O Leksikonu pišu: Enes Škrgo, glavni urednik, Davorka Jurčević-Čerkez, književna kritičarka i prof.dr.Lejla Nakaš
Leksikon imena srednjovjekovne Bosne ukoričeni je rezultat trogodišnjeg opsežnog istraživačkog poduhvata autorice Minje Pješčić.
Leksikon sadrži 6 000 ličnih imena.
Da bi došla do ove impozantne brojke, autorica je morala pomno pregledati stotine naučnih studija i članaka, svakako i veliki broj rječnika. Iz tog mnoštva podataka, izdvojila je sve što je za njen lingvističko-istoriografski koncept knjige bilo važno i potrebno.
Minja Pješčić sve to, poput Ericha Brandisa svojevremeno u Travniku, čini sama, bez asistenta i famulusa.
Leksikon imena srednjovjekovne Bosnestručno je djelo autorice Minje Pješčić, magistrice filoloških nauka, koja je to naučno zvanje stekla na Moskovskom državnom lingvističkom univerzitetu. Niz publikacija koje je prethodno objavila rezultat su njenog kontinuiranog naučnog zanimanja za istraživanja u oblasti leksikologije.
Imena, 6000 na broju, ustanovila je u njoj dostupnoj, kako je već rečeno, veoma obimnoj literaturi, dajući u uvodnim razmatranjima napomenu da su imena u knjizi zabilježena onako kako su ih prethodno pročitali istoričari i arheolozi. Jedan od recenzenata knjige, dr. Dženan Dautović ukazuje da „jedan dio izvora o bosanskom srednjovjekovlju još uvijek nije objavljen. U njima sadržana imena će ili potvrditi autoricine analize, ili će ih u jednom mikro-segmentu obogatiti”.
Abecedni redoslijed je osnovni način razvrstavanja imena, podijeljenih na muška i ženska imena, predstavljena kao bijeli orlovi i bijele pčele, kao arhaične izraze za daleke pretke.
Registar jednog ličnog imena završava se vinjetom, ilustracijom Sabine Maslić (urađenom po motivima iz knjige Motivi sa stećaka Marian Wenzel), a između poglavlja štampan je lajt-motiv spirale.
Od velikog broja u knjizi zastupljenih imena, tek je 550 ženskih imena – takva je bila praksa u cijelom evropskom srednjovjekovlju, znatno češće zapisivana su muška imena.
U Leksikonu su predstavljena imena koja se javljaju na području srednjovjekovne Bosne, u vremenskom rasponu koji se ne završava s 1463. kao godinom u kojoj je s prestankom postojanja Bosanskog kraljevstva okončan i srednjovjekovni period u istoriji zemlje. Kao krajnja godina uzeta je 1477., u kojoj je nastao osmanski popis osvojenih zemalja, s premisom da su se u svakodnevnom životu i dalje zadržala narodna imena.
Autorica je ispitivala porijeklo imena i ustanovila da su u najvećem broju slavenskog porijekla, potom imena grčkog i latinskog (hebrejskog), rumunsko-vlaškog, arbanaškog i ugarskog porijekla, a u manjem opsegu prisutna su u njemu imena starogermanskog i staroperzijskog porijekla. Zbirka ističe brojnost /učestalost/ dominantnost imena sa slavenskim korijenima RAD-, MIL-, VUK-, BOG-, DOBR- i sl.
Kao filolog, priredila je detaljnu analizu imena putem analize korijena i afiksa iz više uglova: po porijeklu, značenju, namjeni i načinu tvorbe. Poglavlje Слово o imenima sadrži kratku analizu porijekla i tvorbe (pretežno slovenskih) imena.
Posebna vrijednost ove radnje je tumačenje značenja imena.
U knjizi je, bar u mom slučaju, bilo mnoštvo neočekivanih susreta. Sa veseljem sam pronalazila „poznate“: Rađu, Koraća, Divca, izvjesnog Rudana, Zupca i Ukradena, čak i Zagora, i one „političare“ koje bih radije zaobišla – Kučana, Regana…, čudom se čudila nad drugim, naizgled dvosmislenim, imenima, od kojih sam neka dokučila (Crnac, Dakota, Junac, Kutak, Netko, Muško, Bogota, Irac, Živac), drugim, za koje mislim da sam ih dokučila (Ćrlapac, Čelačko, Beladin, Kalivirac, Grabkrivoje, Faloje, Mlatkovan), i onim trećim, čije mi značenje i dalje izmiče (Ohrdža, Ožuba …).
