U saradnji s književnim portalom strane.ba objavljujemo prevode naših učesnica i učesnika sa TransLab radionica okviru projekta “Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.

Crveni kabriolet

Prvi sam u rezervatu vozio kabriolet. I, naravno, bio je crven, crveni oldsmobil. Popola sam bio vlasnik sa svojim bratom Henryjem ml., sve dok mu se jedne vjetrovite noći čizme nisu napunile vodom, pa je on otkupio i moj dio. Sada je Henry vlasnik cijelog auta, pa njegov mlađi brat Lyman (a to sam ja), Lyman svuda ide pješke.

A kako sam uopšte zaradio dovoljno novca da platim svoj dio? Jedino za što sam bio talentovan bilo je zarađivanje novca. Baš mi je to išlo, što je neobično za jednog Chippewu. Oduvijek sam se po tome razlikovalo od drugih i svi su to prihvatali. Bio sam, na primjer, jedino dijete koje su pustili u salu Udruženja veterana da lašti cipele, a jednog sam Božića išao od vrata do vrata i prodavao božićne čestitke za misiju. Opatice su mi dozvolile da zadržim procenat. Kada se posao razradio, činilo se da što više zarađujem, lova lakše dolazi. Svi su me ohrabrivali. Kada mi je bilo petnaest godina, zaposlio sam se kao perač posuđa u zalogajnici „Joliet”, i tu mi se dogodila prva velika životna prekretnica.

Ubrzo sam unaprijeđen da poslužujem za stolovima, a onda je kuharica dala otkaz, pa su mene zaposlili na njeno mjesto. I dok si rekao keks, počeo sam da vodim „Joliet”. Ostalo je istorija. Nastavio sam da budem šef. Uskoro sam postao suvlasnik, i nakon toga mi niko više nije mogao da stane na put. Nije prošlo mnogo vremena prije no što sam postao vlasnik cijelog lokala.

„Joliet” je bio u mom vlasništvu godinu dana, a onda ga je oduvao najgori tornado koji je ikada prošao ovim krajem. Cijeli lokal raskomadan je u paramparčad. Šteta je bila totalna. Friteza je završila na drvetu, a roštilj je bio prepolovljen kao da je od papira. Bilo mi je samo šesnaest godina. Sve što sam imao vodilo se na moju majku, i to sam brzo sam i izgubio, ali, prije toga, počastio sam večerom sve svoje rođake, a i njihove rođake takođe, a još sam i, zajedno sa Henryjem, kupio crveni oldsmobil koga sam prethodno spomenuo.

E, kad se prisjetim dana smo ga prvi put ugledali! Ispričaću vam kako je to bilo kada smo ga vidjeli prvi put. Neko nas je povezao do Winnipega, a obojica smo imali para kod sebe. Ne pitajte zašto, jer nikad nismo spomenuli kupovinu ni auta niti bilo čega drugog, jednostavno smo nosili sa sobom sav novac koji smo imali. Ja gotovinu, veliki svežanj novčanica koji sam dobio od osiguranja „Jolieta”. Henry dva čeka –sedmičnu otpremninu koju je dobio pošto je postao tehnološki višak, kao i redovni ček od plate iz fabrike satova.

Šetali smo, tako, Portageom i gledali znamenitosti i onda smo ga ugledali. Bio je ispred nas, parkiran, veći od života. Kao da je zaista živ. Na pamet mi je pala riječ odmor, jer automobil nije samo bio zaustavljen, parkiran, ili takvo što. Taj auto se odmarao, spokojan i blistav, a na njegovom lijevom prednjem prozoru bio je znak sa natpisom PRODAJE SE. I onda se, prije no što smo uopšte i razmislili, auto našao u našem vlasništvu, a džepovi su nam se ispraznili. Ostalo nam je taman toliko novca da ga napunimo benzinom za povratak kući.

