“Dobri naš junak i čoek” – zbirka pjesama o srednjovjekovnim precima, autorice Minje Pješčić u izdanju Nove Peotike, Beograd, 2022.

Članica UO Fondacije Publika i redovna sudionica Translab-radionica književnog prevođenja Minja Pješčić nedavno je objavila zbirku poezije “Dobri naš junak i čoek”, nadahnutu bosanskohercegovačkim srednjim vijekom.

S autoricom razgovarale: Davorka Jurčević-Čerkez i Mirela Alikalfić-Terzić.

Autorica crteža na naslovnici: mostarska umjetnica Maja Rubinić.

Jednom si spomenula da je sve počelo s Publikom i Translabom…

Tako je. Prije nekoliko godina smo se intenzivno bavili prevođenjem savremene američke poezije (projekat “Migracije”). U jednom trenutku nadahnuća sam dobila želju da se oprobam u poeziji, stalno tražeći odgovor na pitanje – šta poeziju čini poezijom, danas kad je u njoj gotovo sve dozvoljeno…

Na mahove i sama djeluješ iznenađenom zbog toga što je ova knjiga ugledala svjetlo dana?

Pitanje je da li se sve desilo slučajno ili ne. Mislim da neke stvari čuče u čovjeku, samo čekaju pogodan trenutak da izađu. Mi se bavimo jezikom i prevođenjem, pa je ovo samo još jedan oblik izražavanja i istraživanja jezika. Taj dojam iznenađenja ima veze sa brzinom kojom se sve odvijalo – inspiracija na Translab radionicama, mah u kom sam shvatila zaljubljenost u tematiku i način obrade pjesama. Dešavalo se da napišem po dvije pjesme odjednom…

Zbirka je temeljena na tematici bosanskohercegovačkog srednjeg vijeka. Što te toliko fasciniralo i otkud te u tom vremenu?

(smijeh) Sve se nekako posložilo. Već godinama izučavam porodičnu istoriju (došla sam do kraja XVII vijeka) i kad se više nije moglo dalje, nastalo je pitanje: “A šta je bilo prije svega?”, znajući da tako daleke pretke neću naći poimenice. Kad postaviš takvo pitanje, neminovno završiš na srednjem vijeku. U tom poduhvatu su mi naročito bili korisni radovi naših istoričara medijevalista, koji predano izučavaju stare dokumente, posebno one sačuvane u bogatom Dubrovačkom arhivu, pravoj riznici podataka o našim “praroditeljima”.

Zbog jezika koji koristiš, a koji nije više naš svakidašnji, tvoja je poezija uistinu neobična…

Mislim da je moja poezija neobična na više načina. Pisala sam je dosta jednostavno, možda nekad i previše pojednostavljeno, ali to je najviše zato što u njima predstavljam malo poznato i slabo shvaćeno vrijeme, pa mi je bio potreban taj kontrast. Na kraju krajeva, već godinama radim kao analitičar, pa mi je obrada komplikovanih podataka u neki jednostavan i razumljiv oblik postala kao druga priroda. Takođe sam željela da stavim akcent na emociju i naše neobične, a zapravo samo stare, srednjovjekovne riječi, koje su s vremenom zaboravljene. Recimo, već spomenuti praroditelji (preci), drivo (brod, nazvan tako jer se pravio od drveta), pišta (hrana), prtište (roba, ruho), tri na deset (trinaest)… I ja sam ih učila, pišući ove pjesme, a zapravo sam mnoge od njih razumjela dosta lako zato što poznajem ruski jezik, a baš taj naš srednjovjekovni jezik je postao neka interesantna spona između našeg jezika danas i savremenog ruskog, što je za očekivati budući da se radi o dva srodna jezika.

Pjesme sam uvijek pisala imajući na umu svoju djecu. Zapravo, pisala sam za njih, jer živimo daleko, a jezik nam je možda najveća veza sa korijenima… Sa ovom zbirkom, i svojim radom inače, zapravo najviše pokušavam da impresioniram naše potomke, i one veoma daleke. Ovo dođe kao neki oblik komunikacije s njima.

O kakvim se srednjovjekovnim ljudima i sudbinama radi?

Bavim se našim bezimenim precima čije su me sudbine dirnule u okolnostima u kojima se odvijao njihov život. Opjevala sam zaboravljene priče o njima koje su u nekim slučajevima ostale zapisane na stećku ili u nekom starom dokumentu. Za druge sam pustila mašti na volju zamišljajući razgovore i proces razmišljanja. U svemu tome sam željela zabilježiti tek poneki tren njihovog života, osjećaj više nego događaj, uhvatiti taj trenutak, šta je taj naš daleki predak mislio ili osjećao tada kad je sve to doživljavao.

