Imala sam četrnaest godina kada je Abuelita zatražila moju pomoć i to se činilo sasvim poštenim. Abuelita me je spasila od bjesnila šarlaha tako što mi je iznova stavljala i mijenjala kriške krompira na sljepoočnicama; svjedočila je mojim mnogim batinama, lomu ruke kada sam zbog izazova skočila sa šupe ujaka Enriquea, mom pubertetu i prvoj laži. Stvarno, rekla sam Ami, to je sasvim pošteno.

Ne da sam bila njena najdraža unuka ili nešto posebno. Nisam čak bila ni lijepa ili ljupka poput mojih starijih sestara i naprosto nisam mogla raditi sve one stvari koje su djevojke poput njih radile. Moje ruke su bile prevelike za fine radove heklanja ili vezenja i stalno sam ubadala prste ili zapetljavala šarene niti na šta bi se moje sestre smijale i zvale me Ručerde svojim slatkim umiljatim glasićima. Zbog toga sam počela nositi komad zašiljene cigle u čarapi da udarim njih ili bilo koga ko bi me tako nazvao. Jednom dok smo sjedile u spavaćoj sobi udarila sam Teresu po čelu tik iznad obrve i ona je otrčala do Ame otvorenih usta, rukom prekrivajući oko dok joj je krv curila između prstiju. Do tad sam se već bila navikla na batine.

Nisam bila ni pristojna. Otišla sam toliko daleko da sam sumnjala u učinkovitost Abuelitinih kriški od krompira za koje je ona tvrdila da su mi izvukle vrućicu. “Pa eto te, još si živa, ili nisi?” odbrusila je Abuelita, probadajući me svojim blijedim sivim okom, bušeći rupe u mojim sumnjama. Kajući se što sam izlanula tajna pitanja, nisam je mogla pogledati u oči. Ruke su mi počele oticati, počele su rasti poput nosa lažljivca dok nisu počele visiti sa strana poput tegova. Abuelita je napravila melem od osušenih krila moljaca i biljne masti protiv prehlade i trljala mi ruke, vraćajući ih u prvobitni oblik i taj osjećaj je bio tako čudan. Kao da se kosti tope. Kao kad se sunce probija kroz tamu kapaka. Nakon toga mi nije bilo teško pomagati Abueliti, tako da me Amá uvijek slala k njoj.

U rano poslijepodne bi Amá zabacila kosu, dodala mi džemper i cipele i rekla da idem kod Mame Lune. Znala sam da me slala jer je htjela da izbjegnem još jednu svađu i još jedne batine. Zadala bih posljednji udarac po Mariselinoj ruci i istrčala iz kuće. Mrežasta vrata bi zagušila njene ljutite povike i ja bih rado odlazila pomagati Abueliti da sadi divlji ljiljan, jasmin, vanilin žbun, korijander ili mentu u crvenim Hills Brothers limenkama za kafu. Abuelita bi me čekala na vrhu stepenica trijema držeći čekić, ekser i prazne limenke. Iako skoro nikako nismo pričale niti se gledale dok smo presađivale korijenje, uvijek sam osjećala njeno sivo oko na sebi. Zbog toga sam se na neki čudan način osjećala sigurnom i zaštićenom i osjećala sam da nisam sama. Onako kako se navodno osjećaš uz Boga.

Na Abuelitinom trijemu bih ekserom i preciznim udarcem čekića bušila rupe u limenkama za kafu. Kad bih to završila, moj zadatak je bio da ih napunim crvenom glinom koja je bila ispod ružinog grmlja, pažljivo bih ih punila a onda bih napravila savršenu rupu okruglu četiri prsta u koju bih ugnijezdila klijajuću košticu avokada ili paučaste slatke krompire koje je Abuelita stavila da klijaju u teglama majoneze na čačkalicama u vodi koju je svakodnevno mijenjala, ili bodljikavi šajot koji je puštao lozu koja se uvijala i motala oko stubova trijema, puzala do krova i preko njega na drugu stranu, tako da je njena mala kuća od cigle izgledala kao da je bila ušuškana u lozi koja je rađala tikvice kruškolikog oblika spremne za branje i dinstanje s lukom, sirom i puterom. Korijenje bi izbilo iz zahrđalih limenki za kafu i tražilo zemlju. Ja bih zatim zalijevala sadnice.