Mnogo mjesta obišli smo tim autom, ja i Henry. Čitavo jedno ljeto proveli smo u vožnji. Krenuli smo ka Little Knife Riveru i Mandareeju u rezervatu Fort Berthold, a onda smo se nekako obreli u Wakpali, pa smo, zatim, odjednom prešli u Montanu u rezervat Rocky Boy, a ljeto nije bilo ni upola prošlo. Neki ljudi planiraju putovanja baš u detalje, ali mi se nismo bakćali njima nego smo samo živjeli dan po dan, od mjesta do mjesta.

Sjećam se jednog vrbaka. Sjećam se da sam ležao pod vrbovim granama i da mi je bilo udobno. Baš udobno. Grane su se savijale svuda oko mene kao da sam bio u šatoru ili staji.

A tek mir, bilo je tako mirno, iako se u neposrednoj blizini održavao pau-vau, i to tako blizu da sam mogao da pratim šta se dešava. Vjetra je u vazduhu bilo taman koliko treba. Kada se prašina diže i ostaje da tako lebdi u zraku oko plesača, osjećam se dobro. Henry je spavao široko raširenih ruku. Nešto kasnije se probudio, i nastavili smo vožnju. Bili smo negdje u Montani, ili možda u rezervatu plemena Blood – ne sjećam se tačno. U svakom slučaju, baš tamo smo upoznali djevojku.

Kosa joj je bila skupljena oko ušiju u punđice, i to je bila prva stvar koju sam na njoj primijetio. Stajala je pored puta, ispružene ruke, pa smo joj stali. Bila je niska, tako niska da je kockasta košulja na njoj izgledala smiješno, poput spavaćice. Nosila je farmerke i moderne mokasine, a u ruci koferče.

„Upadaj”, reče Henry. I tako ona uđe u auto i sjede između nas.

„Odvešćemo te kući”, kažem joj ja. „Gdje živiš?”

„U Chickenu”, kaže ona.

„ A gdje je to, dođavola?” pitam je ja.

„Na Aljasci.”

„U redu”, kaže Henry, i tako nastavimo da se vozimo.

Dovezli smo se i više nismo željeli da odemo. Sunce ljeti tamo, zapravo, i ne zalazi, a noć više nalikuje blagom sumraku. Ponekad možeš i da zadrijemaš, ali, prije nego što toga i budeš svjestan, eto te opet budnog, poput divlje životinje. Nikad ne osjećaš potrebu da dobro odspavaš ili da se skloniš od svijeta. A tamo nema šta ne raste. Danas samo blato ili mahovina, sutradan cvijeće i visoka trava. Djevojka se zvala Susy. Njena porodica nas je zaista prihvatila. Nahranili su nas i smjestili. Dobili smo vlastiti šator za stanovanje pored njihove kuće, pa su djeca u njega ulazila i izlazila po cijeli dan i noć. Nikako im nije ulazilo u glavu da smo Henry i ja braća, pošto nimalo nismo ličili. Rekli smo im da, u svakom slučaju, imamo istu majku.

Jedne večeri Susy nam dođe u posjetu. Sjedili smo u krugu u šatoru i pričali o svemu i svačemu. Godišnje doba se mijenjalo. Počelo je ranije da se smrkava, a i hladnoća je postajala malo jača. Rekao sam joj da je vrijeme da idemo. Popela se na stolicu.

„Nikad mi niste vidjeli kosu”, rekla je Susy.

Bila je to istina. Stajala je na stolici, ali ipak, kada je izvadila ukosnice iz punđi, kosa joj je dosegnula sve do poda. Razrogačili smo oči. Ne može čovjek ni da zna koliko kose ima kad je onako uredno počešljana. A onda je moj brat Henry uradio nešto šašavo. Prišao je stolici i rekao, „Skoči mi na ramena.” Tako je i uradila, a kosa joj se spustila niz njegov struk, i on je počeo brzo da se okreće, malo amo, malo tamo, pa joj je kosa vijorila posvuda.

