Po bombajskom korzu navečer su kružile službene kočije velikih točkova. Kočijaši su lupali srebrenim zvonima. Na jastucima u kolima sjedile su Indijke, često u grupama od po šest do osam njih, vitkih poput gazela, i istezale svoje dugačke, tamnopute vratove. Lokalni vozovi tutnjali su uz korzo duž mora, kao i automobili i engleski taksiji. Parsi su imali najraskošnije ekipaže, jer su u Bombaju oni predstavljali svijet finansija.

U ogromnoj, ulaštenoj, crnoj kočiji, u pratnji četiri sluge što su u zelenim livrejama i sa crvenim turbanima na potiljku mahali lepezama i dva kočijaša zagasite puti na kozliću, na korzo je stizao neopisivo bogati Pars Rama sa svojim sinom Elifarom. Oba gospodina nosila su tamnoplave kaftane, kapute koji su im sezali do bedara, bijela košulja sa velom na prevjes pod tamnoplavim prslukom dodirivala im je koljena, listovi su im bili goli, a na nogama su im bile pozlaćene papuče. Na glavama oba Parsa prijestolovale su crne, polirane, lakirane tijare, zbog kojih su dva bankara ličila na visoko sveštenstvo. Konji u engleskoj zaprezi koračali su brzim kasom. Mnogobrojnim pješacima nudio se prizor večernjeg sunca pod konjskim kopitima i točkovima ekipaža, kao da su bogati naredili da se sunce pregazi. Poput plavenkastosivih čigri, dugačke sjenke korza plesale su po večernjim bakrenocrvenim travnjacima engleskih klupskih lokala. Teniseri u bijelom su, kao svijetle gipsane figure, stajali pod palmama u bojama papiga. Pored kolone kočija, more je mirovalo kao kakva divovska srebrena sinija, a sunčeva kugla kao da se, poput oguljene crvene narandže, otkotrljala iz zelenkastog večernjeg etera na bijelu morsku ploču. Na stotine Indijaca šetalo je plažom. Indijke, u grupama od po sedam do deset njih, držale su se za ruke i hodale po izblijedjelim, vapnenastim livadama od školjki duž obalnog morskog plićaka. Lijepa, gola tijela djevojaka i žena ovijena su smaragdnozelenim, karmoizinskocrvenim i azurnoplavim velovima. Večernji zrak razlijeva tanku tkaninu, kao da je voda, po obrisima svakog golog tijela. Grupe žena u svjetlećim velovima stoje uz more, kao salivene od plavog, zelenog i crvenog stakla. Mladići sa ogromnim turbanima na glavama, bijelim i žutim gomilama platna, hodaju obalom mora, držeći se pod ruku i oni. Neke grupe igraju lopte, druge pored svoje plave sjene leže na bijelom tlu od školjki.

Glasni vrisci šire se vazduhom, zatim golemi crni lešinari prolijeću iznad glava na korzu. Niko se na njih ne obazire. Jezive, zastrašujuće ptice, poput crnih platana, kovitlaju se u zraku, vrišteći ka kopnu i ka moru. Mrke ptice nestaju u daljini, lete kao da oko sebe zamahuju velikim crnim kosama.

Lešinari dolaze i odlaze, prevrćući zrak svojim nemirom nad krošnjama palmi u raskošnim vrtovima na Malabarskom brdu. Ovaj brežuljak proteže se van grada, duž uvale na ulazu u Bombaj, spuštajući se u more. Gore su, skriveni u plavetnom zelenilu iza vila i vrtova, parske kule tišine. Tu se lešinarima polažu preminuli na plosnate krovove bijelih, okruglih tornjeva; jedno truplo te divlje ptice požderu za sat vremena. Mrtvac kod Parsa ne smije onečistiti ni zrak, ni vodu, ni vatru, kao ni zemlju, pa se stoga ne može sahraniti drugačije no u želucu lešinara.