Ali ovo je bila drukčija vrsta pomoći, rekla je Amá, jer Abuelita umire. Gledajući u njeno sivo, pa smeđe oko, ljekar je rekao da je samo pitanje dana. Tako da se činilo i više nego poštenim da ove ruke s kojih je ona skidala otoke i koje je ona oblikovala budu korisne tako što će trljati njeno posustajuće tijelo alkoholom i marihuanom, tako što će joj trljati ruke i noge i okretati joj lice ka prozoru da može gledati streliciju kako cvjeta ili da osjeti miris klinčića u zraku. Često sam joj brisala lice peškirom i satima držala njenu ruku. Njena siva žičasta kosa je visila sa madraca. Otkako znam za sebe plela je svoju dugu kosu u pletenice. Usta su joj bila otvorena i kad bi spavala kapci joj nikad ne bi bili potpuno zatvoreni. Izbliza bi se moglo vidjeti njeno sivo oko kako gleda kroz prozor, zureći kao da pokušava sve da upamti. Nikad je nisam poljubila. Ostavila sam prozor otvoren i otišla do prodavnice.

Preko puta Jayove prodavnice bila je kapela. Nikad nisam znala kojoj religiji pripada, ali sam ipak otišla tamo da potražim svijeće. Nije ih bilo pa sam sjela na jednu od klupa. Nakon što sam očistila nokte, pogledala sam prema visokom plafonu. Zaboravila sam kako su ovakva mjesta prostrana, zaboravila sam hladnoću mramornih stubova i ukočene statue praznih pogleda. Bila sam sama. Znala sam zašto se nikad nisam vratila.

To je bila jedna od Apinih najvećih zamjerki. Lupao bi rukama po stolu tako da bi se zatresla šećernica ili prosula šolja kafe i vrištao bi da ako ne budem išla na misu svake nedjelje da spasim svoju prokletu grešnu dušu, onda nemam razloga da idem iz kuće i tačka. Punto final. Zgrabio bi mi ruku i zario nokte u nju da bude siguran da sam razumjela važnost katekizma. Da li je bio jasan? Onda bi strateški usmjerio svoj bijes prema Ami zbog njenog jalovog načina odgoja kćerki koje su nepristojne i nevjernice, a moje starije sestre bi me povukle u stranu i rekle da će ubiti boga u meni ako ne odem u crkvu iste minute. Zašto sam toliko sebična? Zar ne vidiš šta radiš Ami, idiotkinjo? Tako da bih oprala noge i ugurala ih u crne praznične cipele koje su se sjajile od vazelina, zgrabila molitvenik i veo i mahnula Ami.

