, koja me upoznala sa romskim piscem i akademikom Rajkom Đurićem, nepoznati ljudi – prijatelji prijatelja –donosili su mi knjige i članke o Romima, nudili fotografije, istorijske podatke i porodične priče. Slično kao i sa putovanjem, bilo je kao da sam započela nešto što je dobilo neki svoj zamah, kao da su se svi ti ljudi unijeli u moj rad. Tražili su da javno čitam nezavršeni rukopis, te bi zapitkivali: “Kad ćeš završiti, kad će se objaviti?” Tako da su me svi ohrabrivali, požurivali, pa sam i sama počela da osjećam sve veću i veću odgovornost. Ali sam se isto tako pitala, da li sam ja prava osoba za ovo – jesam li bila na nivou, dovoljna pametna, dovoljan poznavalac tematike, prava “Ciganka”? Djelomično mi je davalo snagu da istrajem i to što sam shvatila da se ovim niko nije bavio, i ako ja ne napišem tu pjesmu, niko i neće.
Poema je takođe i vrlo lična u Vašem slučaju.
Jako me vukla želja da shvatim gdje se moja sopstvena istorija ispresijeca s romskom – obje uglavnom nezabilježene i ponegdje namjerno izbrisane – da razumijem sopstveno naslijeđe, odakle sam došla, ko sam, šta mi znači identitet i koja je veza istorije i geografije s identitetima? Nisam naišla na mnogo odgovora, a broj pitanja je samo rastao. Moja baka, koja je umrla prije mog rođenja, uvijek je bila zagonetka. Odrasli su mi pričali – a znala sam da ne treba da previše pitam o njoj, jer je bilo jasno da je njena smrt izazivala i strah i žalost kod onih koji su je poznavali – da su je zvali “Ciganka”, kao i to da je “gatala u karte” i “voljela da skita”. Kad bih se interesovala da li je zaista bila Ciganka, odmahnuli bi rukom i rekli da ništa ne pitam. Fasciniralo me i to što je tema zabranjena. A kad je izašlo prvo izdanje Ciganske poeme, tada najstariji član porodice još u životu je slegnuo ramenima i rekao: “Naravno da smo ciganske krvi”. A moja majka, kojoj se knjiga jako svidjela, rekla mi je da se boji za mene dok putujem Evropom, jer sam postala, kako se izrazila, “poznata Ciganka”.
Koliko dugo je nastajala knjiga? S obzirom na temu, mislite li da je kraj priče na vidiku?
Za prvo izdanje mi je bilo potrebno četiri ili pet godina. Pomagali su mi prijatelji koji su mi preporučivali knjige – posebno jedan iz Londona koji mi je dao PEN-ovu antologiju Putevi Roma. Hronologija događaja u toj zbirci romske poezije poslužila mi je kao putokaz za moja lična istraživanja romske istorije. Tako je rođena i zamisao da isprepletem kratke istorijske činjenice sa lirskim, ličnim stihovima u Ciganskoj poemi. Ne zaboravite da devedesetih godina nije bilo interneta kao danas, tako da je (moja) količina izvora bila prilično ograničena (iako mi se čini sasvim dovoljana). Prvo izdanje je štampao jedan mali izdavač iz Los Anđelesa, a knjiga je privukla više pažnje nego sam mogla i pretpostaviti i otvorila mi vrata u međunarodnu romsku zajednicu. Upoznavala sam nove ljude, sakupljala sve više podataka, a u svijetu su se nizali novi događaji, i nivo tolerancije kojeg smo vidjeli krajem devedesetih je krenuo u suprotnom smjeru. Oko 2015. knjige više nije bilo u prodaji, a njena poruka – ako postoji – činila se važnijom nego ikad. Kad je jedan drugi izdavač predložio da se opet štampa, odlučila sam da proširim sadržaj. Zaista ne znam gdje je kraj priče. Ne mislim da će se ikad “završiti” i ne isključujem buduća izdanja, jer sam još uvijek veoma vezana za materijal i teme, jedino što nisam sigurna koliko toga još može biti uvršteno u jednu podužu poemu. Ono što bih voljela da vidim dalje je da tekst poprimi neki drugi oblik, možda kao performans ili čak film. To je moj davnašnji san.