„Uvijek sam se pitao kako je to kad imaš dugu lijepu kosu”, reče Henry. Baš smo se ismijali. Sve što je radio bijaše šašavo. Sutradan smo ustali i oprostili se.

I uputili se, kako se ono kaže, ka boljim pašnjacima. Put je vodio dolje kroz Spokane pa preko Idahoa i, onda, Montane, dok se ubrzo nismo počeli trkati sa vremenom duž granice sa Kanadom kroz Columbus, Des Lacs, sve dok nismo došli do pokrajine Botineau i ubrzo nakon toga, kući. Tog ljeta veći dio puta prešli smo a da nismo ni podigli haubu. Kući smo se vratili baš na vrijeme, barem je tako ispalo na kraju, da se vojska sjeti da se Henry prijavio u nju.

Ne čudim se što je vojsci bilo toliko drago što se dokopala mog brata, pa ga je pretvorila u marinca. Ionako je izgledao kao da je od brda odvaljen. Voljeli smo da ga zadirkujemo da su ga, u stvari, regrutovali zbog njegovog indijanskog nosa. Nos mu je bio velik i oštar poput sjekire, kao nos Crvenog Tomahawka, Indijanca koji je ubio Bika Koji Sjedi, čiji se profil nalazi na znakovima duž autoputeva Sjeverne Dakote. Henry je otišao u kamp za obuku, došao kući jednom za Božić, i sljedeće što se desilo bilo je to da smo od njega dobili pismo iz inostranstva. Bila je 1970. godina i on nam je rekao da je stacioniran u sjevernoj brdovitoj zemlji. Tačno gdje baš i nisam znao. Nije baš previše volio da piše pisma, tako da smo ih dobili samo dva prije nego što ga je neprijatelj zarobio. Nikad nisam mogao da zapamtim koji su, zapravo, oni dobri vijetnamski vojnici.

Otpisivao sam mu nekoliko puta, iako nisam znao da li će ta pisma da stignu do njega. Obavještavao sam ga o svemu vezanom za auto. Većinom je bilo na klocnama u dvorištu ili napola rastavljeno, jer je zbog onog dugačkog puta trebalo srediti štošta ispod haube.

Uvijek sam imao sreće sa brojevima, pa se uopšte nisam brinuo da će vojska da izvuče baš moj. Nisam čak morao ni da razmišljam koji je moj broj. Ali Henry nikada nije bio te sreće. Prošlo je barem tri godine prije nego što se vratio kući. Do tada je, pretpostavljam, rat već bio završen u glavama onih na vlasti, ali za Henryja rat će nastaviti da traje. Tih sam godina njegov auto doveo u gotovo savršeno stanje. Uvijek sam o autu, dok ga nije bilo, razmišljao kao o njegovom, iako mi je rekao kada je odlazio, „Sad je tvoj”, i dobacio mi ključ.

„Hvala na rezervnom ključu”, odgovorio sam. „Spremiću ga u tvoju ladicu, neka je tamo za svaki slučaj, ako mi zatreba.” Nasmijao se na to.

No, kad se vratio kući, Henry je bio posve drugačiji i reći ću samo ovo: promjena nije bila na bolje. Teško da se moglo očekivati da će se promijeniti na bolje, znam to. Ali on je bio tih, tako tih, i nikad nigdje nije mogao sjediti mirno, nego je uvijek bio na nogama i muvao se unaokolo. Prisjetio sam se vremena kada smo sjedili nepomično po cijelo popodne, bez ikakvog mrdanja, samo smo prebacivali težinu tijela po zemlji, te razgovarali sa prolaznicima i promatrali dešavanja. U to vrijeme bi on uvijek bio spreman za šalu, a sada ga niste mogli natjerati da se nasmije, a kada bi to i učinio, nalikovalo je to više zvuku čovjeka koji se guši, zvuku koji je zastajao u grlima drugih ljudi koji su se nalazili oko njega. Većinom bi ga ostavljali na miru, i ja im to nisam zamjerao. Bilo je sasvim jasno: Henry je bio živčan i zao.

