Pare su tvoje dok ih ne proćerdaš. Bila je to maksima Maxinine mame, brušena tokom pola stoljeća štedljivog trošenja i brižljivo prenesena najmlađoj kćerki tokom formativnih godina odrastanja u siromaštvu. Godine nisu umanjile ni moć lekcije, a ni njenu nekontrolisanu čežnju da svoj život uljepša blještavim novim stvarima.

                Dok je Maxine čekala kod pulta blagajne u „Svijetu tekstila“, „procjenjivala“ je prodavačicu, baš onako kako ju je mama naučila: emotivni tip. Vitkim prstima gurkala je posteljinu malko prema prodavačici, kao što slijepa prosjakinja pruža svoju posudu.

                – Vidite li? – rekla je pokazujući na mali trag. – Ima fleku ovdje.

                – Pa, gospođice, jeste li pokušali da nađete drugo pakovanje? – upitala je prodavačica.

                – Ovo je posljednje – odgovori Maxine drhtavim usnama.

                – A-ha, zaista mi je žao. Prodavačica je posmatrala mladu tamnoputu ženu kako spušta pogled, a onda ispušta dubok uzdah. Primijeti kako joj se tijelo grči.

                – Mogu li kako pomoći, dušo? – upitala je, pokrivši dlanom ruku svoje mušterije. Maxine je u sebi odbrojala do tri, a onda neznatno podigla pogled.

                – Stvarno mi treba, stižu mi gosti. Mislite li da bih mogla dobiti mali popust? – upitala je.

– Na koliki popust ste mislili? – žena ju je još držala za ruku.

– Oh, petnaest posto. – Deset, deset, deset, ponavljala je u sebi.

– Dozvoljeno nam je dati samo deset posto.

– Deset će biti u redu – reče Maxine, gutajući osmijeh.

Maxine je bila kraljica cjenkanja. Znala je gdje se mogla cjenkati za „Giorgio“, „Poison“ i „Obsession“, ne neke lažnjake, nego prave, za 10 dolara po bočici. U maloj radnji u Kineskoj četvrti, kada vlasnik nije bio tu, mogla je dobiti cijeli set svilom umotanih vještačkih noktiju za samo 9 dolara. Nakit? To bi bilo kod Virgilija u Ulici Los Anđeles, najbolje zlato po najnižim cijenama. Samo je trebalo tražiti Salvadora, Maxine je znala kad je u smjeni.

– Zvijezda popusta opet pobjeđuje – reče Denise, njena cimerka, kad je donijela kući čaršafe. Podiže pogled sa knjige „California bar review“, u čiji je sadržaj sjedeći za kuhinjskim stolom bila zadubljena. Denise je bila žilava djevojka sa kožom boje kentakijskog burbona.

– Koliko si uštedila ovaj put?

– Četiri i osamdeset sedam – reče Maxine, ignorišući njen sarkazam.

Denise prevrnu očima. Zašto bi iko puzao zbog par dolara – a viđala je Maxine da upravo to radi – bilo joj je neshvatljivo. Razmišljala je o tome kako su tvrdo igrali advokati u firmi u kojoj je radila. To su bili pravi pregovori.

– Moraš malo proširiti vidike – reče, okrenuvši se nazad svojoj svesci.

Maxine se pope uz stepenice i ubaci čaršafe u ormar sa posteljinom, zalupi vrata, pa na momenat prisloni čelo uz hladno drvo, čekajući da se slegne još jedan nalet neobjašnjivog bijesa. Odnedavno, kad bi došla iz kupovine, gnjev bi joj se ovijao oko vrata kao uski biserni lanac i podsjetila bi se vremena kad je mama trgovca u susjedstvu molila da joj proda breskve po 10 centi po funti, iako su sve bile gnjile. Kada se okrenula, Denise je stajala ispred nje.

– Slušaj – reče ona – nije mi bila namjera da povrijedim tvoja osjećanja, ali ne koristiš ni pola stvari koje kupiš. Bacaš toliko novca.

– Nisi odrastala kao što sam ja – tihim glasom reče Maxine.

Denise pogleda lice prijateljice, vidje ukočenu bradu, bijes u tamnim očima i zakorači nazad.