O lingvističkoj vrijednosti knjige naučno mišljenje izrekla je dr. Lejla Nakaš, kao recenzentica knjige:
„Ova knjiga privući će pažnju čitatelja kao katalog i tumač srednjovjekovnih imena u Bosni, koja su u najvećem broju naslijeđena iz praslavenske zajednice i predstavljaju dio indoevropskog naslijeđa.
Naše distancirano čitanje, udaljeno više od pola milenija, usmjerava našu pažnju na estetske i emocionalne sadržaje zapretene u antroponimijskim tvorbenim osnovama. U kontemplaciji izazvanoj očuđenjem, jer su nam ta imena istodobno i poznata i daleka, ona za nas dobivaju književni kvalitet.“
Samo je neznatan broj od 6 000 navedenih imena ostao u upotrebi do danas. Osim figuriranja imena u književnosti, drugog im memorijskog spomena nema u današnjoj Bosni i Hercegovini. Zato autorici treba biti zahvalan što je konstituisala jedan zaboravljeni svijet – imena naših predaka (sintagma funkcioniše kao podnaslov knjige). Iako je mnogima odgonetnula značenje i porijeklo, neka imena po svojoj zvučnosti uprežu asocijativni aparat da domišlja i u zasebnoj čitalačkoj fantaziji stvara ne samo značenja, nego konstruiše i životopise onih koji ih od rođenja nose.
Bregoč – Čekrnja – Davkuš – Duvan – Grlun – Hlapac – Klapac – Jelaj – Kojak – Kraneta – Lahota – Milon – Miruhna – Nespina – Otul – Pohval – Prikot – Surdul – Toloj – Viotko…
Stabinja – Jeoka – Dživana – Dabrana – Perkula – Hvalna – Dragost – Dobrost – Godomila…
*
Osim lingvističkog, knjiga ima i istoriografski aspekt, čiji će sadržaj, dat u sažetoj i informativno zgusnutoj formi, vjerovatno izazvati i veće interesovanje kod šire čitalačke publike, svakako i naučnim i stručnim krugovima iz oblasti medievistike u Bosni i Hercegovini, te na području bivše Jugoslavije.
Svako ime spomenuto u knjizi, autorica je pronašla u navedenoj literaturi, otvarajući time mogućnost za daljnja istraživanja ove teme.
Obuhvaćeni su, izgleda, svi staleži i slojevi tadašnjeg društva i državno-političkog uređenja, sva zvanja, zanimanja, titule, funkcije, dužnosti. Tako čitamo o princezama, robinjama, robcima, ponosnicima, kaznacima, tepčijama, vikarima, svjedocima na kraljevskim poveljama, konjokradicama, starcima krstjanima, slugama, potkivačima, dreserima sokolova, dijacima, strojnicima, sviračima, vojnucima, knezovima, kraljevima i banovima, protovestijarima…
Podaci iz dokumenata ili epitafi s biliga u knjizi su izneseni kao krokiji za pojedinačne ljudske sudbine i neobične životopise.
Antonije Dabeljić iz Drijeva 1403. sklopio ugovor o trogodišnjem služenju kod Antonija Spata iz Venecije;
Vojna i njen sin Aradica, 1399.-1400. kao robovi iz Bosne borave u Barceloni;
Bjeloju Purčiću iz Zagorja, otete su čizme u Župi 1325.;
Bogmio Kresojević 1465. optužen da je robac;
Brajon Vidoslavić, podigao tužbu 1371. protiv većeg broja Vlaha ponosnika zbog krađe olova, dva konja i jednog tovara soli;
Dragić Lupčinović kupio je 1399. dvije robinje iz Lašve, patarenku Bjelosavu, kćer Ivka, i Tvrdisavu, kćer Hranislava;
Ivko Pribihvalović iz Popova, optužen je 1428. zbog pljačke košnica;
Martin Petković iz Jajca stupio u službu kao djetić kod slikara Blaže Đurđeva;
Milosav Miljenović zvani Petar, rodom iz Ponikava u Dabru, izučavao slikarstvo kod dubrovačkog slikara Stjepana Ugrinovića;
Maroje Puljković, carinik u Drijevima, optužen zbog otuđivanja carinskih knjiga;
Mihač Milošević, vlastelin, nestao na Kosovu polju 1389.;
Radinac Milotić, Vlah iz katuna Predojević, predvodio pljačkašku družinu;
Radman Milićević, 1469. otet i prodan Turcima zajedno sa rodbinom;
Obrada iz Trebinja udala se u Dubrovnik 1339. i donijela u miraz 90 perpera;
Obrada iz Trebotića otkupila svoju slobodu;
Mirka, kćerka Dobroša Brajnovića iz Konac Polja, sluškinja štitara Franje 1373.;
Mirka, dojilja i odgojiteljica sina Franciska Milana iz Firence;
Margarita, dvorska dama kraljice Katarine;
Ljubisava, udovica Divca Služice iz Nevesinja, nasljednica novca i stvari svoga sina Radoja, sluge dubrovačkog vlastelina Stjepana Benešića koji je stradao u Srbiji 1447.;
Latica, sestra Gruboja Beršovića, Vlahinja iz okoline Dubrovnika, 1285. odbila da vrati pojas koji nije platila;
Gojna, robinja iz Usore, kupljena od Hvalca iz Bosne, dobila u Dubrovniku novo ime Simona 1397.;
Aradica, robinja iz Bosne u Kataloniji, 1400. prodana gostioničaru iz Saragose;
Marin Peženić 1281. oslobodio svoju ropkinju Dobrost pod uslovom da ona prodaje njegovo vino;
Stanula, sestra Pribisava Nikolića, 1466. oteta od robaca.
