Likse, kineska prodavačica vode, i Panulla, singaleska noćna dama, nalazile su se u pritvoru policijske stanice u „Žutoj ulici“ u Singapuru. Jutro je, šest je sati. Obje su žene noćas pijane pokupili s ulice i pritvorili u sobu s rešetkama. Ta soba s jednim prozorom nalazi se na prvom spratu jednospratnice indigoplave boje. Prozor s rešetkama proteže se sve do poda. Likse i Panulla ustale su sa stolica na kojim su spavale. Čuče na podu pored prozora s rešetkama, gledaju dolje na jutarnju živahnost ulice iščekujući svoje oslobađanje. Likseina glava je poput velike, žute, izdubljene tikve koju je neko osvijetlio iznutra. Njene oči još uvijek svijetle jarko od neispavanog pijanstva. Panulli su na licu još uvijek crvena i bijela šminka i ostaci pudera. Njeni obrazi podsjećaju na dvije umjetno obojene kocke šećera. Oba lica, i žuto i ružičasto-bijelo, priljubljena su uz rešetke i zainteresirano prate buku dolje na singapurskoj „Žutoj ulici“. Goli Malajci, polugoli Kinezi, odjeveni u tamnoplavu boju, trgovci bananama, vodonoše, prodavači ribe, kola uličnih restorana i rikše haotično se isprepliću, guraju i klepeću po kaldrmi. Točkovi i ljudski glasovi nadvikuju se odsječenim rečenicama. Obje žene pozdravljaju poznanike na ulici na rešetkastom prozoru, lica kimaju ka gore, ruke im odmahuju. Prsti žena stežu željezne šipke rešetki koje podrhtavaju od treštanja na ulici. Kineskinja Likse odjevena je u široke, crne, sjajne kaliko-hlače i plavu, ukoso zakopčanu lanenu jaknu. Njeno poput ilovače žuto lice uvijek se ljubazno smijulji. Spljošten joj nos čeznutljivo njuška između željeznih šipki dolje ka ulici. Panulla čuči na podu u starom japanskom kimonu od krepa ružičastosive boje, sa naslikanim crvenim javorovim listovima. Poput čapljinog, vitki joj se vrat okreće čas na jednu, čas na drugu stranu. Pomičući glavu promatra prolaznike, kao da ih u maniru rode želi upecati gore sebi kao žabe iz močvare. Kineskinja Likse krupnih je kostiju. Grube grudi i zadnjica debele su joj kao lubenice. No Panulla je tanana poput malog skakavca i dok pozdravlja poznate mornare dolje na ulici, poskakujući struže koljena o rešetke. Grupa njihovih znanaca, kineski brijači, malajski vozači dvokolica i kineske nadničarke, polako se okupljaju ispod prozora. Glasno galameći razgovaraju sa zatvorenim ženama. Neko baca nekoliko banana gore, neki trgovac ribom nekolicinu mršavih riba. Likse proždire žive sirove ribe svojim velikim ustima. Panulla lagano cucla banane. Iz kineskog bara preko puta dotrča mladić. U ruci mu je dugačak bambusov štap na kojem je privezan komad spužve. Podiže vlažnu spužvu ka zatvorenim ženama. Likse lagano miriše spužvu i odmah osjeti da je spužva uronjena u rakiju. Panulla to naslućuje u Likseinim očima te obje žene pohlepno pružaju otvorena usta kroz rešetke kako bi usnama osjetile spužvu natopljenu rakijom. Tek što je Likse nosom dodirnula spužvu, Panulla je pokušava povući u stranu. No ova ostaje čvrsto stajati na snažnim nogama, grabi spužvu i siše. Poznanici im dolje urliču od smijeha jer je Panulla sada skočila na Likseino rame kao majmun i steže joj vrat odzada kako bi spriječila Kineskinju da proguta makar i kap rakije. Likseino žuto