Na početku Ciganske poeme je citat Gustava Flauberta – Beduin, heretik, filozof, usamljenik, pjesnik kod buržuja i pristojnih ljudi izazivaju mržnju (i strah u toj mržnji). Šta je tako prijeteće u tome, po vašem mišljenju? Je li još uvijek to slučaj ili je nastupilo vrijeme da se Romi prihvate onakvim kakvi jesu?
Ljudi će uvijek tražiti žrtveno janje kad osjete prijetnju, naročito ako je prijetnja ekonomske prirode, mada se u posljednje vrijeme čini da prati i osjećaje prijetnje “identitetu”. Čini mi se da u današnjem trenutku ima dosta zabrinutosti u vezi identiteta, i s lijeve i desne strane, pokušavam da dokučim zašto. Svakako da političari i medije dosta manipulišu strahovima, ali mi se čini da to ne može da objasni svu anksioznost. Izgleda da čak i napredni mladi ljudi imaju potrebu da stave na sebe neku vrstu oznake ili etikete, nađu neku grupu s kojom se mogu poistovijetiti. Zaista bih voljela da vidim neko iskreno i duboko preispitivanje naših ideja u vezi grupnih identiteta. Takođe sam mišljenja da onima koji su odabrali da idu ustaljenim putem jer vjeruju da “tako treba”, sviđalo im se to ili ne, izgledaju kao prijetnja oni koji žive manje ustaljenim životima i djeluju ispunjeniji, kao što su na primjer pjesnici. Negdje sam pročitala da su vlasti u Poljskoj svojevremeno pokušale da istjeraju Rome, iz straha da njihova sloboda kretanja ne potakne kmetove na revolt.
Kako su Vaša istraživanja uticala na Vaše viđenje Evrope i svijeta?
Zaista, dok sam vršila istraživanja sredinom devedestih, i sama sam uvidjela kakav je tretman Roma u Evropi. Bilo je to iskustvo koje otvara oči i slama srce, i mislim da je promijenilo moj pogled na svijet. I sama sam od malena imala taj osjećaj “drugosti”, i suočavala se sa rasizmom, samo zato što sam izgledala i ponašala se “drugačije” od ostale djece u razredu i nosila čudno ime. Riječi mađarskog pjesnika Josefa Attile, “Evropa je toliko granica, a na svakoj granici, ubice” našle su odjeka u meni, toliko da sam počela da ispitujem kome i čemu služe granice. Ta vrsta nacionalizma koju vidimo danas u zajednicama širom svijeta je zastrašujuća iz ove perspektive. Još uvijek pokušavam da shvatim zbog čega su ljudi tako zaštitnički nastrojeni prema grupnim identitetima samo na osnovu linija koje je neko iscrtao na mapi. Čini mi se da se takvi identiteti isto toliko – a možda i više – baziraju na isključivanju, kao na uključivanju onih drugih, i da se ne treba čuditi ako ovakva vrsta sortiranja vodi dehumanizaciji drugih ljudi, čak i genocidu.
U jednom od Vaših ranijih intervjua se spominje izraz nemirni duh. Šta je nemirni duh u umjetnosti? Je li neophodan za stvaralaštvo?
Ne čini mi se da je nemiran duh neophodan u umjetnosti. Poznavala sam dosta pjesnika kojima je boravak kod kuće, ukorijenjenost na jednom mjestu, suštinsko za njihovo stvaralaštvo. Mislim da kod mene ipak postoji određeni nemir, još od malena. A možda je to bilo samoispunjujuće proročanstvo, jer su mi govorili da sam ista očeva majka, za koju su mi rekli da je voljela da luta, da su je zvali Ciganka, tako da sam, možda podsvjesno, pokušavala da se formiram prema njenom liku. Onda sam otkrila da je, kad počneš da se krećeš svijetom, teško stati. Moja lična sfera se stalno širila, kao i krug prijatelja po cijelom svijetu, i moja povezanost sa najrazličitijim mjestima, od ruralnog Kentakija do Istanbula, od Pariza do Karpata. Poput nekih mojih lutajućih prijatelja umjetnika, i mene ponekad muči pitanje gdje bih trebala živjeti. Nisam sigurna gdje je “dom” ili gdje će na kraju biti. Za mene je čak i taj osjećaj neizvjesnosti neophodan u kreativnom procesu, baš kao i osjećaj kretanja, fizički, koji je u mom slučaju, izgleda, vezan za osjećaj unutrašnjeg kretanja. Istraživanje izvora tog nemira – koji bi mogao imati uzroke u lutajućem načinu života mojih predaka – postalo je značajan izvor mog pisanja.