*
Stalno prisutna naučna metodologija u Leksikonu, s ovakvim opisima životnih situacija pojedinaca, dobija i novi kvalitet – pripovijedni, književni karakter.
Već prvi javni prikaz knjige (https://historiografija.ba/knjige/bosna-i-hercegovina/leksikon-imena-srednjovjekovne-bosne) daje joj važnu odrednicu:
„Leksikon se može, doista, smatrati prvim korakom u leksikografskoj sistematizaciji srednjovjekovnih imena na našim prostorima.”
Autorica Minja Pješčić time je dobila potvrdu o značaju Leksikona imena srednjovjekovne Bosne.
Enes Škrgo, glavni urednik Dram radosti
…
Ponešto o Leksikonu imena srednjovjekovne Bosne…
»… Kad sam bila dijete, pisala sam imena. Imena su me očaravala. Pisala bih kompletne rodoslove, zadirala u bliske veze izmišljenih ljudi, potpisanih punim imenom i prezimenom. Crtala bih korijene, ukorjenjivala ih, zatim ih, po potrebi, okrutno brisala, kidala ovisničke veze, raseljavala članove obitelji, kitila druga stabla. Bila sam nemilosrdni imenodavac, zaljubljen u svoj posao. To je uistinu sličilo na stvaranje. Na neko pisanje u čistom obliku. Znak je stajao pored znaka u tajnovitim odnosima. Nitko nije znao kako će to završiti…«[1]
Ovaj davno napisani kratki odlomak izvučen je s jedne stranice istrgnute iz dnevnika iz moje zbirke poezije Čudovište iz ormara čiju sam promociju prošlog ljeta održala s Minjom Pješčić koja je tom prilikom predstavila meni osobno neobično dragu zbirku poezije pod nazivom Dobri naš junak i čoek. U životu nema slučajnosti, a vrijeme objavljivanja Čudovišta (u kojem je i ovo moje usputno naklapanje o opčinjenosti imenima) zapravo se podudaralo s njezinim dugotrajnim i minucioznim radom na Leksikonu imena srednjovjekovne Bosne, koji bi ona usput spomenula, ali sve dok ga nisam otvorila, nisam ni slutila o čemu se zapravo radi. Naime, uslijedilo je istinsko ushićenje!
Jednako kao u Dobrom junaku i čoeku, ona nam podastire cijeli jedan svijet srednjovjekovnog čovjeka, nikakvog kreiranog lika u tu svrhu, nego onoga koji je uistinu postojao i ostao zabilježen u jednom trenutku tog svoga relativno kratkog postojanja, uzmemo li u obzir činjenicu da mu životni vijek, uslijed okrutnih uvjeta života i prijetnji kojima je bio obasut, nije mogao dugo trajati. S druge pak strane, pronicljivo i znanstveno potkrijepljenom metodom, ovaj Leksikon nudi sva dostupna lingvistička pojašnjenja koja je autorica pažljivo morala razabrati i razlučiti kao konačne zaključke vezane uz intrigantnu jezičnu tematiku onomastike, onomatologije iliti imenoslovlja kao zasebne i zahtjevne grane lingvistike, odnosno preciznije, antroponomastike kao grane onomastike.