Gore, u velebnim vrtovima oko kula mrtvih, u zraku sada, u večernjem svjetlu, stoje stabla palmi kao da su crveni, zahrđali, željezni vijci, a vrisci lešinara naviru poput psovki u divljem napadu bijesa, kao jezik vječno zavađene gladi. Ljudi koji slave na večernjem moru poznaju ružne zvuke lešinara kao što poznaju svoje brige i nedaće. Muškarci i žene spokojno i neometano gledaju zalazak sunca i naslađuju se njime, a dio toga su svake večeri i crni lešinari, kao što je i mnoštvo sjenki ljudi, konja i ekipaža dio prizora na korzu. Kraj puta stoji nekoliko ekipaža i čeka šetače. Tako je i Rama naredio da se zaustave konji da bi izašao njegov sin Elifar. Čim sunčev kolut dotakne površinu mora i morski zrak počne strujati, hladnoća s mora i toplota s kopna počnu kružiti, a krajevi velova dama i djevojaka u šetnji počnu vijoriti na povjetarcu, grupe izletnika užurbano kreću ka svojim kolima; i kola i šetači vraćaju se u grad.

Otac Rama gledao je za svojim sinom koji je prišao vratima najbliže prazne ekipaže i tamo čekao grupu djevojaka što je dolazila iz pravca mora. Prije nego što će se Elifar i djevojke pozdraviti, skriven duboko u pozadini kola, stari gospodin čuo je kako, u četi ljudi koji su prolazili, neko u blizini njegove kočije kaže: – Nikada Ramin sin s Aloi neće naći sreću. Ona je najučenija od svih parskih djevojaka u Bombaju, i voli samo knjige, a ne ljude.

Stari Rama je uzdahnuo i počeo se zabavljati svojim debelim lancem na satu, koji je bio sastavljen od zlatnih skarabeja; u svaku glavu kukca bio je umetnut po jedan pravi crni biser. Kroz otvorena vrata kočije sunce se preko pedeset puta zaredom ogledalo u skupocjenom lancu, i tako se preko pedeset sunašaca, crvenih poput krvi, kotrljalo niz Ramine prste. Zatim se ugasiše svi biseri, i lanac u Raminoj ruci postade taman. Istog trena kad je čuo glas iz naroda i kad je sunce potonulo u moru, vidio je kako Aloi, pored svoje kočije, pruža samo vrhove prstiju da ih dotakne njegov sin Elifar, da bi se odmah zatim sa svim svojim prijateljicama smjestila na jastuke u kolima. Starac je pomislio: Aloi nije došla da se pozdravi sa starim Parsom Ramom. Aloi nikog ne voli; njeno srce je ozbiljno i bezbojno kao ovi crni biseri, koji gledaju u sunce kao da su stakla naočala, a i bezbojni su poput crnih naočala. Glas iz gomile koji je maločas čuo bio je u pravu, Aloi voli samo svoje knjige; čak ni večer prije svog vjenčanja s Elifarom nije bila u stanju da pokaže ni trun srdačnosti.

Rama je čuo kako se zatvaraju vrata Aloine kočije, kočijaši počeše lupati svojim srebrenim signalnim zvonima, koja su imali kod sebe na kozliću umjesto biča, a njena otvorena ekipaža prođe pored zaustavljenih Raminih kola, u njoj sedam mladih parskih djevojaka, od kojih su gotovo sve nosile naočale. Djevojke su u prolazu klimnule glavom u pozdrav starom, otmjenom Parsu Rami, no to su uradile uzgred i hitro, kao da je riječ o sedam mudrih, marljivih mrava što stalno negdje žure.

Elifar se vratio u kočiju svog oca; a ovaj je primijetio da njegov sin podiže krajeve usana u sujetan osmijeh i crnim očima punim oholosti i samoljublja gleda za Aloi.

Rama pomisli: Moj sin Elifar nije razborit čovjek, sva mudrost mu je u pustoj sujeti. Stasao je u lijepog mladića, bogat je, ljubazan, uhranjen, i stoga bi se trebao dopadati Aloi. Ali Aloi je sva od znanja i učenosti. Ohola je kao malo ko, i zaista se u čudu pitam zašto je pristala na udaju za mog sina kada smo je od oca zaprosili. –

Starac i Elifar su se neko vrijeme šutke vozili, dok su prozori klupskih lokala sjali kao da su nanizane bijele ceduljice koje je neko polijepio u sumrak, i s kojih su oba gospodina čitala neispisane misli.