[O UČITELJEVANJU I DRUGIM KURIOZITETIMA]
Otac vas je nazivao Cigankom u djetinjstvu. U raznim jezicima, pa i u našem, to je nekad pogrdan ili podrugljiv termin, a nekad izraz od milja. Postoji i izraz Rom(kinja), za kojeg nam često kažu da je „ispravniji“. U Vašoj knjizi se javlja riječ Ciganin – je li to zaista riječ koja treba da nestane iz rječnika?
Slušala sam argumente s obje strane. Jedni su me kudili što sam koristila riječ “Ciganin”, drugi hvalili. Da, Ciganka je bila riječ od milja i nadimak koji me vezao za baku i stvorio osjećaj da postoji neki moj narod, te da sam i ja dio neke priče. Romi u Evropi treba da shvate, kako mi se čini, da u Americi ljudi nisu upoznati sa nazivom Ciganin u pogrdnom smislu ili u smislu identiteta, a riječ Rom je zbunjujuća, jer govornicima engleskog jezika to i danas zvuči kao neko ko živi u Rimu ili Rumuniji. A riječ Ciganin je egzotična, čak pomalo romantična. U Los Anđelesu je na izvedbu Ciganske poeme došlo oko 500 ljudi; mnoge je možda privukla riječ Ciganin. Možda su očekivali nešto glamurozno, a obreli su se u teškoj i mračnoj istoriji. U ovom slučaju riječ Ciganin je natjerala ljude da obrate pažnju na nešto što inače ne bi. Kroz svoja istraživanja sam shvatila da Ciganin nije u početku bio pogrdan naziv, već je postao pogrdan zbog načina na koji je korišten. Gotovo svaka riječ može postati pogrdna. Nedavno sam u Evropi čula i riječ Rom u pogrdnom smislu. Zato mislim da trebamo biti vrlo pažljivi sa pokušajima da cenzurišemo jezik, jer je to klizav teren. Jedan pjesnik Rom mi je rekao da mu je drago što govorim Ciganin, ciganski. “Riječ Rom su izmislili knjiški ljudi”, rekao mi je. Nemam ništa protiv da koristim Rom i romski s ljudima kojima to više odgovora, i koje možda vrijeđa izraz Ciganin, ali ja bih da zadržim pravo korištenja tih riječi za sebe. Možda se negativne konotacije mogu izbaciti iz ovih riječi zajedno sa negativnim stereotipima o Romima. To bi bio idealan rezultat ovih diskusija.
Držali ste časove zatvorenicima sa psihičkim poteškoćama i beskućnicima po prihvatilištima. Opišite nam to iskustvo. Šta je izlaganje poeziji i kreativnom pisanju značilo za ljude koji nemaju slobodu ili društvene privilegije? Da li je promjena, ili uticaj na tu vrstu publike bila osjetna i na kakav način?
Ovo je veoma važno pitanje! Neki članovi moje porodice su se svojedobno našli iza rešetaka, a drugi su privremeno bili beskućnici. Za mene su ljudi poput njih prije svega samo ljudi; nikad mi se nisu činili “tuđim”. Njihovo iskustvo nije toliko različito od našeg – ili možda i jeste, i zato mi je posebno. Veoma mi je važno da ljudi kojima smo oduzeli riječ ili koje smo ušutkali, dobiju priliku da govore i da ih čuju. Ja mislim da poezija pruža tu priliku iskazivanja istina za koje možda i ne znamo da postoje u nama i koje čekaju da se otkriju. Pisanje pjesama je ne samo način da podijelimo, nego i da preobrazimo naša iskustva, da čak i najgora pretvorimo u umjetnost, što znači – damo im značenje, odnosno učinimo ljepšim. Stoga mislim da je njen uticaj ogroman na ljude koji su u zatvoru, bez krova nad glavom ili na bilo koji drugi način nevidljivi i neprimjetni. Pod jedan, zato što će po prvi put čuti sopstveni glas, pod dva, zato što, kad ih jednom čuje, i sam slušalac može doživjeti preobrazbu. Iskreno mislim da se kroz poticanje mašte može daleko dogurati u smislu zacijelivanja mnogih bolesti u društvu.
