Vrtim u ruci malenu bakrenu zdjelicu širokog oboda, što na svjetlu sva blješti u crvenkastoj boji. Malena zdjelica je sitnija od čašice za jaje, a u njoj jeste, umetnuto do polovine, crno mramorno jaje. Manje je od golubinjeg. Crno jaje u bakrenoj čašici, to dvoje zajedno predstavlja lingam, indijski simbol spolnog sjedinjenja, presveti simbol ljubavi i vječnog života.

Dok posmatram lingam, pred sobom jasno vidim jedan od najtješnjih bogomoljskih sokaka u Benaresu, gdje sam u jednom dućančiću lingama kupio ovo maleno, crno, kameno jaje u bakrenoj zdjelici. Pločnici tamnog, uskog sokaka klizavi su i masni od stopala hiljada hodočasnika koji tuda prolaze svakog jutra ranom zorom, i dan-danas kao prije hiljadu godina, u dugim kolonama uz bubnjeve i svirala, od Hrama svetog crnog bika, pokraj Hrama bijelih svetih krava, pa dolje, sve do svete rijeke Ganges. U zidovima kuća s obje strane uličice nalik na špilju nalaze se otvori. Tu, na drvenim stolovima, na prodaju stoje na stotine lingama svih veličina. I stolovi su naoko crne boje od svih tih crnih mramornih jaja, ubačenih u crvenkaste bakrene ili bijele mermerne zdjelice.

Kažu da je vrhovno božanstvo Rama jedne večeri otišlo do Gangesa i  tamo srelo lijepu, nepoznatu ženu kako sipa vodu. Srce mu je zažudjelo za tom lijepom ženom, pa joj je prišao i počeo je milovati. Žena je, uzbuđena silovitošću vrhovnog božanstva, zalegla u pijesak i privukla božanstvo sebi u naručje, te su se tako sjedinili u slatkom ljubavnom zagrljaju.

Ramina supruga, međutim, sva je u nemiru pratila trag stopa svoga supruga u pijesku Gangesa, a kada je ugledala bludnog muža kako opći s nepoznatom ženom, krišom podiže mač koji je Rama odložio pored sebe, svom snagom zamahnu njime i rastavi ih tako da je božanski ud ostao u utrobi žene.

No, odsječeni Ramin ud ipak je oplodio ženu, iz čije su utrobe nastala   nova božanstva, novi ljudski rod, novo životinjsko i biljno carstvo. Sva stvorenja potomci božanstva i žene sada se vječno vole, i vječno se moraju podmlađivati pod simbolom lingama.

Kako muškarac i žena ne bi zaboravili da su došli na svijet da se srcem i čulima sjedine, u svim hramovima i u svim kućama im se uvijek nanovo, i to odmalena, predočava simbol lingama u hiljadu oblika, slikom i riječju.

Jer ljudi su skloni zaboravu i neznanju, i svemu ih se mora uvijek nanovo podučavati, pa tako i ljubavi – toga se sjeti, o čovječe.

O prevodiocu:

Mirza Fatić rođen je u Sarajevu 1980. godine. Živi i radi u Sarajevu kao kadrovski referent, profesor njemačkog i BHS kao stranog jezika, te kao prevodilac za njemački jezik. Studirao je njemački i francuski jezik i književnost i španjolski jezik na Odsjeku za germanistiku i Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Tečno govori njemački, engleski, španjolski i francuski jezik. Sa njemačkog i na njemački jezik preveo je i učestvovao u prijevodu raznovrsnih stručnih, naučnih i tehničkih tekstova. U radionicama projekta TransLab učestvuje od 2018. godine.