Ovo nije tek običan leksikon imena u kojem se suhoparnom, isključivo abecednom logikom nižu imena kojima se pridružuje značenje, atraktivno za površno iščitavanje onima koji ga listaju – ovdje se proučavaju vlastita imena ljudi za koje je navedeno da su u tom obrađenom isječku povijesti točno tako obilježeni i postojali. To nekome ne mora zvučati kao razlog za izazivanje ushita, ali bi li se mlada „Bokna, kćerka Doberka iz Dabra, koja je sklopila ugovor o služenju kod prezbitera Živka 1375.“[2] začudila da joj je netko rekao da će u tom kontekstu biti spomenuta u velikoj knjizi neke, u to doba teško zamislive, 2024. godine? A što bi na to rekla „Radost, kći Obrada iz Popova, koja je stupila u službu 1282.?“[3] Je li to ista djevojka koju je ropkinja Dobrost nabavila svojoj gospodarici, udovici Desači iz Dubrovnika da bi se oslobodila ropstva?[4] Uz zapis (da ne pretendiram na riječ biljeg, koja mi se iz nekog razloga ovdje nameće) o njezinu postojanju, spominju se i ropkinje Milna, Stana i Volkost oslobođene 1283. Što je značilo njezino ime, kakvo je podrijetlo imalo? Čitamo redom: „Radost je ime više robinja iz Sane, Usore i Vrbasa, 1280-82.“[5] Tu su čak dvije odbjegle sluškinje koje su se zvale Radost – prva Radost, sluškinja Nale de Prokula 1349., a druga Radost, sluškinja Marina 1352. Onomastički, Radost spada u skupinu ženskih imena koja do kraja XIII. st. često završavaju na –OST.[6] Njihov supermorfem, izraz koji se u knjizi koristi da bi se označio morfem kao vrlo česta osnova srvj. imena je RAD-,uz sufiks –OST. Lijepo ime, zar ne? (Ovdje sam namjerno nabrojila nekoliko ženskih imena, jer je u fondu Leksikona prikupljeno 90 % muških imena.) U ovom slučaju, slavenski morfem RAD- označava upravo ono na što nas asocira: < radostan; a usput je naveden i motiv davanja imena s takvom osnovom djetetu: roditeljsku radost i želje novorođenčetu[7], što se odnosi na sva imena čija je osnova ili nastavak (drugi, jednako važan morfem, odnosno sufiks ili prefiks) RAD.
Ono što je u ovoj knjizi (namjerno je izbjegavam svesti na leksikon) zadivljujuće preglednost je njezine strukture. No, to je već potvrđen obrazac lingvističkog istraživačkog rada Minje Pješčić – kao u, primjerice, njezinu Rječniku ekvivalenata naših narodnih poslovica i izreka na engleskom, francuskom i ruskom jeziku. Pojašnjenja – naravno preciznija – poput onoga kakvo sam prethodno navela, biljezi (ovdje ću riječ smatrati legitimnom) zabodeni su na početke svih abecednih dionica njezina puta koji prelistavamo, što otvara prostor za upuštanje u vlastitu pustolovinu, tj. kreativnost – svoje ime možete sami analizirati, raščlaniti na dijelove i sastaviti u smislenu cjelinu kao u igri slagalice. Naravno da je moguće da kao takvo ovdje nije zabilježeno, jer se knjiga prije svega odnosi na kasni srednji vijek koji je, zbog kulturološke i političke marginalnosti, na ovim prostorima i u tom obliku stoljeće ili dva bio pomjeren u odnosu na zapad i vremenski je okončan osmanlijskim osvajanjem kada nastupa, usudila bih se reći, izvjesni povijesni stupor. Imena koja će poslije obogatiti korpus antroponima bosanskohercegovačkog prostora imat će uglavnom arapsko ili perzijsko podrijetlo i ovdje nisu obrađena.
Građa na kojoj se temelje jezgroviti, ali slikoviti izvadci imena koja su uvrštena upućuju nas na izvorne dokumente, prije svega na: „… pravnu i trgovačku dokumentaciju iz Dubrovačkog arhiva, turske popise osvojenih zemalja, stare povelje i pisma, te natpise na nadgrobnim spomenicima poznatim kao stećci…“[8] Ono što valja napomenuti jeste da naziv djela može izazvati nepotrebnu pomutnju, jer se u njemu spominje Bosna, koja kao takva u geografskom smislu u ovom istraživanju nije u potpunosti obuhvaćena. Ovdje je naime, uslijed izbora dostupnih izvora, popisna i analitička pozornost prije svega usmjerena na dio Bosne u to doba nazvan Humom, a koji nam je danas poznat kao Hercegovina. No iz jasnih povijesnih razloga tadašnjeg nepostojanja Huma kao samostalne države, logično je bilo odabrati takav naslov. Na izvjestan način to pomalo podsjeća na današnje učestalo izostavljanje Hercegovine iz imena države u kojoj živimo, najčešće iz praktičnih razloga jezične ekonomičnosti, premda argumenti za jedno i drugo dakako nisu usporedivi.