Ciganska poema je doživjela adaptaciju za multi-medijalno predstavljanje, uz muziku i ples. Iz vašeg iskustva, kako poezija najbolje dopire do svoje publike?
Veoma je važno poeziju “izvući” iz papira, oživjeti na najživotniji mogući način, posebno ako se može spojiti sa muzikom i drugim elementima – plesom, projekcijama, višestrukim glasovnim efektima – tako da i oni dijelovi publike koji se ne smatraju ljubiteljima poezije, ili čak književnosti uopšte, mogu da se opuste i manje opiru Poeziji sa velikim P, upiju jezik pjesama na instiktivan i emotivan način. Posebno je muzika sredina u kojoj poezija može lako “plivati”, jer tako može da prodre do slušalaca. Mislim da je to slučaj, jer su korijeni poezije u muzici i tradiciji epskog pjevanja. Pozija nam je potrebna zbog svoje duboke povezanosti sa jezikom i jer nas preko njega vodi u predjele do kojih ne možemo doći drugim putem. Neki, inače vrlo ozbiljni, pjesnici kao da ne razumiju da i najteži oblici poezije mogu naći odjeka kod šire publike, ako je njena izvedba u duhu otvorenosti i povjerenja, i u okvirima većeg iskustva, i uključuje drugačije elemente – pritom opet mislim na muziku – koji podstiču u slušaocima emotivne, fizičke i podsvjesne odgovore na sadržaj.
[O JOŠ PONEČEMU]
Da li se pjesnik ili pisac stvara ili rađa?
Mentorka mi je jednom rekla, možda citirajući nekog drugog, da je ‘talenat odraz jačine naše želje’. Čvrsto vjerujem u to i time se rukovodim i kao pisac i kao učitelj. Ako kod studenta postoji jasna želja za pisanjem, i strast za tim ide dovoljno duboko da želi da se poduči i umješnosti i disciplini, i dubokom istraživanju jezika koje je neophodno u poeziji, to je već više od “talenta”. Radila sam sa studentima koji su zaista bili obećavajući, ali koji nisu imali u konačnici iskonsku želju da se time bave; radila sam i sa onima koji su bili manje “nadareni”, ali koji su jarko željeli i koji su na kraju stvorili zadivljujuće radove. Naravoučenje u svemu tome je da ja, kao učitelj, ne smijem nikom da sudim. Moj posao je da njegujem i ohrabrujem da nikne šta može, da prenesem to što sam i sama naučila o procesu i umijeću; a sam procvat je u rukama te osobe. Rekla bih da učenje drugih čuva u meni pjesničku iskrenost, a istovremeno je izvor energije za moje pisanje.
Jednom ste rekli da je etnička pripadnost, kao i nacionalnost ili rasa, fikcija.
Sve je to fikcija u smislu da je tvorevina – izmišljen pojam, nešto ideološko, a ne biološka činjenica. Svako od nas je hibrid; svi smo potomci raznih klanova ili plemena. Ideja nacionalne ili etničke ili rasne čistoće je opaka ideja, tako mi se čini. To je nacistička ideologija. Ne postoji čista rasa. Stručnjaci društvenih nauka mogu stvarati kategorije radi izučavanja grupa ljudi, vlade mogu crtati granice u svrhu definicije državljanstva i izvršavanja svoje ovlasti, fanatici mogu da iskoriste ideju rase da isključe određene ljude, nametnu svoju superiornost ili opravdaju porobljavanje ili eksploataciju, ali ostaje činjenica da su kategorije, nomeklature i granice ljudska tvorevina. Putujte svijetom i pokušajte da razdvojite ljude po istoj nijansi kože ili boji očiju. To je nemoguće. Kultura je stvarna, u tome se slažem, kultura je nešto što ljudi zajedno stvaraju; ali je istovremeno u stalnom kretanju, upija uticaje uprkos granicama i vrši svoj uticaj uprkos granicama – geografskim, kulturnim i “etničkim”. Pogledajte sinergiju između romske i jevrejske muzike, na primjer. Kultura je, po definiciji, nešto što raste, mijenja se i razvija. I dok ja razumijem želju da se spriječi isčezavanje raznih kultura u jedno veliko ništavilo, moramo da poštujemo to da je kultura živuća tvar i da su identiteti takođe fluidini. A romski identitet mi se čini po prirodi stvari poprilično fluidan – nema jasne granicu u smislu genetičkih markera, geografskih granica, fizičkog izgleda, religije itd… – a ipak se radi o zasebnom identitetu. Svijet bi zaista mogao naučiti dosta toga iz diskusije o tome kako se ljudi koji se identifikuju kao Romi kreću kroz pitanja identiteta.