– Znam da ste bili siromašni – rekla je, sjetivši se onog puta kad je posjetila dom Maxinine mame u Luizijani. Sve čisto, ali Gospode…

– Ne. Samo misliš da znaš.

Ali sve njeno škrtarenje će se uskoro isplatiti, razmišljala je Maxine sedmicu dana kasnije, dok je gledala kroz staklo izloga salona novih automobila. Pogled joj se zaustavio na plavom kabrioletu u sredini prostora. Niko iz njene porodice nikad nije ni posjedovao auto, a kamoli novo. Tri godine je štedila za auto i konačno je imala dovoljno novca, ako bi se uspjela nagoditi za odgovarajuću cijenu. Nesvjesna ljudi koji su pored nje prolazili ulicom, zatvorila je oči i vidjela kako se vozika po Los Angelesu, glave zabačene u neobuzdanom smijehu, dok joj ljetni povjetarac duva kroz kosu i Sunce ljubi kožu boje čokolade, a muzika sa radija trešti i vibrira. Otvorila je oči i pred sobom je vidjela zabavu na četiri točka.

Toj vjetrovitoj budućnosti, zalijepljena na prozor auta, ispriječila se naljepnica sa cijenom: 17.500 dolara. Maxine je koji tren proučavala brojke, vrteći ih u glavi kao par kockica. Platila bi 16.800 i ni centa više.

U salonu je bilo hladno nakon vreline ljetnog dana. Maxine je prošla do kabrioleta, otvorila vrata i sjela, a onda pogleda kroz prozor proučavajući lica trojice muškaraca i žene na spratu. Svi su bili bijelci i ozbiljnog izgleda, osim jednog, mladog i nasmiješenog, za kojeg je procijenila da je sklon flertovanju.

Ted ju je povezao na probnu vožnju i opisao joj sve predivne karakteristike koje vozilo posjeduje. Dok se njihala od jednog do drugog zavoja, Maxine je glasom Diane Ross, boje starog mahagonija, zbijala simpatične male šale, pripremajući ga za završnicu.

– Svakako izgledaš veličanstveno u tim kolima, Maxine – rekao je Ted sa smiješkom dok je sjedila preko puta njega u kancelariji.

– Mogu sada popuniti formulare. – Nagnuo se žustro naprijed, ostavljajući blagi trag parfema „Drakkar Noire“, a onda uzeo olovku. – Da vidimo, 17.500 dolara na…

Maxine pročisti grlo. Ted diže pogled. – Nadala sam se da mi možeš ponuditi malo bolju cijenu.

Mali čovjek se nasloni nazad u stolicu. Ispolirani nokti su mu se sjajili. – Koliko si imala na umu?

Oprezno. Oprezno. – Mislila sam 16.650 dolara – rekla je. Prema knjigama koje je pročitala, bila je to dobra startna pozicija za početak pregovora.

Ted ispusti olovku. – Nema šanse.

Nikad nije vidjela da pogled otvrdne tako brzo. Ni Diana Ross ni pjevačice Supremesa je ne bi mogle izvući iz ovoga. – Koja je Vaša najbolja ponuda? – upitala je poslovnim tonom.

Izvukao je formular iz ladice svog stola i napisao sumu nabrzinu, a onda gurnuo papir prema njoj. Zgrozila se kad je pročitala 17.300 dolara.

– Kako bi bilo – Maxine je ponovo pokušala.

Ted odgovori ravnodušno – To je moja konačna ponuda. – Pogled mu je odlutao do staklene pregrade, pa mu nešto iznenada privuče pažnju i ustade. – Da li bi me izvinila za trenutak – upitao je, zgrabio papire sa stola, ostavivši žute kopije. – Moram da vidim klijenta.

Maxine je kroz pregradu posmatrala kako se Ted rukuje sa visokim štrkljavim plavokosim muškarcem i predaje mu dokumentaciju. Bez oklijevanja je podigla kopije sa stola da ih pregleda. U ruci je držala prodajni račun za kabriolet. Tražeći pogledom po dnu stranice, umalo je ispustila papire iz ruke: 16.700 dolara. Podigla je pogled i vidjela muškarce kako se osmjehuju jedan drugom. Vrelina joj buknu u prsima, taman dovoljno da je pokrene, te preklopi svoju ponudu i ubaci je u novčanik. Prolazeći pored Teda u salonu reče – Javiću Vam se.

