Problem prevoditeljske opaske: peplum, mačevi i sandale ili gladijatorske igre
Premda postoji još od 2016., osmišljen kao projekt neprofitne Fondacije Publika, na čijem je čelu Azra Pita Parente, na TransLabu (laboratoriju književnog prevođenja) sam tek prije nekoliko dana imala prigodu uživo sudjelovati putem interneta, na koje nas je ovo „koronsko“ vrijeme usmjerilo kao na, za mnoge, zlosretno sredstvo komunikacije. No ima u tome i nečega pozitivnoga, kako je zapazila Glosarova predsjednica Mirela Alikalfić-Terzić, jer kad bih ja uspjela izdvojiti vrijeme za cjelodnevni boravak u Sarajevu na sličnoj radionici, ili kako bih drukčije u ovakvom kontekstu vidjela i poslušala staru kolegicu Minju Pješčić, koja živi u dalekoj minusšesatnoj Kanadi, a koju je moderator Vladimir Pavlović po demokratskom načelu prozvao da pročita svoj prijevod teksta jer mu ga je prva i poslala?
Tako smo i počeli, dakle, čitanjem prijevoda, ali skrenuvši na posve druge titraje višeslojnih razina prevoditeljske tematike kojima je mentalni svijet ovoga vrsnog prevoditelja s nepreglednim iskustvom nužno prenapučen. Još jedanput se potvrdila moja stara tvrdnja da su najzanimljiviji ljudi uvijek oni najjednostavniji, spremni utrošiti svoje vrijeme na darivanje vlastitog znanja i spoznaja u svakom trenutku i na svačiji poziv. Vladimir Pavlović je profesor, prevoditelj, sudski tumač, vitez Legije časti, autor knjige „O prevodilaštvu i prevodiocima“ s bogatim iskustvom koji ćemo zbog obimnosti ovdje elegantno zaobići jer ga lako možete iščitati u njegovu CV-ju dostupnom, gle čuda, i na internetu, kao i zbog opasnosti skretanja u odavanje hommagea živom čovjeku čija je poletnost, rekla bih, zarazna.
Dva sata koja smo imali na raspolaganju stoga su bila prekratka da bismo razradili unaprijed prevedeni odlomak iz romana „Peplum“ belgijske spisateljice Amélie Nothomb, jer je svaka rečenica koju je naš moderator izgovorio zvučala kao naslov zasebne teme koju bi bilo poželjno obraditi.
Dakle, redom, ono što možda u prvi mah zvuči kao puki savjet, ali što je uvijek zasebna i vrlo ozbiljna tematska cjelina odnosi se na opaske kao što su primjerice: književnost se mora voljeti da bi se smoglo motivacije za njezino prevođenje, iz jednostavnog razloga što književno prevođenje svojim mučenicima donosi zanemarivu korist (jer se od ljubavi ne može živjeti), a izdavačke kuće na „našim prostorima“ zatekle su se u potpunom rasulu, bez pravog poticaja s nijemih i oskudno pismenih državnih instanci zaduženih za kulturu. Stoga su razvile sklonost unajmljivanja radne snage iz studentskih klupa koja će im rado, ali često nepripremljeno i bez pravog životnog iskustva, koje je u ovom poslu itekako potrebno, prevesti neki bestseler za simboličan honorar, zbog čega se srozava dignitet struke i postavljaju niski kriteriji koji iskreno zainteresirane odvraćaju od ozbiljnijeg bavljenja ovim poslom.
