„Hoćeš da se vratim? Pa šezdeset pet mi je godina.“
Kosa mi je sijeda, a tijelo odaje svoje godine. Ugnijezdila sam se u sebi. Nisam više mlada djevojka koju si upoznao, koja je očijukala i zadirkivala te, koja se zaklanjala iza svoje crne kose i poticala te da je isprosiš. Nisam više ona koja je pristala oviti se oko tebe i preletjeti okean, voljna pustiti svaku nit koja me vezala za obitelj i dom, vjerujući u ovo čudo od Amerike. Stara sam, a stope su mi čvrsto na ovoj zemlji na kojoj sam naučila živjeti; ne mogu se one sad okrenuti i otići u drugom smjeru.
—
„Tamo možemo u mirovinu. Znaš li koliko naš novac vrijedi? Mogu kupiti krasan stan. Možemo živjeti na strmoj obali i svaki dan gledati Nil.“
Otišao sam kao mladić polupraznih džepova. Obitelj me uvjeravala da ne idem, rugali su se mojim snovima, govorili mi da nikad neću uspjeti u Americi: da moj život može biti samo ovdje, uz posao koji me svaki dan sili da zaradim jedva za hranu i krov nad glavom, da sam lud što sanjam o beskraju nove zemlje, da ću se vratiti i moljakati za komad kruha. Sad mogu kupiti svaki sladoled za kojim sam kao dijete slinio. Ovi dolari kojima sam kupovao i prodavao umnožavat će se dok ne postanu beskrajna niska bisera. Poput bogataša, možemo kupiti stan, dvoetažni, s mramornim podovima i zlatnim slavinama i balkonom iznad grada s kojeg se pruža neometan pogled na Nil.
—
„Četrdeset godina smo u ovoj zemlji.“
Četrdeset godina je cijeli jedan život. Tvoja majka je umrla prije nego što je napunila pedeset godina; srce ju je izdalo nakon što smo otišli. Nisi joj čak mogao priznati istinu o našem odlasku, pokušavao si je uvjeriti da je to samo kratki posjet, mladenačka želja da se vidi čarolija na drugom kraja svijeta. No, ona je pogledala naša lica, napeta od iščekivanja i znala je da njen jedini sin odlazi. Moj otac je umro tek koju godinu kasnije, jedva je napunio šezdeset. Čak se nismo mogli vratiti da budem uz majku kad ga je sahranjivala. Četrdeset godina smo gradili život, dok smo drugi ostavili za sobom.
—
„Tamo možeš imati sve. Kupit ću ti što god hoćeš.“
Onih prvih godina svaku smo paru grčevito čuvali. Gledao sam te kako izrezuješ kupone s popustima, škiljiš u cijene, a svaki kilogram mesa rastežeš do krajnjih granica. Svaki tvoj rođendan sam zanemario, čak je i jedna ruža bila rasipnost koju si nisam dopustio. Ondje ti mogu kupiti haljine koje će blještati na tvom tijelu, dragulje koji će se oviti oko tvojih zglobova; darovat ću ti sve što ti oči vide. Zar ne želiš ući u radnju i prstom pokazati na bilo što, i kao čarolijom, bit će tvoje?
—
„A imaš li dovoljno novca da se riješiš prljavštine i gužve?“
Kad smo odlučili ići, kad nas nisu mogli zadržati svi oni koji su nam pričali o ludim snovima i kruhu sa sedam kora u Americi, moj otac je prodao svoju zemlju pokraj piramida da bismo imali nešto za početak u novom životu. Moja majka je skinula zlatnu narukvicu s isprepletenim zmijama i prodala je da bismo mogli kupiti karte. Što nam sad može kupiti tvoj novac? Ulice u Egiptu vrve sirotinjom punom nade, a smrad njihovih snova nam ispunjava nosnice. Ne možeš hodati bez sudaranja s ljudima, udišući dim i isparenja iz otpada koja ispunjavaju zrak. Novac nas neće osloboditi tog pritiska.