Osim vrhunske znanstvene discipliniranosti u proučavanju lingvističkih značajki antroponima – njihova podrijetla, značenja, načina tvorbe, nastanka i razvitka, glasovnih i morfoloških promjena – koja nam kroz popise i raznovrsne tabelarne prikaze pruža kristalno jasan uvid u sve okolnosti u kojima su imena srednjovjekovlja nastajala, da bi poslije djelomično ili potpuno nestajala, sukladno razvoju jezika čija se sloboda ne može okovati nikakvim ljudskim uplitanjem ili posredovanjem, autorica nam podastire i uređen niz drugih, pregledno i istančano iznijansiranih informacija kao što su motivi naših „bijelih pčela“ i „bijelih orlova“, kako ih naziva (ženskih i muških prapredaka izbrojenih u koljenima koja više ne uzimamo u obzir kada gradimo vlastita genealoška stabla), koji su ih navodili da nadjenu određeno ime svojim potomcima. Na činjenicu koliko je osobno ime na našim prostorima bilo važno sugerira nam i današnji način pisanja na dokumentima gdje ćete uvijek pronaći uputu da upišete vlastito ime i prezime, za razliku od drugih jezika u kojima je redoslijed obrnut jer se prvenstvo ipak daje prezimenu (jezična logika je suprotna našoj: praenomen je ime, a nomen prezime).
Začuđujuće je koliko nas negdašnjih imena podsjeća na današnja prezimena (kao i na toponime) koja kao takva i u tom obliku prepoznajemo. U jednom povijesnom trenutku uspostave svijesti o važnosti pravne države bilo je naime potrebno bilježiti i prezimena, odnosno zaustaviti se na jednom imenu koje će najčešće s prepoznatljivim deminutivnim nastavkom za naše podneblje nositi svi budući potomci jednog roda. Stoga se može zapaziti da pripadnici viših društvenih slojeva nose prezimena, ali kod onih koji su često prodavani kao sluge, ona ne postoje, upravo zbog njihovih neostvarenih prava. Tako nam se pred očima listaju „Vojna i njezin sin Aradica, robovi iz Bosne u Barceloni 1399-1400.“[9] ili „Miroslava i Gojslava, sestre, kćeri Bogmila iz Breznice, kupljene od Žore Bokšića 1375.“[10], uglednog dubrovačkog trgovca i protovestijara bosanskih vladara[11], koji je morao imati prezime jer je u svojoj velmožnosti trgovao iliti posredovao robljem, što je u feudalno doba očito bio zakonit posao (inače, spominje se u više navrata, uvijek u istom kontekstu svog nama odbojnog zanimanja).
Motivi koje autorica navodi za davanje određenih osobnih imena otkrivamo u svijetu koji je okruživao tadašnjeg čovjeka, u njegovoj povezanosti s prirodom i vjerskim stremljenjima (u što se ubraja i praznovjerje, kao što je davanje određenog zaštitnog imena djetetu), a to su: „… biljke, ptice, životinje, boje, brojevi, prirodni elementi, geografski pojmovi, odjeća, oružje i vojevanje, mjesta porijekla, božanstva i religija, dijelovi tijela i drugi.“[12] Protokom vremena, razvojem jezika, izmjenom kulturoloških okolnosti i svjetonazora mijenjat će se i imena, tako da će se u osjetljivim povijesnim trenutcima popularizirati tradicionalna ili tzv. kalendarska imena, što je još uvijek vrlo raširena praksa, još od tog uzavrelog doba kada su kršćani na taj način vjerojatno refleksnim obrambenim stavom nastojali zaštititi svoj identitet od prijetnji koje su na njih vrebale. Kontinuitet takve tradicije nikada nije prestao i nesvjesno se slijedi, bez obzira na sve burne izmjene povijesnih okolnosti kojima su narodi na ovim prostorima bili podloženi.