More je sada u polumraku ležalo sivo i mrtvo pod mrežom jednoličnih talasa, nalik na bijelo, ogromno tijelo, zatočeno pod žičanom rešetkom.

– Sada, sa zalaskom sunca, započeo je dan tvoje svadbe – reče otac dok su kola na prigradskom pružnom prelazu čekala da projuri voz. Kroz buku željeznice Rama nije razumio šta mu je sin Elifar odgovorio, ali mu je misli mogao iščitati s lica.

Elifarova sujeta prožimala je sve njegove misli. Bio je toliko ponosan na to što će upravo on, bogati, naočiti mladi čovjek, sutra, na dan svoje svadbe, igrom sudbine dobiti, kao kakav neprocjenjiv nakit, ili pak kakvu častohlepnu titulu, ženu koja je bila najobrazovanija od svih djevojaka sa naočalama. Nakon što je neko vrijeme razmišljala, Aloi je pristala da se uda za njega, a on je bio zadovoljan time što je ona pristala da bude voljena, iako mu nije mogla uzvratiti ljubav.

Iz malene, žute maramice od svile Elifar je odmotao prsten. Na njemu su bila dva zlatna sićušna konja, koji su se, ispruženi jedan pored drugog, naoko utrkivali. Kada se prsten stavi na ruku, izgledalo je kao da konji trče oko prstenjaka. Elifar pokaza prsten i odgovori svome ocu u trenutku kada je protutnjao voz i rasuo njegove riječi. Rama je razumio da je njegov sin želio da Aloi pokloni ovaj prsten na dan svadbe, i shvatio je da dva konja predstavljaju duše ovo dvoje ljudi. Elifarova sujeta se, poput konja, utrkivala sa Aloinom pameti.

Elifarove oči su s uživanjem posmatrale prsten i nijemo govorile ocu: Sutra će mi mnogi zavidjeti na Aloi.

– Čovjek se ne ženi kako bi mu drugi zavidjeli, Elifare; pusti neka sutra sunce zađe kao što je i danas zašlo, sine moj, i odustani od ženidbe; nemoj dati svoj prsten djevojci s naočalama, ja ću ti naći drugu.

Elifar stavi prsten u džep na prsluku i odgovori starom Rami. Ali je i ovaj put riječi povukao zrak prije nego što ih je otac mogao čuti.

Jedan od najvećih lešinara sletio je s vrtova oko mrtvačkih kula i, grakćući dugo i glasno, preletio iznad dva gospodina, vriskom zaglušivši Elifarove riječi. No, Elifarovo slijeganje ramenima govorilo je nijemo Rami: Žene bez naočala meni su dosadne, oče, jer su podjednako tašte kao ja.

Kola se zaustaviše pred Raminom vilom među visokim zidovima vrtova na Malabarskom brdu. Oba gospodina upravo su htjela da izađu kada se, u istom trenutku, onaj isti veliki lešinar okrenu u letu i prohuja tik ispred starog gospodina i iznad konjskih leđa. Mahao je krilima tako jako da se Rama sagnuo od zraka koji ga je zapuhnuo.

Nemirni konji povukoše kočiju nekoliko koraka naprijed, Ramin se prekrasni lanac na satu zakači za šteku i raskinu se.

Stari Pars se uplašio strvinara i svog pokidanog lanca sa skarabejima. Ovu manju nedaću noć prije svadbe smatrao je pretečom veće. Htio je ponovo zamoliti svog sina da odgodi svadbu, ali ga Elifarove oči pune sujete odvratiše od toga te, ušavši u kuću, samo reče:

– Ljudi kojima uzajamna ljubav ne teče u krvi nikad se ne upoznaju, čak ni smrt ne može sjediniti njihove hladne misli.