—
„Možemo otići na Crveno more. Tamo ćemo kupiti apartman i ići kad god poželimo.“
Sjećaš li se našeg medenog mjeseca u Hurghadi? Unajmili smo mali bungalov, a blagi valovi su nam svako jutro nježno zapljuskivali vrata. Držao sam te za ruku dok smo išli preko pijeska i hodali prema koraljima ispod površine. Smijali smo se dok su nam ribice grickale gležnjeve. Moje raskriljene ruke bile su ležaljka za tvoje tijelo koje je plutalo na vodi. A noću su pješčani vjetrovi zavijali oko naših vrata dok smo mi plutali jedno u drugom. Moje tijelo je bilo iznenađeno mekoćom tvoje kože koja me milovala poput valova. Plaža je bila skoro prazna tog listopada, naše je bilo svako zrnce pijeska dok smo izgovarali svoje snove, brojne kao kapljice vode koje su nam se presijavale na koži. Kupit ćemo apartman koji će biti samo naš, mjesto gdje možemo živjeti kad hoćemo. Koralji i valovi i sunčevi snovi bit će naši, šetat ćemo rubom vode i obilježavati svoj teritorij.
—
„Nakon što smo došli ovdje i mučili se i izgradili život?“
Nisi mogao naći posao i kad bi se vratio kući, vidjela bih da ti je lice poput kamena, šutnja uklesana u njega. Našao si posao perača posuđa. Ruke su ti postale crvene i ispucale, prsti su ti se zgrčili, a zglobovi otvrdli od jakog deterdženta. Godinu dana je to trajalo, dok konačno nisi našao posao u malom poduzeću i svakog dana sjedio za svojim stolom. Ali znam da ti je šef virio preko ramena, olovkom ti dirao papire, radio ispravke. Godinama si bio sagnut nad tim stolom, sa strahom od gubitka posla urezanim u očima. I ja sam našla posao, bušila karticu pri dolasku i odlasku, ostavljala svoju djecu u vrtićima, bojala se da ću im zaboraviti lica. Trebale su nam godine da uštedimo dovoljno da više ne moraš raditi sa šefom za vratom i da pokreneš svoj posao. Izgradili smo ovaj život vlastitim rukama; svaki kamen ove kuće nosili smo na vlastitim leđima.
—
„Ondje možemo živjeti kao kraljevi.“
Što to imamo ovdje? Našu kuću, za koju svaki mjesec plaćamo ratu, dok nam banka visi nad glavom. To je prazan prostor, zidovi zaokreću na ćoškovima, ušuškavaju nas u svoje kutove, drže nas u sebi. Živimo poput redovnika, ograničeni. U Egiptu ne bismo mrdali prstom. Svaki posao možemo kupiti: služavku da čisti kuću, čovjeka koji bi nam donosio namirnice, kuharicu za štednjakom u kuhinji. A mi bismo bili slobodni dolaziti i odlaziti kad nam se prohtije. Možemo odsjesti u hotelu Oberoi u Gizi, izležavati se pored bazena i gledati kako sunce zalazi nad piramidama, a svako piće i svaki tanjur nam donose. Zamisli život u kojem ti je sve na dohvat ruke, u kojem samo trebaš nešto poželjeti i želja ti se ispuni.
—
„To su sanjarije. Niko tamo ne živi kao kralj.“
Ti se sjećaš samo onog što je lijepo, možda sam se zato udala za tebe. Tvoje oči su oduvijek širile svoje vidike izvan granica horizonta, ti slijediš san koji niko drugi ne može vidjeti. Egipat nema više kraljeva i kraljica. Njegovi dani slave su okončani. Zemlja je napučena samo preostalim seljacima. Kraljevi su pokupili svoje blago i pobjegli, ostavivši za sobom samo one koji znaju kako je to boriti se za svakidašnju koricu kruha. Na bosim stopalima im je skoreno blato Nila dok svakog dana nose teret i tako zarade svojih nekoliko pijastera. Voda u rijeci postala je otrovna, a zemlja je prepuštena onima koji ne mogu voditi brigu o njoj.
