Najbolje su one stvari, za koje se isprva čini da ih nema
“Bilo kakva “teorijska” rasprava ili esej o tome kako su Baudelaire i Bilal dvojica umjetnika koji u različitim epohama znače puno, kako onoj umjetničkoj disciplini kojom (su) se bavi(li), tako i drugim umjetnicima i umjetnostima koji bivaju poetskim pratiocima i nastavljačima, bili bi stereotipi. Ako posmatramo Baudelaireovu epohu i karijeru, valja kazati da se radi o nečemu duboko raskorijenjenjom – kako poeziji, tako i čovjeku – što je kasnije, i umjetnički i ljudski našlo svoje ishodište, i postalo polazište velikom broju drugih umjetnika. Koliko je onih koji se referiraju na Baudelairea? Postoji li, uopće, neko ko se na njega nije referirao, ko barem kratko nije zastao uz “Cvijeće zla”, možda i najbitniju zbirku pjesama u povijesti zapadne civilizacije. Baudelaire je nezaobilazno iskustvo: ne možete se baviti poezijom da se niste bavili njime, njegovi stihovi obuzimaju kao Durerove grafike ili Leonardovi crteži, kroz to iskustvo se, naprosto, mora proći jer je dio ukupnog doživljaja kulture, duh jedne civilizacije koji zahvata više od onoga što je kulturološki, i prostorni obim te civilizacije.
Što se stripova i drugih radova, poglavito filmskih, Enki Bilala tiče, oni su u dobroj mjeri zaslovili kao referentne tačke današnjeg vremena. Nemati danas informaciju ili znanje o Bilalovom radu je kao ne posjedovati osnovna znanja iz povijesti stripa ili literature 20. stoljeća. U tom smislu Bilal i Baudelaire mogu biti slični, kao i u onoj zamjeni prvinskih slika naizgled banalnim, svakodnevnim detaljima, koji, opet, tvore sliku jednog dvijeta koja je duboko individualna i obuzeta referencama, ali istovremeno toliko monolitna i autentična, da joj se, skoro, ne može naći pandan u suvremenom svijetu. I Bilal je umjetnik neukorijenjenosti, njegove priče su dijelovi sjećanja, anticipacije budućnosti, one izlaze iz metafizičkog simbolizma u kojem je sve moguće, ali ništa ne mora biti tako. Principi Bilalove umjetnosti su tako bliski Baudelaireu, da nipošto nije slučajno da junak Trilogije Nikopol vodeći ljubav citira upravo Baudelairea. No, Bilal nas vodi u “igru” u kojoj nema kazne ni oprosta, u kojoj je jedina obilježenost, zapravo, ona metafizička, ona koja približava onostranom, baš na način na koji to čini “treći B” – Jorge Luis Borges.
U tom registru je Trilogija Nikopol skoro nenadmašan rad u kojem kao da se na trenutke osjeti (ili se to samo želi?) da je Baudelaire predviđao sve one koji dodiruju njegovu poeziju. Bilalov dar za pokazivanje svijeta koji je njegova konstrukcija, na neki je način nastavljačka tradicija Baudelaireove slike svijeta. Sve je bolje kada izgleda kao da ne postoji, baš kao što i simbioza Baudelairove poezije i Bilalovog stripa, nije vidljiva odmah, ali se osjeća da su anticipacija pakla i raja , zapravo, zajedničke osobine koje vode i autora i čitaoce u sasvim novo iskustvo, kakvo će, vjerujemo, i biti ovaj pokušaj spoja djela dvojice umjetnika.”
Ahmed BURIĆ