Kupio sam TV u boji za mamu i za sve nas dok je Henry bio odsutan. Lova je  i dalje stizala bez problema. Mada sam zbog Henryja zažalio što sam ga uopšte i kupio. Takođe mi je bilo žao što sam kupio TV u boji, jer na crno-bijelom aparatu slike izgledaju starije i udaljenije. Ali, šta da se radi? Henry bi sjedio ispred njega, gledao ga, i jedino je tada bio potpuno miran. Bila je to ona vrsta mirnoće koju možete da vidite kod zeca kada se zaledi prije nešto što će da se dâ u trk. Nije bilo lako s njim. Sjedio je i grčevito stiskao naslone za ruke na fotelji kao da se ona kreće velikom brzinom, pa će da poleti prema naprijed i možda se zabije pravo u prijemnik.

Jednom sam u sobi gledao TV sa Henryjem i čuo sam kako su mu zubi škljocnuli. Digao sam pogled i vidio da se ugrizao za usnicu. Krv mu je curila niz bradu. Da vam pravo kažem, tada sam htio da razbijem TV. Krenuo sam prema njemu, ali Henry mora da je shvatio šta namjeravam. Brzo je ustao, odgurnuo me i pribio uza zid. Uvjeravao sam sam sebe da ne zna šta radi.

Onda je ušla mama, ugasila TV posve mirno i rekla da je napravila večeru. I tako smo izašli iz sobe i sjeli za sto. Niz Henryjevu bradu i dalje je curila krv, ali on to nije primjećivao, i niko ništa nije rekao, mada je svaki put kada bi zagrizao kruh na njega padala krv, tako da je, na kraju, jeo sopstvenu krv pomiješanu sa hranom.

Dok Henryja nije bilo, pričali bismo šta će da bude s njim. U rezervatu nije bilo indijanskih doktora, a mama nije mogla da vjeruje onom starcu, Mosesu Pillageru, jer joj se nekad davno udvarao i bio je ljubomoran na njene muževe. Možda bi joj se mogao osvetiti preko sina. Bojali smo se da bi Henryja zadržali u običnoj bolnici da ga odvedemo tamo.

„Tamo ljude ne izliječe”, rekla je mama, „samo ih nakljukaju lijekovima.”

„U svakom slučaju, tamo ga nikad ne bismo ni odveli”, složio sam se, „pa hajde da se okanimo više te priče.”

Onda sam se sjetio auta.

Henry nije ni pogledao auto otkako se vratio kući, iako je bio, kao što sam već rekao, u izvrsnom stanju i spreman za vožnju. Pomislio sam da bi auto, možda, nekako mogao da vrati starog Henryja. I tako sam strpljivo čekao priliku da ga zainteresujem za vozilo.

Jedne večeri Henry je negdje otišao. Uzeo sam čekić. Otišao sam do auta i malo ga sredio odozdo. Razvalio ga. Savio na pola auspuh. Olabavio lonac. Kad sam završio posao, auto je izgledao gore od tipičnog indijanskog auta koji neko vozi cijeli svoj život po putevima u rezervatu, koji su, kako se ono kaže, isti kao i vladina obećanja – puni rupa. Baš me boljelo to što sam uradio, da vam pravo kažem! Nabacao sam blata u karburator i potrgao svu izolir traku sa sjedišta. Ulubio sam ga kako sam znao i umio. Onda sam sjeo i čekao da Henry vidi šta se desilo.

Za to mu je, pak, trebalo više od mjesec dana. To nije predstavljalo problem, jer je tek počelo da otopljava; snijeg se još nije otopio, ali bilo je dovoljno toplo da se radi napolju.

„Lymane”, reče on jednog dana dok je ulazio u kuću, „onaj crveni auto ne liči ni na šta.”

„Pa, star je”, rekoh ja. „Šta si drugo očekivao?”

