o albumu San monstrum, Enkija Bilala
Borba pamćenja protiv zaborava je borba pojedinca protiv totalitarizma. Ova parafraza jedne misli velikog češkog pisca Milana Kundere sama se je nametnula za promociju prvog albuma Enki Bilala na bosanskom jeziku i stoga što je osnov priče Sna monstruma, zapravo, sjećanje. Sjećanje glavnog junaka na rođenje u sarajevskoj bolnici za vrijeme opsade vraća čitaoca na sami početak vremena nakon kojeg, barem za nas, svijet više nikada neće biti isti. Tragični događaji koji su uslijedili nakon opsade Sarajeva zapravo su samo potvrdili pomalo zlokobnu viziju da ce taj grad biti jedan od glavnih simbola kraja stoljeća. Ovakva sadašnjost svaku strepnju za budućnost čini opravdanom; to je, uostalom, i jedna od stvari koje Bilalov strip čine tolko privlačnim. Način u kojem se prepliću futurističke vizije o svijetu u kojem je moguće brisanje pamćenja ili korištenje ljudi u najmračnije svrhe tako se prepliće sa sjećanjima, jedinim sigurnim mentalnim utočištem od apokalipse.
San monstruma je istovremeno i upozoravajuća vizija i ultimativan dokument. Samo ona umjetnička djela koja propituju i svoju unutrašnju supstancu i svijet u kojem nastaju mogu govoriti o svijetu sutra, o neizvjesnosti svakodnevice. San monstruma je, dakle, i literarno i vizualno jedinstven čitalački dozivljaj, bilo da posmatrate pojedine njegove segmente, ili u cjelini sagledavate ovaj Bilalov rad.
Sjećanja na strip uvijek su povezana sa djetinjstvom: pred spavanje bi se uzimale sveske u kojima bi omiljeni komercijalni junaci prolazili kroz svoje avanture. Ponekad, sveska stripa bi se nalazila u koricama kakve tzv. « ozbiljne knjige » i tu je uvijek kao paravan pred profesorima ili roditeljima, pred kojima je valjalo pokazati da se čitaju dosadne zadaće ili lektire. Kasnije, do nas stiže i umjetnički strip i to, uglavnom, preko Strip- arta revije koju je uređivao Ervin Rustemagić i koja je izmedju svojih korica redovno donosila i radove Enki Bilala. Naša je veza s njim, dakle, već tada postala neraskidivom, kao što je, vjerujem, i njemu bilo drago da se vraća u sredinu iz koje je kao dječak otišao, da bi se u nju vratio kao jedan od najznačajnijih svjetskih umjetnika iz oblasti stripa.
Ta umjetnost je u nas, uglavnom, počivala na entuzijazmu i ljubavi pojedinaca ili malih grupa ljudi koji su svojim radom i životom – ovdje se neizbježno nameće sjećanje na rahmetli Karima Zaimovića čija je pogibija u opsadi Sarajeva jedno od naših najtužnijih sjećanja – stalno potvrđivali onu parafrazu Kundere s početka ovoga teksta. Ovaj izdavački poduhvat kuće Publika na čijem čelu je Azra Pita koja je najzaslužnija za bosansku verziju stripa, vraća vjeru u mogućnost opstoja malih svjetova. U velikom svijetu u kojem samo mali broj ljudi svojom vizijom svaki put iznova ponudi model vjerovanja u tajnu vječitog kruženja, uvijek iste povezanosti sjećanja i budućnosti, mjesto Enkija Bilala biva nekom vrstom konstante, svijetle točke u svemiru za koji se uvijek iznova nadamo da će nam ponuditi neko novo iznenadjenje. San monstruma je to iznenadjenje, a ovaj skup u okviru Knjizevnih susreta je taj mikrosvijet zbog kojeg vrijedi biti makar mali dio ovog projekta, biti njegov pažljiv čitalac. U svemiru, zvijezde stoje na za njih odredjenim mjestima i onda neočekivano ugasnu, samo najsjajnije ostaju svjedočiti o pobratimstvu duša u kosmosu. Bilalova zvijezda, na sreću svih nas, još uvjek sjaji. I podsjeća. Koliko je zapravo sudbina njegovih junaka, zapravo, i njegova sudbina to u ovom slučaju najbolje zna Bilal, ali da je jedan dio naše sudbine vezan za njegov rad i život u to ne treba imati nikakve sumnje.