tikvasto lice poprima tamnu boju zemljanog bokala. Ona se davi i povija pokušavajući otresti Panullu. No tanana Malajka visi poput kliješta na vratu debele Kineskinje. Likse pada na koljena, rakija joj štrca iz nosnica dok Panulla još uvijek jaše na krupnoj Kineskinji nalik jaguaru koji je zagrizao leđa slona. Žuta lica gledalaca dolje na ulici njišu se nalik redovima žutih lampiona na vjetru i mnoge se glave sudaraju u smijehu. Panulla je napokon preko leđa Kineskinje zubima zgrabila spužvu kroz rešetke, strgnula je ustima s bambusovog štapa, isisala rakiju usnama i munjevito ispljunula spužvu nazad na ulicu. No sada koščata Kineskinja ljutito ustaje, dahćući kao nilski konj dok izlazi iz vode. I prije no što je Panulla, još uvijek viseći na rešetkama, u stanju odgonetnuti uplašena lica gledalaca dolje na ulici, snažna Kineskinja povlači Malajku odzada za kosu i baca je na tlo. Kosa se razveza, a kineska nosačica vode uličarku vuče u pozadinu uske sobe za pritvor kao na crnom štriku. Gledaoci stoje dolje još nekoliko trenutaka i čekaju. Njihovi ispruženi vratovi ne dopiru do prvog sprata da bi mogli vidjeti dubinu sobe, a kako se ni Panulla ni Likse više ne pojavljuju na rešetkama, svi se razilaze smijući se; ulični život ispod prozora brzo se nastavlja odvijati monotono bučno kao i ranije. U svom kutu na kamenim pločama na zidu sobe Panulla leži kao odbačena lutka, iščašenih ruku i čudno iskrivljenih nogu kao da joj je vihor izokrenuo sve udove iz zglobova. Njen ružičasti kimono leži ispod nje razrezan u krpice. Kao da se kani smijati, Panulla je iskrivila kutove usana i plazi jezik plav poput krpe. Gust pramen duge kose čvrsto joj je vezan oko vrata nalik krvnikovoj omči. Malajka se više ne miče. Na drugom kraju u dubini sobe Likse je pala nazad preko stolice. Noge joj stoje raširene u zraku, uperene ka stropu. Crne kaliko-hlače spale su otkrivajući joj žute listove. Žuto lice Kineskinje leži izokrenuto na podu i svijetli se kroz tamnoplavo obojenu sobu poput upaljene lampe. Plava jakna strgana je sa lijeve strane prsa. Sićušni stakleni vrh pribadače blista pored bradavice grudi. Tek jedna jedina sićušna kap krvi nakuplja se polako oko vrha pribadače i stvrdnjava se u maleni crveni krug. Likse je zadavila Malajku njenom vlastitom kosom, a Panulla je Kineskinji zarila pribadaču tako duboko u grudi da je igla pogodila srce i ostala u mesu sve do vrha. Likse i Panulla su mrtve. Zbog mrtvačke ukočenosti Malajka polako poprima posprdan izraz lica. Pod podrhtava od drmusanja vozila i Likseine se ispružene noge njišu zrakom kao da Kineskinja vježba stoj na glavi. Ono izvrnuto oko zadavljene Malajke sanjarski počiva na Kineskinjinim nogama u zraku. Drugo oko promatra prozor na suprotnoj strani. – Likse, gle! Dolazi monsunska oluja! – smiješilo se jedno Panullino oko i tamnilo smeđecrveno pod olujnim nebom dok se drugo sjajilo plavo, osvijetljeno indigoplavim zidom sobe. Likseine noge njihale su se od nadolazećeg olujnog vjetra koji je potresao kuću. Izgledalo je kao da su joj otvorena usta psovala: – Prokletstvo, stavila sam dječiju odjeću da se suši na krovu! Kiša će sve odnijeti. Moram trčati kući. – I Likseine noge klatile su se još