„Baš i nije”, reče Henry. „Taj auto je klasik! A ti si ga skroz uhakao, Lymane, a znaš da on to ne zaslužuje. Taj sam auto održavao u top stanju. Ne sjećaš se ti toga. Previše si mlad. No, kad sam otišao, auto je radio kao sat. A sada više ne znam ni mogu li da ga upalim, a kamoli dovedem blizu prijašnjeg stanja.”

„Pa, pokušaj”, rekao sam kao da počinjem da se ljutim, „ali ja ti kažem da je to jedna obična krntija.”

Onda sam izašao prije nego shvati da je izustio više od šest riječi.

Nakon toga, mislio sam da će se smrznuti radeći na autu. Bio je napolju po cijeli dan, a noću bi namjestio malu lampu, provukao kabl kroz prozor i napravio si svjetlo da vidi dok radi. Bio je bolje nego ikad prije, ali i dalje nije mnogo pričao. Bilo mu je lakše da se ponaša poput nas. Jeo je sporije i nije ustajao i sjedao za vrijeme jela da uzme ovo ili ono ili da pogleda kroz prozor. Malo sam pročačkao po TV-a, priznajem, i to baš onako pravo dobro, pa više nismo imali dobar prijem slike. No, više ga ni gledao prečesto. Uvijek je bio napolju, ili je radio na autu ili je išao negdje da kupuje dijelove. Kada je vani otoplilo, auto je bio gotov.

Baš nekako u ovo vrijeme očajavao sam zbog Henryja. Prije smo uvijek bili nas dvojica. Henry i Lyman. Ali on je sada postao takav samotnjak da nisam znao kako da to prihvatim. Sav sretan sam iskoristio priliku koja mi se ukazala se jednog dana kada se Henry činio prijateljski nastrojen. Nije baš da se smiješio ili tako nešto. Samo je rekao, „Hajde da provozamo ovu staru krntiju.” Sam način na koji je to rekao naveo me je da pomislim da dolazi sebi.

Otišli smo do auta. Bilo je proljeće. Sunce je sijalo jarko. Moja jedina sestra, Bonita, koja je tada imala samo jedanaest godina, izašla je iz kuće i natjerala nas da se zajedno slikamo.

Henry se naslonio laktom na vjetrobransko staklo crvenog automobila, a drugu je ruku prebacio preko mog ramena, veoma pažljivo, kao da mu je teško da je podigne i kao da nije htio da odjednom svali svu njenu težinu. „Ptičica”, rekla je Bonita, i on se nasmiješio.

Ta fotografija. Više je ne gledam. Prije par mjeseci, ne znam zašto, izvukao sam njegovu fotografiju i zakucao je ekserčićem za zid. Tad mi je Henry bio drag, blizak. Bilo mi je drago što je njegova fotografija na zidu, sve do jedne noći kad sam, malo pijan i napušen, gledao televiziju. Podignuo sam pogled prema zidu, a Henry je zurio u mene. Ne znam šta se desilo, ali osmijeh mu se promijenio, ili je možda i nestao. Znao sam samo da ne mogu da budem u istoj prostoriji sa tom fotografijom. Tresao sam se. Ustao sam, zatvorio vrata, i otišao do kuhinje. Malo kasnije navratio je moj prijatelj Ray, pa smo se obojica vratili u sobu. Fotografiju smo stavili u papirnu kesu, presavili je čvrsto nekoliko puta, i onda je vratili u ormar.

