Dalarova supruga je stajala kraj ulične pumpe u jednoj od domorodačkih ulica Bombayja. Odvrnula je slavinu, stavila pod nju glavu svog šestogodišnjeg dječaka i oprala ga rukama.

Sedam je sati ujutro, ulice vrve Indijcima koji užurbano, kao golo krdo crvene divljači, jure jedni pored drugih. Stada koza i jata ćurana trče pločnicima pored visokih tovarnih dvotočkaša. Indijci sjede na rubu pločnika, gdje ih briju, čiste im uši i masiraju tijelo. Ulični frizeri s toaletnim priborom u opasaču, pokriveni tek turbanom i pojasom, čuče pored svojih mušterija na rubu trotoara.

Dalarova žena je svom dječaku tako zagladila crnu kosu da mu se glava sjajila kao lakirana cipela nekog Europejca. Zatim je raspustila i svoju kosu i stavila glavu pod uličnu pumpu; pustila je da mlaz vode poput staklenog vrča prasne po njoj i voda je u širokom krugu pljusnula na sve strane.

Prišli su joj mladunče zebua, pas lutalica i nekoliko ćurana koji su se vrzmali oko pumpe i posrkali kapljice vode. Dva indijska radnika u Dalarovoj otvorenoj šivaonici, koji su porubljivali turbane i vela na engleskim šivaćim mašinama, smijali su se prskanju vode, a Oliman, jedan od pomoćnika, doviknuo je Dalarovoj supruzi brahmansku izreku: – Elida, pripazi glavu da ti se pod izvorom ne pretvori u vodu.

Elida, Dalarova žena, nije mu odgovorila.

Međutim, nakon što je iscijedila svoju crnu kosu i uspravila se, namignuvši je poslala dječaka onom koji joj se obratio. Oliman je na tren stavio svoju ruku na tek opranu dječakovu crnu kosu, promrmljao nad njim molitvu i pustio ga da ide. Zatim se pokorno i stidljivo nagnuo nad svojom šivaćom mašinom, stavio malo ulja iz kantice u zupčanike i nastavio šiti.

Svaki put kada bi žena na pumpi ispred radnje svoga muža prala kosu, poslala bi dijete Olimanu, a ovaj bi nad dječakom izrekao molitvu; to se dešavalo svako jutro otkad je dječak prohodao.

Niko u ulici nije razmišljao o tome zašto Oliman svako jutro blagosilja dječaka. Ali Dalar, vlasnik šivaćih mašina, sada je već danima sjedio tamo u uglu kod srebrnarnice i razmišljao. Često je puštao da mu se nargila ugasi, zatim bi je ponovo pripalio i nastavio razmišljati. Dalar je kroz vrevu zaprega koje vuku zebui i užurbanost ljudi na bazaru, preko ramena svoga prijatelja, srebrnara, mogao krišom posmatrati svoju radnju, svoje šivaće mašine, svoju ženu na pumpi, dječaka i Olimana.

Tog jutra, kada je žena s djetetom ušla u kuću, Dalar je dlanom obrisao znoj sa čela, ustao, obuo papuče i sumornih misli izišao na ulični metež. U radnoj vrevi u srebrnarnici niko nije primijetio da je Dalar nestao. Hodao je sve dok nije došao u uličicu pred jedan šator.

Ispred paravana šatora sjedila je Kali, mnogoruka božica osvete, izrezbarena od drveta. U unutrašnjosti šatora postavljeni su osvetoljubivi bogovi smrti Indijaca koji se na svečanim procesijama nose kroz ulice. Pred ulazom u šator pored božice stoji velika limena kutija kao žrtvenik. Dalar je ubacio srebrni novčić i poželio osvetu. Pritom je mračno zurio u drveni, crni lik božice Kali koja sjedi na limunastožutom tigru kojem je umjesto ljudske krvi crvenom bojom premazan predio oko gubice. Mnogobrojne crne ruke božice vitlaju otrovnim bodežima, otrovnim sabljama i otrovnim kopljima; u zraku drži čitav arsenal blještavog oružja. Sav svijet s ulice prolazi pored nje pozdravljajući je, i na tren, prilikom pozdrava, oči svakog Indijca bljesnu kao rakete u noći. Dalar se tri puta nakloni i pljesnu dlanovima kako bi privukao pažnju crne božice. – Sada je znao da ga je njegova žena Elida prevarila s Olimanom, jer je to jasno vidio na djetetu koje je svakim danom sve više ličilo na Olimana. Danas je konačno odlučio da se osveti Elidi. Dalar je ušao u prašnjavi hram kako bi izabrao smrt za svoju ženu.