Denise je sjedila na svom krevetu, berzanske stranice novina rasprostrte svuda oko nje, kad je Maxine ušla. Na TV programu, crni Južnoafrikanci u kilometarskim redovima čekaju da glasaju, podignutih pesnica, koje kao da sijeku kroz vazduh.

– Ne znam je li ovo rasni ili rodni problem – rekla je Maxine mirnim tonom, nakon što je objasnila Denise šta se desilo. Sustanarka joj nije odgovorila, ali joj se bora između očiju sve više produbljivala.

– Djeca u komšiluku bi nam se smijala, jer nam je mama uvijek davala da jedemo gnjile breskve. Pokušavala bi da isječe trule dijelove, ali… – Maxine podiže ruke u vazduh i kad ih je spustila nazad u krilo, plakala je. Svaki jecaj kao da je slao zrak svjetlosti, koji ju je sve više rasvjetljavao za Denise.

– Nisi više siromašna mala djevojčica – reče Denise zagrlivši prijateljicu jednom rukom i uzimajući telefon u drugu. Potreban ti je advokat.

Dva dana kasnije, u jedan poslijepodne, Maxine je sjedila na parkiralištu iza prodajnog salona kad je čula kucanje na prozoru.

– Denise mi je objasnila tvoj problem – rekao je Bill kad je izašla iz auta i rukovala se. Rijetka smeđa kosa mu je bila vezana u tanak pramen konjskog repa. Nosio je naušnice i cipele marke Earth, „Peace Corps“ ispisano svuda po njemu.

– Kad pomisliš da se 1994. u Sjedinjenim Državama još dešava ova vrsta diskriminacije. To je… da ne povjeruješ – rekao je povišenim tonom. Stisnuo je desnu pesnicu i udario u drugu šaku. – A tvoj slučaj nije jedini. Samo me sačekaj ovdje. Čim mi tip napravi pismenu ponudu, doći ću po tebe.

Skoro sat vremena kasnije, Maxine je sjedila u uredu menadžera autosalona; i on i Ted su bili jednako stisnutih usta i blijedi kao duhovi. Bill se okrenuo prema njima.

– Mislim da imate nešto da kažete mojoj klijentici – rekao je.

Paul, menadžer, promatrao je Billa oprezno, kao neko ko se plašio skrivenog oružja. Poluautomatskog.

– Da, gospođice Cranston, u ime kompanije, primite naše iskreno izvinjenje, za ovaj… hm… nesretni nesporazum. I da naglasimo iskrenost naših namjera, rado bismo Vam ponudili kabriolet bez naplate, uz naš… – samo bi mrtvac mogao imati bljeđe lice od Paulovog – naklon.

Gledajući ovu dvojicu muškaraca, Maxine je željela da vrisne dok sav gnjev i sva bespomoćnost koju je Ted u njoj pokrenuo, sva grozna sjećanja, ne splasnu. – Nije dovoljno – htjela je da vikne, ali nije. Bila je, uprkos svemu, mamino dijete.

Denise je kasnije primijetila da je kabriolet prvo stajao netaknut, kao da je svježa breskva, previše lijepa da bude pojedena. – Ponekad imam osjećaj da je predobar za mene – priznala je Maxine, ali je postepeno počela da ga vozi redovno, da spusti krov, osjeti vjetar u kosi, pusti Sunce da joj ljubi lice. Denise je prepoznala nagovještaj nečega, za šta je znala da će trebati vremena do ispunjenja. Ali je bila puna nade. Prošireni vidici nisu nešto što je sklono ponovnom sužavanju.

S engleskog jezika prevela Olivera Živković. Lektura Sandra Zlotrg.

 Iz: Maria Mazziotti Gillan/Jennifer Gillan (ur.): „Growing Up Ethnic in America. Contemporary Fiction About Learning to Be American“. Penguin Books, New York, 1999.

Tekst je preveden u sklopu projekta „Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.