Još i sada vidim tu fotografiju, kao da me vuče, kad god prolazim pored vrata tog ormara. Sliku u sebi vidim sasvim jasno. Bilo je tako sunčano tog dana da je Henry morao da škilji zbog odsjaja. A možda je i fotoaparat koji je Bonita držala blještao poput ogledala, pa ga je, prije nego što je pritisnula okidač, zaslijepio. Moje lice, veliko i okruglo, bilo je na suncu. Ali on se možda povukao unazad, jer su sjene na njegovom licu duboke poput rupa. Vide se dvije zakrivljene sjene koje mu, poput kukica, uokrivljuju uglove osmijeha, pokušavajući da ga zadrže – i baš taj prvi osmijeh koji izgleda kao da mu je povrijedio lice. Na sebi ima vojničku jaknu i izlizanu odjeću u kojoj se vratio iz rata i iz koje ne izlazi. Nakon što nas je slikala, Bonita je ušla u kuću, a mi smo sjeli u auto. U gepeku se nalazio pun ručni frižider. Krenuli smo ka istoku, u pravcu Pembine i Velike crvene rijeke, jer je Henry rekao da želi da vidi nabujalu rijeku.

Putovanje do tamo bilo je predivno. Kada sve počne da se mijenja, suši, raščišćava, osjećaš se kao da ti cijeli život počinje. I Henry je to osjetio. Spustili smo krov, a kola su brujala kao nova. Zaista ih je sredio kako treba, čak je i trake na sjedištima veoma pažljivo vratio na mjesto i zalijepio ih u slojevima. Nije baš da se opet smijao ili šalio, ali njegovo lice mi se činilo vedro, mirnije. Izgledalo je kao da razmišlja jedino o pustim poljima i vjetrobranima i kućama pored kojih smo prolazili.

Kad smo stigli, rijeka je bila nadošla i puna zimskog otpada. Sunce još nije zašlo, ali je pored rijeke bilo hladnije. Tu i tamo se na obali mogla vidjeti pokoja hrpa prljavog snijega. Voda još nije prešla preko obala, ali se vidjelo da će preći. Samo što nije prelila, sva nabujala, sjajna poput nekog starog sivog ožiljka. Zapalili smo vatru, pa smo sjeli i promatrali struju. Dok sam je posmatrao, osjetio sam da se nešto u meni istovremeno i stišće, i steže, i pokušava da se oslobodi. Znao sam da takvo što ne osjećam samo ja; znao sam da osjećam ono kroz šta Henry prolazi u tom trenutku. Samo što ja nisam mogao to da podnesem, to zatvaranje i otvaranje. Ustao sam skočivši. „Probudi se”, kažem mu, „probudi se, probudi se, probudi se!” Nisam znao šta me je spopalo. Ponovo sam sjeo pored njega.

Lice mu je bilo potpuno blijedo i bezosjećajno. A onda se slomilo, kao što kamen odjednom pukne kada unutar njega uzavri voda.

„Sve znam”, reče. „Sve znam. Ne mogu si pomoći. Ne vrijedi.”

Počeli smo da razgovaramo. Rekao je da zna šta sam uradio s autom. Bilo je očigledno da ga je neko sredio, a ne samo da se nije vodilo računa o njemu. Rekao je da mi sad želi da pokloni auto zaposve, jer ništa ne pomaže. Rekao je da ga je popravio samo zato da bi mi ga vratio i da treba da ga uzmem.

„Ne dolazi u obzir”, kažem ja, „ne želim ga.”

„Ma, u redu je”, reče on, „samo ti njega uzmi.”

„Ali kada ga ne želim”, odgovorim mu ja, i onda da naglasim, samo da naglasim, shvaćaš, dodirnem njegovo rame. On mi odgurne ruku.

„Ima da uzmeš taj auto”, kaže.

„Neću”, kažem ja. „Natjeraj me”, kažem ja, a onda on zgrabi moju jaknu i otkine rukav. Ta jakna je prvoklasne izrade, od antilopa sa privjescima i rajsferšlusima. Odgurnem Henryja sa brvna. On skoči i obori me. Uhvatimo se u klinč, padnemo i podignemo se snažno zamahujući šakama, svom snagom. Tako me jako raspali po vilici da pomislih da se rasklimala. A ja mu, onda, priđem sasvim blizu, pa ga tako dobro odalamim po bradi da mu glava odskači unazad. Ošamućen je. Gleda on mene i gledam ja njega, a onda mu se oči napune suzama i krvlju, i ja isprva pomislim da plače. Ali ne, on se smije. „Ha! Ha!” kaže. „Ha! Ha! Dobro ga pazi.”

