„La frontera“ je riječ koju bih često čuo kad sam kao dijete živio u El Rancho Blancu, malenom selu smještenom na neplodnim i suhim brdima udaljenim nekoliko milja sjeverno od Guadalajare u Meksiku. Prvi put sam je čuo još krajem 1940-ih kada su meni i mom starijem bratu Robertu Papá i Mamá rekli da ćemo jednog dana poći na daleki put na sjever, preći la fronteru, ući u Kaliforniju i iza sebe ostaviti siromaštvo.

Nisam točno znao ni što je to Kalifornija, ali Papi bi oči zasjale svaki put kada bi o njoj pričao s Mamom i svojim prijateljima. „Kada pređemo la fronteru, imat ćemo dobar život u Kaliforniji“, znao bi kazati ustajući i isprsivši se.

Roberto, koji je četiri godine stariji od mene, uzbudio bi se svaki put kada bi Papá pričao o putu u Kaliforniju. Nije mu se sviđao život u El Rancho Blancu, posebno nakon što smo posjetili starijeg rođaka Fitu u Guadalajari.

Fito je napustio El Rancho Blanco. Radio je u tvornici tekile i živio u dvosobnoj kući koja je imala struju i bunar. Rekao je Robertu da on, Fito, ne mora više kao moj brat ustajati u četiri ujutro da rukom muze pet krava i nosi mlijeko u velikoj limenci na konju nekoliko milja do najbliže ceste, odakle bi je kamion prevezao do grada na prodaju. Nije morao ići na rijeku po vodu, spavati na prljavom podu ni paliti svijeće umjesto svjetla.

Od tada, jedina stvar koju je Roberto volio u El Rancho Blancu bila je lov na kokošja jaja i odlazak u crkvu nedjeljom.

I ja sam volio tražiti jaja i ići na misu. Ali najviše sam uživao slušajući priče. Uvečer, nakon večere, Papin brat tío Mauricio došao bi nam u posjetu sa svojom obitelji. Sjedili bismo oko vatre od suhog kravljeg izmeta i pričali priče komeći klipove kukuruza.

Jedne takve večeri Papá je objavio: Idemo na dugo očekivani put preko la frontere u Kaliforniju. Nakon više dana spakirali smo stvari u kofer i sjeli na autobus za Guadalajaru da stignemo na vlak. Papá je kupio karte drugog razreda za vlak Ferrocarriles Nacionales de México. Nikad prije nisam vidio vlak. Izgledao je poput nanizanih metalnih baraka na kotačima. Ukrcali smo se i zauzeli svoja mjesta. Stajao sam kako bih gledao kroz prozor. Kad se vlak počeo kretati, osjetio sam trzaj i čuo prodoran klepetav zvuk, kao da se stotine limenki mlijeka sudaraju. Prepao sam se i izgubio ravnotežu. Papá me uhvatio i rekao mi da sjednem. Mlatarao sam nogama prateći ritam vlaka. Roberto je sjeo preko puta mene, do Mame. Na licu mu je bio osmijeh od uha do uha.

Vozili smo se dva dana i dvije noći. Po noći nismo puno spavali. Drvena sjedala su bila tvrda, a vlak je proizvodio glasne zvukove zviždanja i kočenja. Na prvom stajalištu upitao sam Papu, „Je li ovo Kalifornija?“

„Nije, mi’jo, nismo još stigli“, strpljivo je odgovorio. „Imamo se voziti još puno sati.“

Primijetivši da je Papá zažmirio, okrenuo sam se Robertu i upitao, „Kako izgleda Kalifornija?“

„Ne znam“, odgovorio je, „ali Fito mi je rekao da ljudi tamo metu novac s ulica.“

„Odakle Fitu ta ideja?“ reče Papá otvarajući oči i smijući se.

„Od Cantinflasa“, Roberto mu uvjereno odgovori. „Kaže da je Cantinflas to rekao u filmu.“

„Cantinflas se šalio“, odgovorio je Papá smijuljeći se. „Ali istina je da je život tamo bolji.“

„Nadajmo se“, reče Mamá. Zatim, zagrlivši Roberta jednom rukom, nježno dodade, „Dios lo quiera.“

Vlak je usporio. Gledao sam kroz prozor i vidio da ulazimo u neki drugi grad. „Jesmo li stigli?“ upitao sam.

“¡Otra vez la burra al trigo!” reče Papá mršteći se i zakolutavši očima. „Reći ću ti kad stignemo!“

„Budi strpljiv, Panchito“, reče Mamá smiješeći se. „Ubrzo ćemo stići.“

Kada se vlak zaustavio u Mexicaliju, Papá nam je rekao da izađemo. „Skoro smo stigli”, reče gledajući u mene. Otišli smo sa stanice. Papá je nosio naš tamnosmeđi kofer. Slijedili smo ga sve dok nismo stigli do bodljikave žice. Papá je tvrdio da je to la frontera. Pokazao je prstom i rekao da se iza sive žičane barikade nalazi Kalifornija, ono slavno mjesto o kojem sam tako mnogo čuo. S obje strane ograde bili su naoružani čuvari u zelenim uniformama. Papá ih je nazivao la migra i objasnio nam da moramo prijeći na drugu stranu ograde, a da nas oni ne vide.