Sljedeće večeri u isto vrijeme, iza širom otvorene kapije na ulazu u vrt kuće Rama, sjedili su svatovi, sve najbogatiji bombajski Parsi, svi odjeveni u toge bijele kao snijeg, i pokazivali se prolaznicima na ulici. Malo dalje u vrtu bile su smještene majke i starije žene, također umotane u bijele, uredne toge.

Na sumračnom plavom travnjaku mnoštvo sluga prekrivalo je dugački sto za večernju gozbu bijelim svilenim stolnjacima. Svadba se bližila kraju. Aloi, okružena sa pedeset mladih prijateljica, sjedila je u otvorenoj bijeloj kolonadi u vrtu. I mlada i gotovo sve djeveruše nosile su naočale, a sve su bile umotane u bijele toge izvezene srebrom. Ružičaste orhideje u crnoj, razdijeljenoj kosi stavljene su pažljivo poput naočala na glave mladih djevojaka. Mlade dame su sjedile u velikom krugu na stolicama, igrajući igre na zalog, i bile su vesele kao djeca, uprkos svoj učenosti.

Kolona sluga sada stupi među okupljene djevojke. Stavili su veliku pozlaćenu tortu na stolić u sredinu, a na srebrenim tablama posluženi su mali, mirisni buketi cvijeća.

Elifar se pojavi na stepeništu kolonade, s njim četa mladića, svi prekriveni bijelim togama, kao pokretni mramorni kipovi. Mladoženja je naredio da zamole mladu da izađe i pridruži mu se u vrtu, ali se ona nije odazvala. Sada je zato i sam kročio u krug djevojaka i nasmijao se, jer Aloi nije ustala i prišla mu.

Mladenci su se sada trebali oprostiti i krenuti sa svatovima ka Elifarovom stanu. No, Aloi se komotno naslonila na stolicu, pogledala Elifara preko naočala, namrgodila se i nadurila svoje lijepe djetinjaste usne. Blijedo lice svijetlilo joj je na vratu kao cvijeće kale nad ogledalima vrtnih jezeraca:

– Pusti me da još sat budem mlado djevojče – dobaci mu ona u šali – ne znam zašto te se odjednom plašim, Elifare. Ah, drage prijateljice, pogledajte me, mislim da se bojim rađanja djece. Potpuno sam zaboravila da se vjenčanjem ne sklapa samo prijateljstvo, nego da se moraju i djeca rađati. A ja nisam žena koja bi mogla roditi tek tako, ni tebi ni sebi, to mi kaže zdrav razum; mislim da ćete me, drage dame i gospodo, tad morati odnijeti na kule tišine. Ako dobijem dijete, ja to neću preživjeti.

Aloi je to rekla glasno i bez trunke stida, ozbiljna joj je bila svaka riječ, iako se smijala. Stakla na naočalama su joj se zamaglila, plavkasta i zamišljena kao veliko mjesečevo kamenje na njenom licu, kao da njene oči nisu pripadale njoj, pa su joj pogledi nestajali u sivom oblaku iza naočala.

Elifar je stajao iza njene stolice i smješkao se; uzeo joj je ruku i na prst joj stavio prsten sa zlatnim konjima. Aloi malo protrese ruku i prsten joj spade u krilo. – Mojim rukama ne pristaje ni nakit ni prsten. Mojim prstima, koji samo vole listati po knjigama, prstenje je preteško.

Elifar se osmjehnu, a njegov sujetni osmijeh značio je: Navići ćeš se na prsten, Aloi. Kao što ćeš se navići na ljubav i na rađanje djece, tako ćeš se navići i na moj prsten.

Aloi je mahala glavom, a to mahanje nijemo je govorilo: Ne, ne i ne! Naglas reče: – Elifare Rama, ja se neću navići na ljubav, ni na rađanje djece, niti ću se navići na tvoje zlato i na tvoj zlatni prsten. Uzimamo se jer smo ljudski rod koji ne zna šta život od njega traži. Udajem se za tebe jer želim udovoljiti roditeljima, jer tebi laska naš brak i jer ne tražiš od mene da glumim ljubav.

Sve parske djevojke na to s odobravanjem glasno zapljeskaše.