(Kada mi je otac 1984. darovao Prosvjetin imenoslov koji je priredio Milan Bosanac, knjigu koja će se pretvoriti u prah zajedno s ostatkom mog života do 1992., očarano sam je prelistavala i istina, kao što sam napisala u uvodnim rečenicama, crtala rodoslove po vlastitom nahođenju. Bilo je to vrijeme kada mi se trebala roditi sestra kojoj smo bili dužni izabrati ime. Dakako, na kućnom vijeću, ja sam izrazila nerazboritu želju da se ona zove Hagar, što se moglo protumačiti mojom očaranošću posebno hebrejskim imenima iz nekog razloga, jer su mi za moju djetinju ćud zvučala najdramatičnije, odnosno najromatičnije. No, po obiteljskoj logici s očeve linije, ona je nazvana Ivona, što u njezinu slučaju nije pomodna inačica fr. imena Yvonne, nego izvedenica imena Ivo, mog djeda, oca mog oca Pere. Poslije, promatrajući svoje rodoslovno stablo, zapazila sam da se Pero i Ivo smjenjuju unedogled, sve do izvjesne Petruše (sudeći po tvorbi, vjerojatno Petrove kćeri) koja je ostala zapamćena tko zna zbog čega i s kojom je ta tradicija započela. Tako je i bilo. Odmah nakon Ivoninog rođenja, djed Ivo je preminuo. Povezanost s precima nije mogla biti nasumično prekinuta mojim tinejdžerskim hirom. Tako je to s imenima dakle još uvijek. Ima li u tome izvjesne sličnosti s nadijevanjem zaštitnih imena, ne znam, ali osjećaja časnosti ljudi koji ne zaboravljaju svoje daleko podrijetlo zacijelo ima, i to u izobilju, jednako kao kod naših srednjovjekovnih predaka kojima je to bilo sve čime su se mogli dičiti, što su mogli nesmetano prenositi u nasljeđe i po čemu su se mogli nadati da će biti zapamćeni.
»… S druge strane, izbrisana imena iz izgubljenih pjesama, opčinjenost naseljavanjem svijeta. Herbert, Oswald, Saleíluh Baise, Apolon, Rebecca, Rosa Sirhe, Joshua Kowalski i ona kojih se nikada neću sjetiti. Barokna, svečana, nakićena, teška, neizgovoriva, dramatična imena izmiješanih naroda. I nekih skulptura ukradenih iz poznatih muzeja.«[13])
Zašto imena i njihova značenja, osim fonetske ugode izazvane zvučanjem, privlače ljude? Postoji nešto intrigantno u identifikaciji jedinke koja se poistovjećuje s imenom koje nosi odvajajući se od jednoimenog plemena kojem je nekoć bezimeno pripadala. Uz to, nameće se mistični aspekt koje svako ime ponaosob skriva u sebi, a koje se može opisati njegovim značenjem koje naslućujemo. Primjerice, što ako je Divac Obradović, trgovac iz Olova u kreditnim zaduženjima 1418-21. izgubio nadu da će se okončati nevolje koje su ga snašle? Je li se mogao uzdati u svoje ime koje ukazuje na slavenski morfem < Div, Divo, a koje označava nešto čudno i lijepo, Divljeg Čovjeka, ali onog koji nije biće opako, već čudotvorno, lako i pomagateljno?[14] Bi li u to doba još više patio da je znao da će u povijesnim spisima ostati zabilježen samo po tom neugodnom životnom ispadu? Takvim primjerima nema kraja, zavirimo li samo na tren među korice ove knjige, ali i među vlastite živote. Sva naša imena imaju svoja skrivena značenja za koja se možemo nadati da će se jednoga dana realizirati, ako već nisu. Ona zastrašujuća ili pogrdna imena mogla su roditelje samo tješiti da će njihovo dijete biti zaštićeno upravo od tog konkretnog zla koje u sebi skrivaju.
Osim početnog usvajanja identiteta koji ga odvaja od njegovih srodnika, izgledno je da je čovjek mijenjao ime tijekom života, u nekom času adolescencije koji je označavao inicijaciju u odraslu dob ili nekom osobinom koja će trajno obilježiti njegov život. Dakle, je li moguće da su Kovač, čovjek vojvode Sandalja zabilježen 1393. ili pak Kovač Bogišić, optužen zbog pljačke 1412.[15] nosili to ime od rođenja? Moguće je, naravno, ako im je netko od bliskih predaka bio kovač, ali malo vjerojatno ako to nije bio slučaj. To je ime moglo biti uvjetovano njihovim zanimanjem, stasom ili bilo kojom tjelesnom ili duhovnom odlikom zbog koje bi u jednom trenutku i „zauvijek“ ostalo upisano kao njihov temeljni identitet kojim se prezentiraju okolnom svijetu. Što je s Gramatikom za kojeg se spominje da je „… pisa Gramatik, na epitafu gosta Mišljena“[16]? Autorica navodi pretpostavku da je ime obilježeno možda u značenju pisar, dijak. No zacijelo nije rođen kao Gramatik? To mu je mogao biti nadimak, naravno, koji je stekao obavljanjem svoga posla. Ista premisa vrijedi i za druga imena koja su danas uglavnom zabilježena kao nadimci ili prezimena. Također, moguće je zaboraviti ili odbaciti vlastito ime, kao što se događalo srednjovjekovnim junacima u nekim drugim kulturama. Na taj način izgubljeni identitet valja iznova graditi ili pronaći nekoga vještog da nam pomogne u toj mukotrpnoj zadaći, ili barem podsjeti na njega.