živahnije. No Panulla se nijemo naslađivala svojim iskrivljenim pogledom: – Možeš se ti još dugo koprcati! Sama više nećeš nikada ustati, Likse. Pa mrtva si skroz, ja, Panulla, ubila sam te, prije nego si se uopće i snašla, ti četvrtasta kineska životinjo! Inače, taj maleni stakleni vrh pribadače dobro ti paše u bradavicu. Kineskinja se osmjehivala svojim izokrenutim licem, a iz nosnica su joj izlazili živahni mjehurići zraka od alkohola koji joj je kapao iz nosa. Panullino se plavo oko caklilo sumnjičavo: – Ja čak mislim da ti želiš ponovo disati, Likse! – Prva munja požutila je Likseino lice još više tako da se činilo kao da joj se široka otvorena usta blistavo smiju od uha do uha. Na Panullinom čelu pojavile su se sitne svjetlucave kapljice znoja kao da su joj se misli, još uvijek lebdeći po sobi za pritvor, spustile na čelo i tamo kristalizirale; i te svjetlucave misli ponavljale su još jednom sinoćni razgovor koji su Likse i Panulla vodile ovdje u pritvoru prije izlaska Sunca. – Čovjek mora biti sposoban ubiti – uvjeravala ju je Malajka. – Ko nije u stanju ubiti, vrijeđa time smrt i ne živi u potpunosti. Vidiš li, Likse, jedna strana Mjeseca jednom je crna, no svakog mjeseca jednom je i bijela. Takav mora biti i čovjek, Likse. Znaš kako ti na ramenima nosiš motku s dva vjedra preko ulice i kako ta dva vjedra međusobno održavaju ravnotežu, tako balansiraju i život i smrt na motki svijeta. Svaki dio svijeta zahtijeva svoj dio od tebe. Mora se znati živjeti, no mora se znati i ubiti. Živjeti i ubijati mora se naučiti. Slušaj! Jednom sam u svojoj sobi u krevetu ležala s nekim bogatim čovjekom. Oko ponoći sam se probudila i u tami, kroz daske vrata, ugledala zeleno svjetlo. Protrljala sam oči, pomislila sam da još spavam. U bešumnom svjetlu vidjela sam siluetu žene, ovijena zelenim svjetlom nečujno je lebdjela ka mom umivaoniku. Posegnula je za mojim češljem i njime češljala svoju plamenu kosu. Jasno sam čula pucketanje iskri i jasno vidjela bijelu užarenu glavu sablasti u ogledalu iznad umivaonika. Prepoznala sam tu ženu u odrazu. Bila je moja prijateljica, živjela je prije mene u toj sobi i tamo primala ljubavne posjete. Umrla je prirodnom smrću, a sada se vraćala sa onog svijeta da posjeti svoju nekadašnju sobu u kojoj je ranije ubila nekog mladića, kojeg je onda, kako pričaju, zakopala u podrumu kuće. Njenu pojavu tek sam kasnije shvatila i sada znam da se, požudno naslađujući se, vraćala tim slasnim sjećanjima na ubistvo. Napola ustavši iz kreveta gledala sam joj lice u ogledalu dok se još uvijek češljala mojim češljem. Svi predmeti u sobi bili su obasjani njenom pojavom. Uživala sam u do tada nepoznatom uzbuđenju, a pri pogledu na plamteći lik ubice i u uskovitlanom svjetlu koje je zračila, krv mi je postala kao opijena. U strahu i zadovoljstvu zarila sam nokte u vrat snenog muškarca pored sebe i prstima mu zdrobila grkljan poput oraha. Čovjek se trgnuo još par puta. Zeleno užareno svjetlo sablasti kružilo je i onda nestalo kroz daske vrata. Tama se vratila u sobu, a čovjek pored mene ležao je mirno. Sklonila sam ruke s njega. Nije se više micao. Zapalila sam deset šibica jednu za drugom. Pri prvoj sam vidjela da mu je čeljust