Kasno te noći pješačili smo nekoliko milja od grada. Papá, koji je predvodio put, zastade, pogleda uokolo da se uvjeri da nas nitko ne vidi, te pođe prema ogradi. Hodali smo duž zida od žice kad Papá ugleda malu rupu u podnožju ograde. Kleknuo je i rukama proširio otvor. Svi smo se provukli na drugu stranu kao zmije. Nakon par minuta pokupila nas je žena koju je Papá kontaktirao u Mexicaliju. Obećala je da će nas, za određenu svotu, pokupiti i odvesti svojim autom do mjesta gdje možemo naći posao.

Žena je vozila svu noć i u zoru smo stigli do šatorskog radničkog naselja na periferiji Guadalupea, malog grada na obali. Zaustavila je auto pokraj uske ceste u blizini naselja.

„Ovo je mjesto o kojem sam vam pričala“, umorno reče. „Ovdje ćete naći posla u branju jagoda.“

Papá je izvadio kofer iz gepeka, izvukao svoj novčanik i platio ženi. „Imamo još samo sedam dolara“, reče grizući donju usnu. Kad se žena odvezla, krenuli smo do naselja zemljanom stazom oivičenom s obje strane stablima eukaliptusa. Mamá me čvrsto držala za ruku. U naselju su Mami i Papi rekli da je predradnik otišao za taj dan.

Tu noć smo proveli pod drvećem eukaliptusa. Sa stabala smo skupljali listove koji su mirisali na gumene bombone i slagali ih da na njih legnemo. Roberto i ja smo spavali između Pape i Mame.

Ujutro me probudio zvižduk vlaka. Na trenutak sam pomislio da smo još u vlaku na putu do Kalifornije. Izbacujući crni dim, vlak je projurio iza naselja puno brže od onoga kojim smo se mi vozili iz Guadalajare. Dok sam ga pratio očima, začuh iza sebe nepoznati glas. Bio je to glas žene koja je svratila da nam ponudi pomoć. Zvala se Lupe Gordillo i bila je iz obližnjeg šatorskog naselja. Donijela nam je neke namirnice i upoznala nas s predradnikom u naselju koji je govorio španjolski. U zajam nam je dao vojnički šator koji smo razapeli uz njegovu pomoć. „Imate sreće“, rekao nam je. „Ovo je posljednji šator koji imamo.“

„Kada možemo početi s radom?“ upita Papá, trljajući ruke.

„Za dva tjedna“, odgovori predradnik.

„Nije moguće!“ uzviknu Papá odmahujući glavom. „Rekli su nam da ćemo odmah naći posao.“

„Žao mi je, jagode neće biti spremne za branje do tad“, odgovori predradnik slegnuvši ramenima i odlazeći.

Nakon poduže tišine, Mamá reče, „Snaći ćemo se, viejo. Čim krene posao, bit ćemo dobro.“

Roberto je šutio. U očima sam mu vidio tugu.

Tijekom sljedeća dva tjedna Mamá je kuhala napolju na improviziranoj peći od kamenja i comalu koji joj je dala Doña Lupe. Jeli smo divlje verdolagase i zečeve i ptice koje bi Papá ulovio puškom koju je posudio od susjeda.

Da nam prođe vrijeme, Roberto i ja smo gledali vlakove kako prolaze iza radničkog naselja. Provlačili bismo se ispod ograde od bodljikave žice da ih izbliza vidimo kako prolaze nekoliko puta dnevno.

Naš omiljeni vlak dolazio bi svaki dan u podne. Imao je drugačiji zvižduk. Čuli bismo ga izdaleka. Roberto i ja smo ga zvali Podnevni vlak. Često bismo došli ranije i igrali se na tračnicama dok smo ga čekali. Trčali smo preskačući tračnice ili bismo po njima hodali što brže možemo da vidimo koliko daleko možemo stići, a da ne padnemo. Sjedili bismo na tračnicama da osjetimo kako vibriraju dok se vlak približava. Kako su dani prolazili, naučili smo prepoznati mašinovođu izdaleka. On bi usporio vlak svaki put kad bi prolazio i mahao nam svojom kapom sa sivim i bijelim prugama. Mi smo odmahivali.

Jedne nedjelje Roberto i ja smo ranije nego inače prešli ogradu da čekamo Podnevni vlak. Robertu se nije igralo pa smo sjeli na jednu od tračnica, rukama obgrlivši noge s čelima na koljenima. “Pitam se odakle dolaze vlakovi“, rekoh. „Znaš li ti, Roberto?“

„I ja sam se pitao“, odgovori on polako dižući glavu. „Mislim da dolazi iz Kalifornije.“

„Kalifornije!“ uzviknuo sam. „Ovo je Kalifornija!“

„Nisam baš siguran“, reče on. „Sjećaš li se šta –„

Prekinuo ga je poznati zvižduk Podnevnog vlaka. Sišli smo s tračnica i udaljili se nekoliko koraka od pruge. Mašinovođa je jako usporio vlak, mahnuo nam i pažljivo ispustio veliku smeđu vreću pred nas dok je prolazio. Podigli smo je i pogledali unutra. Bila je puna naranača, jabuka i slatkiša.

„Vidiš da dolazi iz Kalifornije!“ uzviknu Roberto. Trčali smo uz vlak mašući mašinovođi. Vlak je ubrzao i uskoro nas ostavio iza sebe. Pogledima smo pratili zadnji dio vlaka dok je postajao sve manji i manji te nestao.

S engleskog jezika prevela Nikica Kraljević. Lektura Sandra Zlotrg.

Izvor: Dohra Ahmad (ur.): The Penguin Book of Migration Literature. Departures, Arrivals, Generations, Returns. Penguin Books, New York, 2019.

Fotografija: Jazmine Turner Photography

Tekst je preveden u sklopu projekta „Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.