Polako bih hodala niz ulicu Lorena do Prve pa do ulice Evergreen, brojeći pukotine u asfaltu. Na ulici Evergreen bih skrenula lijevo i išla prema Abuelitinoj kući. Voljela sam njen trijem jer je bio skriven lozama od šajota i fino sam mogla vidjeti ljude i saobraćaj na ulici Evergreen a da me oni ne primijete. Skočila bih uz stepenice, pokucala na mrežasta vrata dok sam brisala cipele i dozivala, Abuelita? Mi Abuelita? Dok bih otvarala vrata i provirivala unutra, zapahnuo bi me zagušujući miris pečenog čilija na šporetu. Kad bih ušla u dnevnu sobu, pozdravila bi me iz kuhinje brišući ruke od kecelju. Sjedila bih za ćoškom stola da joj ne bih bila na putu. Čili mi je tjerao suze na oči. Je li to plačem? Ne, Mama Luna, ne plačem nipošto. Ne volim ići na misu. Ali su moje oči i dalje suzile, suze su kapale po stolnjaku poput voska svijeće. Abuelita je sklonila izgorene čili paprike s vatre i poprskala ih vodom dok se od njih nije počela odvajati kožica. Stavila ih je ispred mene, a onda otišla da provjeri tripice. Ogulila sam kožu i stavila tanke, mlitave zelene i žute čili paprike u avan i počela da ih gnječim, i gnječim i prevrćem i gnječim paradajz, režanj bijelog luka, glupi čili zbog kojeg sam plakala, gnječila sam ih dok se ne bi pretvorili u tečnost pod mojom ručerdom. Drvenom kašikom sam snažno strugala da uništim krivnju i moje suze su nestale. Stavila sam zdjelu čilija pored vaze sa svježe odrezanim ružama. Abuelita mi je dodirnula ruku i pokazala zdjelu s tripicama koja se pušila ispred mene. Kašikom sam stavila malo čilija u tripice i savila kukuruznu tortilju dlanovima. Dok sam jela, blagi nedjeljni povjetarac je ušao u kuhinju i jedna latice ruže je polako poput perca pala na sto.

Napustila sam kapelu ne prekrstivši se i otišla do Jayove trgovine. Jay uglavnom nije imao ničega u izobilju. Paradajz je uvijek bio mekan, a konzerve Campbell supe su imale mrlje od hrđe po sebi. Na kutijama žitarica je bilo prašine. Uzela sam šta sam trebala: medicinski alkohol, pet konzervi kokošjeg temeljca i veliku bocu sredstva za čišćenje. Prvo se Jay naljutio na mene jer sam mislila da sam zaboravila novac, ali on je sve vrijeme bio tu u mom zadnjem džepu.

Kad sam se vratila iz prodavnice, čula sam Amu kako plače u Abuelitinoj kuhinji. Pogledala me je natečenih očiju. Stavila sam kese od kupovine na stol i počela slagati konzerve od supe. Amá je tiho jecala. Nikad je nisam poljubila. Poslije nekog vremena sam je potapšala po leđima da je utješim. Konačno: “¿Y mi Amá?” – pitala je šapatom, onda se ponovo zagrcnula i zaplakala u kecelju.

Abuelita je jučer dva puta pala s kreveta, rekla sam, znajući da to nisam trebala reći i pitajući se zašto sam to htjela reći jer je zbog toga Amá samo još više plakala. Pretpostavljam da sam postala ljuta i jednostavno preumorna od svih tih svađa i batina i neuslišenih molitvi i od mojih ruku koje su samo tako bespomoćno visile niz mene. Amá me je ponovo pogledala, zbunjena i ljuta a njene oči su bile pune tuge. Izašla sam napolje, sjela na ljuljačku na trijemu i gledala ljude kako prolaze. Sjedila sam tu dok nije otišla. Zadrijemala sam ponavljajući sebi riječi poput molitve na krunici: kad prestaješ davati kad počinješ davati kad… i kad su mi ruke ispale iz krila, probudila sam se da ih zaustavim. Sunce je zalazilo u narandžastom sjaju i znala sam da je Abuelita gladna.

Dođe vrijeme kada je sunce prkosno. U trenutku kada se mijenjaju raspoloženja, ta neizbježna doba dana, kada boje prelaze jedna u drugu, taj sat ili minut ili sekunda kada je sunce najzad poraženo, kada konačno tone u saznanje da i pored sve svoje moći da zacjeljuje i prži ne može postojati zauvijek – pojavi se zasvjetljenje na mjestu gdje se sunce i zemlja dodiruju, posljednji prasak goruće crveno-narandžaste furije koja nas podsjeća da, iako su završeci neizbježni, oni su neophodni za ponovna rođenja. I kad je taj trenutak došao, baš kad sam upalila svjetlo u kuhinji da otvorim Abuelitinu konzervu supe, tad je vjerovatno umrla.