»… Sad se nižu samo slova. Nemam volje ni za što drugo. Ništa značajnije. San me silio da se sjetim nečijeg imena, nekoga vrlo dragoga. Želja me vodila pogrešnim tragom. Bio je to P., mokra čela, izmučen nemoći da kaže tko je kad je bilo najpotrebnije, usnuo ispod drveta. Šaptala sam mu: Ti, ti… No to ga nije moglo vratiti.[17]«
I za kraj da se, slijedeći osjećaj za cikličnost vremena srednjovjekovnih ljudi, vratimo na početak. Minja Pješčić je napisala 632 stranice vrhunskog znanstvenog djela koje je vrijedno akademske, ali i romaneskne pažnje, i koje će zacijelo kod nekoga, jednako kao kod mene, izazvati ushit, kao svaki „srednjovjekovni imaginarij“. Istraživačkom logikom svođenja na ključne riječi, dokumentirani prikazi ljudi koji su imenovani mogu poslužiti kao potka za bilo koju vrstu književnog prikaza – kao što je sama učinila u svojem Dobrom junaku i čoeku, jer čitajući rečenicu po rečenicu ispod svakog imena otvara se neslućeno polje imaginacije – ona oživljava ljude koji su uistinu bili nečiji preci i čije je postojanje pod tim imenom potvrđeno (možda sam i ja imala neku Radost u svojoj genealogiji?), što je pomalo bizaran, ali čaroban osjećaj uzme li se u obzir isključivo znanstvena namjena ovog djela. Na taj sukus zacijelo nije računala niti manipulirala njime.
Tako možemo zamisliti odvažnost i postojanost antiratnih uvjerenja Balabana Boljetića (1468-69.), koji je izgubio posjed jer se nije odazvao na vojni pohod, a čije ime može značiti: < tur. 1. krupan, snažan; 2. cirkuski medvjed; 3. udaraljka od velikog bubnja; 4. vrsta ptice; tur.< perz. ptica ardea stellaris, roda; u Rusiji znači “soko”, u Ukrajini “pekač jabuka”, u Bugarskoj “veliki“[18], i isplesti cijelu priču o njegovu životu oko ove naizgled škrte informacije, kao i hrabrost koja se pretvorila u svoju suprotnost, gnusnu slabost jednog Rabiena, čije ime dolazi od < (H)RAB- + -I(J)EN, a koji je bio jedan od optuženih zbog krađe i komadanja konja na čuvanju kod Krasoja Popovića 1423[19]. A što li je tek bilo s Grivnom, ženom još jednog lijepog imena, robinjom prodanom nekom Ankonjaninu 1385., čije ime upućuje na slav. morfem griv- u značenju grivna (ogrlica)[20]?
Ono čemu su se svi ovi ljudi čija su imena popisana u ovom djelu mogli nadati u svojoj osviještenoj prolaznosti bez bojazni od umiranja (osjećaja koji je nestao kod njihovih današnjih potomaka) bilo je samo i tek toliko da ne budu zaboravljeni, što evo ni nisu.
Davorka Jurčević-Čerkez
[1]…
Leksikon imena srednjovjekovne Bosne : Imena naših predaka
sakupila i obradila Minja Pješčić, Toronto 2024.
Leksikon imena srednjovjekovne Bosne stručno je djelo autorice Minje Pješčić, magistrice filoloških nauka, koja je to naučno zvanje stekla na Moskovskom državnom lingvističkom univerzitetu. Niz publikacija koje je prethodno objavila rezultat su njenog kontinuiranog naučnog zanimanja za istraživanja u oblasti leksikologije, među kojima se ističe korpus i opis specifične leksike mostarskoga govora, te rječnici ekvivalenata naših narodnih poslovica i izreka na engleskom, francuskom i ruskom jeziku. Osim toga, autoricina naklonjenost poetskom jezičkoumjetničkom oblikovanju nadahnutom srednjovjekovnim izvorima predstavlja je ne samo kao književnicu već i kao izuzetno upućenu poznavateljicu pisane riječi u srednjem vijeku.