[O PJESNICIMA I PREVODIOCIMA]
Do sad su vaše pjesme prevedene na nekoliko evropskih jezika, nerijetko u zemljama sa romskom tradicijom. Šta za Vas znači to što im se pridružio i BSH jezik?
Jako volim jezike. Volim način na koji neki jezik funkcioniše, njegovu gramatiku i strukturu, i sviđaju mi se razne vrste muzike koja nastaje na raznim jezicima. A muzikalnost je veoma važna za moju poeziju. Tako da jedva čekam da vidim kako će moje pjesme zvučati na bosanskom. To mi je jako uzbudljivo, i zahvalna sam vama i vašim kolegama koji su radili na stvaranju tog čuda. Zaista, prevođenje, posebno poezije, nešto je čudesno. Da se neki moj rad prevede na drugi jezik, i tako dopre do što veće publike, posebno u ovom dijelu svijeta, za mene je ispunjenje davnašnjeg sna. Često se sjetim kako moja baka s očeve strane nije znala ni čitati ni pisati, potpisivala se sa X, i ponekad kao da osjetim njeno divljenje i ponos zbog toga kako sam poslala u svijet njenu i naše priče.
Da li biste rekli na kraju da ste, zahvaljujući ovoj poemi, postali romskom pjesnikinjom?
Bez sumnje. Rekla bih da sam počela pisati zato da, između ostalog, otkrijem ko sam, i da sam, pišući, postala osoba iz pjesme, odnosno neko čije je poimanje same sebe postalo duboko povezano sa ljudima koji idu kroz svijet kao Romi ili Cigani.
U ime Fondacije Publika razgovarala Minja Pješčić.
Dio intervjua objavljen u dnevnom listu Oslobođenje od 6.12.2022:
Čitajte još: Ciganska poema (odlomak), u prevodu Ivane Nevesinjac, lektura: Sandra Zlotrg.
Cecilia Woloch je američka književnica. Objavila je nekoliko zapaženih zbirki poezije: “Tsigan: The Gypsy Poem” (2018, 2002), “Earth” (2015), “Carpathia” (2009), “Narcissus” (2008), “Late” (2003) i “Sacrifice” (1997), te roman “Sur la Route” (2015). Njena poezija je prevedena na nekoliko jezika i uključena je u brojne antologije. Piše i eseje i kritike. Predaje kreativno pisanje na Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji, a širom svijeta je držala radionice za pisce, djecu i mlade, penzionere, psihičke bolesnike, zatvorenike, beskućnike. Trenutno živi u Los Anđelesu, a pola vremena provodi putujući.
Iz istorije Roma na Balkanu:
- Ciganin – starocrkvenoslov. athinganint pored aciganim. Dolazi iz grčkog jezika.Prema etimologijskoj indikaciji Cigani su došli u Evropu preko Balkana gdje su i danas najbrojnije zastupljeni. Prva je potvrda iz 1378. kao prezime u Zagrebu (Cigan Nicolaus). Svaka balkanska varošica (palanka) ima svoj Ciganluk (Banja Luka). Upor. (Ada) Ciganlija. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Petar Skok (1971, str. 261).
- Neka imena iz popisa osmanskih vlasti 1475-1477. g.: Vukač sin Cigana (selo Pavšanica, danas nepoznato); Cigan sin Brajka (selo Susečno, pripada Sokolu). Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, priredio Ahmed S. Aličić (1985, str. 239 i 429).