Soba je mirisala na sredstvo za čišćenje i bljuvotinu i Abuelita je izbacila ostatke svog kanceroznog želuca. Okrenula se ka prozoru i pokušala govoriti, ali njena usta su ostala otvorena i nijema. Čula sam te, Abuelita, rekla sam, milujući joj obraz, čula sam te. Otvorila sam prozore u kući i pustila da supa vrije i iskipi po šporetu. Ugasila sam šporet i prosula supu u sudoper. Iz ormarića sam uzela limenu zdjelu, napunila je mlakom vodom i pažljivo je odnijela u sobu. Otišla sam do ormara s posteljinom i uzela neke skromne, izbijeljene peškire. Sa svetošću sveštenika koji priprema svoju odoru odmotala sam jedan po jedan peškir na ramenima. Skinula sam plahte i deke s njenog kreveta i svukla njenu debelu spavaćicu od flanela. Obrisala sam njeno zbunjeno lice peškirom, rastežući joj bore, sklanjajući uvojke s njenog vrata, brisala sam joj ramena i grudi. Zatim sam promijenila vodu. Nastavila sam brisati nabore njenog strijastog stomaka, sporadične stidne dlake i mlohava bedra. Očistila sam prljavštinu između njenih nožnih prstiju i primijetila mladež na naboru zadnjice. Kad sam joj vidjela ožiljke na leđima, tanke poput linija života na njenim dlanovima, shvatila sam kako sam o Abueliti zapravo znala jako malo. Prekrila sam je tankom dekom i otišla u kupatilo. Oprala sam ruke, odvrnula česme na kadi i gledala kako voda šiklja, snažno i pareći se. Kad je kada bila puna, zavrnula sam česme i skinula se. Onda sam otišla po Abuelitu.

Nije bila teška kako sam mislila i dok sam je nosila u rukama njeno tijelo se savilo u V, ali ipak su moje noge bile umorne i drhtave i činilo se kao da je spavaća soba miljama i godinama daleko od kupatila. Amá, gdje si?

Zakoračila sam u kadu, prvo jednom nogom, onda drugom. Savila sam koljena da se spustim u vodu, polako, da joj ne bih opržila kožu. Polako, polako, Abuelita, rekla sam, ljuljajući i milujući je dok smo uranjale, čula sam te. Njena kosa je pala unazad i rasula se po vodi poput krila orla. Voda se prelila i prosula po pločicama na podu. Onda su došli moljci. Mali, sivi, došli su iz njene duše i izašli kroz usta lepršajući prema svjetlu, kružeći oko jedine blijede sijalice u kupatilu. Umiranje je samotno i htjela sam otići tamo gdje su moljci, ostati s njom i saditi šajot čije bi se loze penjale uz njene prste prema oblacima. Htjela sam staviti glavu na njena prsa da mi gladi kosu, da mi priča o moljcima koji mi sjede u duši i polako je jedu. Htjela sam da se s njom vratim u vodu maternice tako da više nikad ne budemo same. Htjela sam. Htjela sam svoju Amu. Sklonila sam par pramenova kose s Abuelitinog lica i držala njenu malu laganu glavu ispod svoje. Kupatilo je bilo ispunjeno moljcima i po prvi put nakon dugo vremena sam plakala ljuljajući nas, plakala sam zbog nje, zbog sebe, zbog Ame, jecaji su dopirali iz duboke boli, osjećanja jada zbog polovičnog rođenja, jecala sam dok se jecaji napokon nisu rasprsnuli u krugovima i krugovima tuge i olakšanja. Polako, polako, rekla sam Abueliti, ljuljajući nas nježno, polako, polako.

S engleskog jezika prevela Sajra Subašić. Lektura Sandra Zlotrg.

Izvor: Maria Mazziotti Gillan/Jennifer Gillan (ur.): Growing Up Ethnic in America. Contemporary Fiction About Learning to Be American. Penguin Books, New York, 1999.

Fotografija: ​Marion Ettlinger

Tekst je preveden u sklopu projekta „Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.