U Leksikonu je predstavljeno gotovo 6000 imena, najvećim dijelom slavenskih, potom imena arbanaškog, rumunsko-vlaškog i ugarskog porijekla, a u manjem opsegu prisutna su u njemu imena grčkog i turskog, starogermanskog i staroperzijskog porijekla. Značajan dio ukupnog antroponimijskog fonda u Leksikonu predstavljaju hrišćanska ili kalendarska imena, grčkog i latinskog izvora. Ova knjiga privući će pažnju čitatelja kao katalog i tumač srednjovjekovnih imena u Bosni i Humu, koja su u najvećem su broju naslijeđena iz praslavenske zajednice i predstavljaju dio indoevropskog naslijeđa. To mogu biti složena imena sastavljena od dvije osnove ili morfeme, poput Vladimir, Vladislav, Radoslav i sl., ali i kraće verzije imena, jednomorfemne, koje su nastale od tih složenih struktura, poput Vlad, Rad, kao i imena od milja sa završetkom na -a, -e ili -o. U tumačenjima obrazaca antroponimijske tvorbe autorica je predstavila i druge kombinacije za imena koja su se oblikovala upotrebom sufiksa, rjeđe i prefiksa.
U Leksikonu su uz svako ime ponuđeni podaci o mogućem značenju imena, tvorbena struktura, potom izvori u kojima je pronađena riječ. Autorica je sebi postavila kao cilj nastojanje da lingvističkom analizom pronikne u formulu tvorbe imena, da bi mogla identificirati pojedinačne tvorbene obrasce. Njih je predstavila u zaključku knjige (str. 386-392). Za interpretaciju osnova i nastavaka imena oslanjala se na najopsežnije rječnike i na stručnu leksikološku literaturu, a kao korpus istraživanja koristila je bogatu literaturu objavljenih izvora na slavenskom, latinskom, italijanskom i turskom jeziku.
Analiza značenja ukazala je na svrhovitost izbora imena. Raspravljajući o tom u svom zaključku autorica precizira da se najčešće radi o htijenju da se zaštite nosioci imena, prije svega da se imenom “osigura” sretan život djeteta davanjem željnih imena s osnovama MIL-, DRAG-, DOBR-, BOLJ-, MIR-, RAD-, VESEL-, ŽELJ-. Druga imena imaju zaštitnu ulogu na osnovu poruke o snazi i izdržljivosti, kao BRAN-, HRAN-, TVRD-, STAN-, STOJ- (OSTOJ-), ili se apotropejski aspekt imena ispoljava kroz simbolizam životinje ili stabla, kao VUK- i HRAST-. U zaštitnu skupinu imena autorica uvrštava i zastrašujuća imena, koja su takva da bi odvratila nesreću, Grubiša, Strahinja, Zlobud, Grdeša, kao i imena negativne semantike, kao Nemio, Nerad, Nelipac.
Leksikon srednjovjekovnih imena bit će koristan čitaocima ne samo po sveobuhvatnosti nego i po strukturi informacija koje donosi. Autorica je vrlo pregledno razvrstala i identificirala osnove imena, i pored različitih izazova koji se istraživaču nameću u slučajevima transpozicije slavenskih imena u latinskim dokumentima i romanskih u slavenskim (Čeprnja : Ciprijan, Gervasius : Krvaš i sl.).
Iako je Leksikon praćen ozbiljnom analizom brižljivo prikupljene kolekcije srednjovjekovnih imena, u njemu se reflektira autoricin književni dar, što ovoj knjizi daje lakoću koja će sasvim sigurno privući široki krug korisnika. Književnog je karaktera već sam moto Leksikona, koji je i nostalgičan i duhovit, jer je poklonjen anonimima, onima čija imena nisu zablježena, koja su zapravo izgubljena. Osim toga i cjelokupni korpus imena podijeljen je na dva dijela – muška i ženska imena, a ti su odjeljci simbolično naslovljeni. Odjeljak o imenima žena naslovljen je drevnim izrazom – bijele pčele, koji u tradiciji označava pra-pra-pra-roditelje, odnosno pra-pra-unuke, potomke koje ljudi prosječnog vijeka gotovo da ne mogu doživjeti. Nasuprot njima dijelu s muškim imenima dat je simbolizam orla, što u kontekstu Leksikona antroponimije daleke prošlosti asocijativno priziva izreku – ništa nije orlova vijeka. U prolaznosti i promjenjivosti svijeta jedino se pisanjem osigurava pamćenje, jer samo sjećanje vrlo brzo raskida veze sa stvarnošću. Naše distancirano čitanje, udaljeno više od pola milenija, usmjerava našu pažnju na estetske i emocionalne sadržaje zapretene u antroponimijskim tvorbenim osnovama. U kontemplaciji izazvanoj očuđenjem, jer su nam ta imena istodobno i poznata i daleka, ona za nas dobivaju književni kvalitet.
Uzevši sve to u obzir, vjerujem da će Leksikon izazvati značajan interes publike, te imam čast preporučiti izdavaču objavljivanje ove knjige.
recenzija: prof. dr. Lejla Nakaš