—
„Ondje je život dobar, ljudi su još uvijek moralni.“
Osjećaj pristojnosti. Ljudi te gledaju u lice. Pozdravljaju te s poštovanjem. Pazimo jedni na druge – a ne kao ovdje, gdje si napušten, svaki čovjek misli samo na sebe, niko ne staje da pomogne ustati onima koji su pali. Ljudi još uvijek osjećaju srcima. Ondje čak i oni koji nemaju ništa dijele svoj zalogaj s drugima.
—
„Ondje ljudi jedu jedni druge i svako je sam za sebe. Zaboravio si zašto smo došli ovdje.“
Korupcija. Mito. Veze koje moraš imati da bi postigao čak i mali uspjeh. Sirotinja se grabi za mrvice dok bogatuni igraju Monopol s pravim novcem. Svaki dan je samo patnja. Svako se spotiče preko drugog ne bi li pobijedio.
—
„Imat ćemo sve. Barem će nas ljudi poštovati, a ne kao ovdje. Nakon četrdeset godina, Amerikanci nas još uvijek gledaju kao da smo žohari na njihovoj zemlji.“
Naučio sam njihov jezik, njihov sleng, naučio sam se oblačiti poput njih, jesti njihovu hranu, kako se smijati njihovim vicevima, kako zaraditi njihov novac. Još uvijek naprave grimasu kad me upoznaju, počešu se po glavi umjesto da se rukuju sa mnom, mršte se kad čuju da živim u najboljem dijelu grada. Promijenio sam ime kako bih izbrisao kiseli izraz koji im se pojavi na licu kad se predstavim. Amerika te rado primi k sebi da joj možeš brisati podove. Ja želim opet držati glavu uspravno, reći svoje ime, da se čuje.
—
„O čemu pričaš? Našli smo dobre poslove i kupili kuću. Djeca su nam se ovdje školovala. Hoćeš da se vratim i da ih ne viđam?“
Pogledaj, vidi što imamo. Ovu kuću, veliku i krasnu. U Egiptu bismo bili u onom dvosobnom stanu. Ovdje sam svakog dana išla na posao da nam zaradim za život. Niko me nije maltretirao ili mi rekao da nisam dovoljno pametna. Odgojili smo sinove u ovoj kući, umjesto da su rasli stisnuti među zidovima i uličicama. Svojom smo krvlju platili njihovo obrazovanje, pa je danas jedan liječnik, a drugi inženjer. U onoj državi bi ih gazili kao gamad jer su kršćani, sva bi im se vrata zalupila pred nosom dok ne bismo bili sretni što zarađuju metući ulice.
—
„Posjećivat će nas.“
Dovodit ćemo ih da nas obiđu. Znat će odakle su i bit će dio svoje obitelji. Dovodit će svoju djecu da se igraju na pijesku i skakuću u morskim valovima kao što smo i ti i ja kad smo bili mali. Opet ćemo okupiti obitelj i popustit će ova naša izoliranost. Svi ćemo se vratiti da spustimo stopala u pijesak i vodu naše domovine.
—
„Sanjaš. Naša djeca nikad neće napustiti ovu zemlju.“
Misli su ti poput bajke, od svjetlosti i zraka tkaš tapiseriju čarobnih boja. Naši sinovi su navikli na život u ovoj zemlji. Našli su svoje mjesto i već skupljaju kamenje da izgrade dom za svoju djecu. Od rođenja ovu zemlju smatraju svojom, a spona koja ih veže s Egiptom postala je tanka nit, toliko nevidljiva da je ne mogu pratiti.
—
„Želim proživjeti ostatak života u miru, bez muke.“
Gledati more i posjedovati cijeli svijet.
—
„Ovdje sam došla i ovdje ću i umrijeti.“
Neću napustiti ovaj život koji sam izgradila.
S engleskog jezika prevela Katarina Stipić-Komadina. Lektura Sandra Zlotrg.
Izvor: Dohra Ahmad (ur.): The Penguin Book of Migration Literature. Departures, Arrivals, Generations, Returns. Penguin Books, New York, 2019.
Fotografija: Olivia Paige Body
Tekst je preveden u sklopu projekta „Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.