„U redu”, kažem ja. „Okej, nema problema; Ha! Ha!”

Ne mogu si pomoći, pa i ja počnem da se smijem. Lice mi je natečeno i čudno, i nakon nekog vremena izvadim pivo iz frižidera u gepeku i dodam ga Henryju, koji skida majicu i njom briše moje klice sa njega. „Slinavka i šap”, kaže on. Iz nekog razloga ovo mene razgali, pa se mi tako od srca smijemo neko vrijeme, a onda popijemo preostalo pivo, jedno po jedno, pa bacamo flaše u rijeku i gledamo koliko daleko i koliko brzo ih struja nosi prije nego što se napune i potonu.

„Hoćeš li da se vratimo?” upitam nakon nekog vremena. „Možda bismo mogli da pokupimo par zgodnih djevojaka iz plemena Kashpaw?”

Ništa ne govori. Ali znam da mu se raspoloženje ponovo mijenja.

„Sve su one ludače, ove ovdašnje djevojke, sve do jedne.”

„I ti si lud”, kažem da ga odobrovoljim. „Mi smo luđaci iz porodice Lamartine!”

U početku izgleda kao da ovo shvaća pogrešno. Lice mu se iskrivi, pa onda razvedri, i ustade poskočivši. „Baš tako!” kaže on. „Ludi do zla boga. Ludi Indijanci!”

Pomislim da opet vidim onog starog Henryja. Baca jaknu i počne da poskakuje poput nekog slavnog plesača. Onda se nađe na zemlji i izvodi nešto između plesa na travi i skakutanja zeca, neki ples koji nikad ranije nisam vidio, a koji nije vidjelo niti jedno drugo biće na ovoj zemaljskoj kugli. Podivljao je. Pomahnitao. Poskakuje uvis, pa ispred mene, i svuda unaokolo. Sve ovo vrijeme smijem se toliko snažno da mi se stomak grči.

„Moram da se rashladim!” poviče iznenada. Onda trči do rijeke i uskače u nju.

Po rijeci plutaju plove daske i druge stvari. Baš je nadošla. Iz nje, nakon njegovog skoka, više ne dopire nikakav zvuk, pa ja otrčim do obale. Gledam unaokolo. Pada mrak. Vidim da je već prešao polovinu rijeke, i znam da nije otplivao do tamo nego ga je struja odvukla. Ipak, sa druge strane sasvim razgovjetno čujem njegov glas.

„Čizme mi se pune vodom”, kaže.

Govori to normalnim glasom kao da je to upravo primijetio i kao da ne zna šta da misli o tome. A onda nestane. Naiđe jedna grana. Pa druga grana. I ja ulazim u rijeku.

Kad sam izašao iz rijeke, popevši se na deblo koje je stršilo iz vode, sunce je već bilo zašlo. Odem do auta, upalim duga svjetla i dovezem ga do obale. Ubacim ga u prvu brzinu, i skinem nogu sa kvačila. Izađem, zatvorim vrata, i gledam ga kako se polako probija kroz vodu. Farovi dopiru do vode i tonu, tražeći nešto, još rade, čak i nakon što se voda uskovitla preko zadnjeg dijela auta. Čekam. Žice se kratko spoje. Konačno je mrak. I onda postoji samo voda, i zvuk vode koja teče i ide sve brže i teče i ide sve brže i brže.

S engleskog jezika prevela Željka Babić. Lektura Sandra Zlotrg.

Iz: Maria Mazziotti Gillan/Jennifer Gillan (ur.): „Growing Up Ethnic in America. Contemporary Fiction About Learning to Be American“. Penguin Books, New York, 1999.

Fotografija: Hilary Abe

Tekst je preveden u sklopu projekta „Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.