Elifar klimnu glavom, stavi prsten u džep i reče u sebi: Jednog dana ćeš se navići na sve, Aloi. Krišom ću ti staviti svoj prsten, a ti nećeš ni primijetiti da ga nosiš.

Aloi je snažno odmahivala glavom: Nikad, nikad.

Tačno devet mjeseci kasnije, Aloi je umrla na porodu mrtvorođenčeta. Njeno mrtvo tijelo umotali su u bijelu svilu i odnijeli u vrt sa kulama spokoja, u najšareniji i najjeziviji vrt na svijetu. U njemu osamdeset bijelih stepenica vode do vrha brežuljka. Gore, na terasama, parski svećenici odjeveni u bijelo dočekuju pogrebnu povorku i preminule nose kroz vrt stazama od grimiznog pijeska. Duž staza nalaze se stolovi sa cvijećem plave, zlatnožute i žarke skrletne boje. Sivi kaktusi i stabla palmi na pola skrivaju bijele kamene kule nalik na kotlove. Poput šćućurenih ljudi u crnim kaputima, u krugu sjede lešinari na obodu kule, rame uz rame, golih vratova i golih lobanja. Guraju se uglatim plećima, guču jedan na drugog kukastim kljunovima i bacaju se vrišteći u zrak, a u letu izgledaju kao da sa mrtvačkih nosila vjetar odnosi velike, crne pokrove.

Te večeri, nakon što su Aloi odnijeli lešinarima na kule šutnje, Elifar je stajao u svojoj praznoj kući u vrtnoj kolonadi. Njegov posjed nalazio se, pored mnogih drugih vrtova na Malabarskom brdu, ispod kula tišine. Sluge su pred njim na travnjaku gomilali knjige i rukopise iz Aloine zaostavštine, a zatim ih bacali u vatru od suhog granja.

Elifar uđe u vrt, večernje nebo ležalo je nad njim sivo kao olovo i nalik na oklopnu ploču. – Zašto me ne mori tuga? – reče si tašti čovjek. – Ne osjećam više tuge zbog Aloine smrti nego što je osjećam zbog zalaska sunca bilo kojeg dana. Nije se navikla na moju ljubav, a nije mi ni rodila dijete, i umrla je kako bi mi pokazala da se neće navići na ljubav. No, mrtva, ona mi sada potpuno pripada i napokon nosi moj prsten. Ne osjećam zbog nje žalost u srcu, jer mi je u smrti bliža nego za života.

Park već u sumraku osvijetli posljednji crveni tračak sunca, i crvene pruge se, poput crvenih zlatnih ribica, rasuše po plavim travnjacima nalik na vodene površine. Nekoliko ogromnih sjenki lešinara preleti preko Elifarova lica i na čas ukloni crvene pruge od svjetla. Nakon nekog vremena došao je jedan od indijskih vrtlara. Pognuvši se ponizno pred Elifarom, predao mu je na listu krušne žitarice otkinuti ljudski prst na kojem je bio zlatni prsten. Mladi Pars se prestrašeno trznu i problijedi.

Vrtlar mu reče da je jedan od lešinara prst mrtvaca ispustio u gredicu cvijeća.

Elifar s mrtvog prsta skinu prsten, koji je prikazivao dva zlatna konjića. Zatim naredi da se prst uvije u svilu i odnese nazad na kule šutnje. Prsten, pak, stavi u džep. Danima je rukom vrtio prsten u džepu, dok mu je sujeta plakala.

O prevodiocu:

Mirza Fatić rođen je u Sarajevu 1980. godine. Živi i radi u Sarajevu kao kadrovski referent, profesor njemačkog i BHS kao stranog jezika, te kao prevodilac za njemački jezik. Studirao je njemački i francuski jezik i književnost i španjolski jezik na Odsjeku za germanistiku i Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Tečno govori njemački, engleski, španjolski i francuski jezik. Sa njemačkog i na njemački jezik preveo je i učestvovao u prijevodu raznovrsnih stručnih, naučnih i tehničkih tekstova. U radionicama projekta TransLab učestvuje od 2018. godine.