Dodala bih i da književni prevoditelj mora ujedno biti siva eminencija teksta koji prevodi, odnosno njegov ponovni spisatelj na drugom jeziku, za što je dakako potrebna kreativnost. Moram priznati da me razveselila moderatorova sugestija koja se odnosi na kovanje riječi u prevoditeljskoj kovačnici, odnosno preuređivanja njihova zatečenog stanja u novotvorine, pri čemu se izbjegava povlađivanje čitatelju prevođenjem u njemu dostupnije izraze iz usvojenog jezičnog registra, a koji najčešće nisu istoznačnice onoga što je pisac htio reći. Stoga smo Levant i Ponant ostavili u istom stanju kakvom su i bili, sa svim mogućim dodatnim značenjima koje u futurističkom okružju romana nužno poprimaju, bez njihova prevođenja u čitatelju jasniji, ali i u ovom slučaju značenjem siromašniji Istok i Zapad. Slijedom toga skovani su i izrazi kao što su Levantinci i Ponantinci ili Ponanćani, već po nahođenju. S tim u vezi je postavljeno pitanje ovdašnjeg forsiranja prevođenja riječi na društveno postavljene jezične standarde određenog jezika, jer već prihvaćeni latinizmi i grecizmi, odnosno raznorazne „tuđice“ vrlo često imaju barem za nijansu različito značenje od onoga što nam je posluženo kroz riječ koja se predstavlja kao neoskvrnjivi standard u materinskom jeziku.
Vjerujem da upravo pojedinosti kao što su pitanja koliko duboko zagaziti u prijevod, posebice u slučajevima kada se, kao što je ovaj bio, radi o dijalozima koji po svojoj naravi nužno poprimaju spontanost, svima nama uvijek predstavljaju dvojbu. Dakle, još jedna razbijena prevoditeljska predrasuda: neka se čitatelj izvoli potruditi pronaći ili predočiti sebi značenje tih riječi koje je i autorica očito s nakanom pretočila u rjeđe rabljen oblik u kojem se pak naziru dodatna značenja. Prevoditeljsko povlađivanje čitateljima stoga nije poželjno, a najveća je nesreća ići do te mjere da im se fusnotama pojašnjava značenje prevedene riječi, čiju sam logiku, priznajem, mea culpa, i sama u par navrata tijekom prevođenja nekih knjiga slijedila, stavljajući ono poznato op. prev. na dno stranice.
Moj je osobni zaključak da prevoditelj mora prije svega biti tumač onoga što prenosi na drugi jezik, zbog čega je nužno njegovo zadiranje u tijek misli i zamisli samog autora, što je vrlo složen književni i psihološki postupak u kojem se događa onaj famozni „klik“ između u ovom slučaju neprisutne osobe koja je djelo pisala i one koja ga prevodi. Nije to toliko sposobnost ispravne analize književnog djela, koliko prevoditeljske mudrosti koju bih usporedila sa žonglerstvom u kojem se izvježbanost određenih vanjskih i unutarnjih osjetila rabi kao istinska vještina stečena dugotrajnim trudom.
Nadalje, a što razbija još jednu uvriježenu predrasudu odnosi se na činjenicu da puno djela koja su već, a često i vrlo davno, prevedena, čeka na svoje nove prijevode, jer su se, između ostaloga, kulturne granice široko pomaknule tako da hamburger nije više potrebno prevoditi kao nekakvu američku pljeskavicu jer mu nije bilo drugog parnjaka, nego je naravno došlo vrijeme da se napokon prevede u nešto što će mladi naraštaji prepoznati kao vjerodostojno, odnosno sada svima dostupan hamburger. U tome civilno društvo mudro prestiže eto i Crkva s pripremama svojih novih prijevoda Biblije, što neće predstavljati nikakvo oskvrnuće, nego nužni napredak radi ispravljanja propusta prevoditelja Božje riječi koji su ipak i tek samo ljudi.
Budući da je ovo tek površni i nasumični prikaz jedne skraćene radionice, koje su inače cjelodnevne, ovdje bih se zaustavila s nadom da će se nastaviti, u bilo kojem obliku, jer s ovakvim moderatorom kakvog smo imali priliku slušati, ne trebaju nužno biti ograničene na samo jedan jezik, nego na njima mogu sudjelovati svi prevoditelji svih jezika na kugli zemaljskoj iliti, kako bi Amélie Nothomb rekla u svom Peplumu, od Levanta do Ponanta…
Osvrt na TransLab radionicu književnog prevođenja za francuski jezik s Vladimirom Pavlovićem, održane 17.maja 2021., piše: Davorka Jurčević-Čerkez