beživotno visjela; pri drugoj sam mu vidjela oči koje su mu nalik skuhanim bijelim ribljim očima iskakale iz lubanje. Deset puta bih uvijek iznova ugledala novi dio mrtvaca. Prvih pet puta me hvatala jeza, no zadnjih pet puta sam uživala u mrtvacu kao u jelu od pet slasnih obroka. Čudila sam se kako je ubijanje bilo toliko zabavno i zaspala sam potpuno zadovoljena pored trupla, potpunije nego da je muškarac bio živ. Ujutro sam zadavljenog čovjeka htjela zakopati u podrumu uz pomoć mog vjernog sluge, koji je tada bio moj strastveni ljubavnik. Emilio je kopao, a ja sam stajala pored i gledala. Već na dubini manjoj od metra Emilio je lopatom udario o kostur. Izbacili smo kosti van, nastavili kopati dublje. Ispod je ponovo ležao kostur, a ispod toga još jedan. Sigurna sam: da smo kopali dalje, cijela zemlja bila bi ispunjena slojevima ljudskih kostura jer se svih tih godina, tokom svih tih stoljeća prije nas u toj kući, kao i vjerovatno u svim kućama u gradu, ubijalo, a ubijeni su bili zakopavani. Ranije sam se pri svakoj oluji plašila. Sada se ne bojim nikakvih gromova. Pri električnim udarcima osjećala sam golicanje u prstima kao onda kada sam zdrobila onaj nemirni grkljan. A kada gromovi ubijaju vani, uzbuđenija sam nego što bih bila u zagrljaju divljeg bika. Sablasti vidim svugdje gdje idem i gdje jesam. Svi koji su ikada ubijali jedna su velika, požudna, besmrtna porodica i druže se danju i noću kroz zatvorena vrata i prozore s rešetkama. Sada više nikada nisam sama. Kada zažmirim, pred očima su mi sve ubice od pamtivijeka. Vidim i unaprijed i unazad – sve je krv, krv koja je prolivena i krv koja će teći. Svejedno je da li sam budna ili spavam. Prisustvujem svim ubistvima koja se dešavaju i krv je u mojem tijelu od tada nadražena poput uspaljenog čopora majmuna. U nijemom je razgovoru s njenim starim mislima mrtvoj Panulli kapala dugačka slina iz usta kao od pukog zadovoljstva. Likse još uvijek dubi na glavi. Grom vani udara od zidove kuće, a Likseine se noge neumorno njišu preko naslona stolice kao da odgovara na Panulline poduke: – Ho, ho! Sada sam naučila i ubijati. I ja, Likse, dubim na glavi od radosti zbog toga. Ubijanje je puno zanimljivije od prodavanja vode. A osim toga, ipak nisi dobila svu rakiju, vidi, Panulla. Imam još par kapljica u nosu. Iz Likseinih nosnica podigli su se posljednji veliki mjehurići alkohola rasprsnuvši se. Tada je nijemi razgovor mrtvaca prekinut. Vrata su se otvorila i začuđeni policajci otkrili su trupla žena, jedan bačen poput slomljene marionete u jednom kutu, drugi pao naglavačke sa stolice nalik akrobatkinji koja dubi na glavi. Niko se nije usudio ući u sobu tokom oluje kako bi iznijeli mrtvace. Policajci su stajali kao ukopani podno vrata kao gledaoci ispred bine. Samo su crvene plamteće monsunske munje, divljajući vani po gradu poput piromana, ulijetale kroz prozor i plesale oko trupala.
Šeila Šanlak rođena je u Bosanskoj Gradišci. Studirala je germanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a aktivna je i kao književna prevoditeljica. U časopisu Život objavila prijevod kratkih priča austrijskog pisca Xavera Bayera. Živi i radi kao samostalna prevoditeljica u Sarajevu i Zagrebu.