Dugi redovi drvenih, crveno, žuto i zeleno obojenih lutaka nalazili su se na dugim stolovima pod sivim šatorom. Bili su tu ljudi vezani na stubove za mučenje, izbodeni gorećim strjelicama; engleski vojnici koje je zgazio bijesni slonoliki bog; božica Kali u bezbroj tigrastih obličja, na crvenim i crnim tigrovima, predstavljajući vatru i kugu; plavi majmunoliki bog koji svojim grimasama i izvrtanjima ljudske oči tjera u ludilo. Božica osvete je do smrti bičevala ljude, tigar je očajnike držao u svojim kandžama i kidao im utrobu. Žuti tigroliki bog je umjesto očiju imao zelene kugle od stakla i prave, svete, krvoločne kandže tigra. Svaka moguća tortura i svaka najstrašnija smrt imala je ovdje svoje oličenje. Da bi se prikazala prolivena krv, na plastičnim lutkama se nije štedjelo na grimiznim bojama, purpuru i crvenoj kredi.

Dalar je razmišljao. Njegove su oči milovale crveno naslikane mučeničke patnje kao da je stajao pred cvjetnim lijehama u rajskim vrtovima. Međutim, nakon što je dva puta prošao gore i dolje dugim redovima i nakon što je na svome tijelu osjetio sve smrtne bolove, među svim strašnim vrstama smrti nije našao niti jednu smrt dovoljno okrutnu za svoju ženu. Ni crvenu smrt, vatru, koja je mogla proždrijeti čovjeka; ni crnu smrt, kugu, s njenim crnim bubonima; ni plavu smrt, ludilo, s njegovim uvrnutim grimasama; ni žutu smrt, tigrovu glad, s vlastitim crijevima u gubici; smrt koju je Dalar tražio za Elidu nije našao među tristo šezdeset vrsta smrti.

Kao ozlojeđen božicom, Dalar je već htio napustiti sivi hram. Tu – na izlazu iz šatorskog hrama, turban mu se zakači za zahrđali klin, rascijepa se, te se sva Dalarova ušteđevina, koju je kao i svi siromašniji orijentalci uvijek čuvao zamotanu u turban, rasu u stotine srebrnjaka preko njegovih ramena, leđa i prsa i pade na zemlju, pred noge mnogoruke božice Kali.

Dalar pogleda i oslušnu iznenađeno zveket kovanica kao da je čuo kako govori svaki pojedinačni srebrnjak.

Prosvijetljen iznenadnom mišlju, tri puta se duboko i sa strahopoštovanjem nakloni pred slikom božanstva, a zatim napusti šator i ostavi sav svoj novac božici osvete.

– Božica Kali je progovorila!

– Sivu smrt, siromaštvo, želi ti božica Kali, Elida!

– Dalar je ozbiljno i odobravajući klimnuo glavom, a zatim je nestao u uličnoj vrevi.

Duboko u noć, kada su se blještave slike tropskih zvjezdanih noći ocrtavale nad kućama kao bodljikave žice, Dalar se prišuljao do vrata svoje kuće i s malo indigo boje nacrtao plavi krug na dovratak, kao znak da je u kući neko umro. Zatim je nastavio hodati kroz noć. Njegova žena će sljedećeg jutra misliti da je pao na kućnome pragu i da ga je engleska noćna patrola odnijela u barake pod sumnjom da je obolio od kuge. Oficir patrole bi tada, kao i obično, lakonski na vratima nacrtao plavi znak.

Dalar je tumarao kroz noć pod okovima teških zvijezda. Sutradan je bio početak mjeseca u kojem su se obje šivaće mašine morale platiti neumoljivom engleskom fabrikantu; sutradan je bio početak mjeseca u kojem se mora platiti najamnina za kuću. Bijedni, bojažljivi pomoćnici u radnji Elidi neće biti ni od kakve koristi. Sutra će Oliman morati naći drugi posao, sutra će Elida sa svojim dječakom morati da prosi.

Dalar je koračao kroz noć pod zvijezdama teškim kao kamen i bilo mu je kao da na sebi ima ruke božice Kali, tako se osjećao sretnim. Svetio se duboko sa svim božanskim rukama osvete.

Dalar je te noći, bogat kao pomrčina, otišao kao hodočasnik prema planini Abu kako bi postao džain. Džaini tamo na planini žive goli, i ženi osporavaju postojanje duše.

O prevoditeljici

Sanida Hasanović-Čar rođena je 1980. u Foči. Završila je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2004. godine. Postdiplomski studij iz poslovne ekonomije, smjer marketing završila je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Prevela je objavljene tekstove: Bernhard Waldenfels, Die Urszenen des Fremden (Magazin za filozofska i društvena istraživanja Dijalog, 04/03); Richard Rorty, The Priority of Democracy to Philosophy (Magazin za filozofska i društvena istraživanja Dijalog, 02/04). Govori njemački, engleski i francuski jezik. Stalni je sudski tumač za njemački jezik od 2011. godine. Sa porodicom živi i radi u Sarajevu.