U tom dalekom i neobičnom, a opet bliskom svijetu srednjeg vijeka susrećemo djevojku Divku koju su oteli robci da je prodaju, prosca iz zaleđa koji je toliko volio svoju dragu da joj je obećao da će je sam vratiti u Dubrovnik ako joj se ne svidi život s njim u katunu, razgovor starog sokolara sa učenikom, oca na samrti sa djetetom, roditelje koji su iščekivali sinove-plemiće godinama nakon kosovske bitke, riječi ratnika unakaženog u boju, i brojne druge sudbine. Posebno me interesuje položaj žene, kao robinje, majke, te muško-ženska dinamika. Svaka pjesma u ovoj zbirci ima iza sebe svoju dirljivu srednjovjekovnu priču koja je zabilježena u nekom sačuvanom dokumentu. Bili su to obični ljudi, kao mi danas, koji bi inače bili zaboravljeni, a za mene su svi oni su naš dobri junak i čoek, baš kako stoji na spomeniku jednog humskog vojvode.

Je li našim precima bilo teže nego nama danas?

Vjerujem da je njima njihovo vrijeme bilo teško, koliko je naše nama. Ni nas naše vrijeme ne štedi. Ipak, mislim da su se snalazili koliko su znali i umjeli, kao i mi danas, i da su bili isti kao i mi danas, samo smješteni u neku svoju sredinu i doba i uslove življenja. Ali isto su željeli da vole i budu voljeni, da ih shvate, da uče i da se usavršavaju i da njihova djeca žive bolje od njih i budu bolji ljudi od njih. Isto tako su sanjali o boljem životu i većoj sigurnosti za sebe i svoju porodicu (odatle traženje posla u velikom gradu), služili jače i bogatije od sebe, bježali od nedaće (kolone izbjeglica pred dubrovačkom kapijom ili na brodovima za Italiju), razlikovali pravdu od nepravde, dobro od zla, i maštali o slobodi. Vidim mnogo asocijacija i sličnosti između njih nekada i nas danas.

U zbirci su se našle i nagrađivane pjesme?

Da, pjesma “Balada o vezenom vitezu” je osvojila treće mjesto na konkursu za dječju poeziju “Musa Ćazim Ćatić” za 2021. godinu. Iako su gotovo sve pjesme edukativne prirode, ovo je možda po stilu najviše omladinska.

Takođe, “Siromah” je uključena u zbornik “Sinđelićeve čegarske vatre” za 2022. godinu na konkursu Udruženja književnika iz Niša. Tu mi je nekom greškom pjesma malo izmijenjena, zbog čega se iz stihova izgubila poenta. Naime, junak pjesme na umoru poručuje potomku: “Budi dobar budući predak”, ali ono ‘uć’ je nekako ispalo iz stihova, pa je odštampano “Budi dobar budi predak”, što nam je postala neka duhovita poštapalica cijelog ljeta. It’s all good fun, kako kaže moj dobar prijatelj iz Toronta, kojem je preko osamdeset godina, a on zasigurno zna šta govori.

Zanimljivo je da istodobno radiš na još jednom projektu vezanom uz srednji vijek. O čemu se tu radi?

U pripremi je još jedna moja knjiga inspirisana srednjim vijekom, što je vrlo obimna tematika, te taj projekat mnogo duže traje. Radi se o leksikonu srednjovjekovnih imena Bosne i Huma za koji sam sakupila i obradila oko 5,800, većinom muških imena, zapisanih u raznim srednjovjekovnim izvorima. Uglavnom se radi o sačuvanim poveljama, ponekad stećcima, a najviše o bogatom fondu dubrovačkog arhiva (svi srednjovjekovni putevi vode u Dubrovnik!), kao i u čuvenom osmanskom popisu stanovništva iz 1475-77. kojeg je preveo i priredio Ahmed Aličić 80-tih godina prošlog vijeka. Razvila sam veliku fascinaciju našim srednjovjekovnim imenima, od kojih apsolutno prevladavaju korijeni slovenskog porijekla, a neki su stvorili nevjerovatnu riznicu varijacija, poput supermorfeme RAD- (od riječi radost) kod koje sam prebrojala preko 200 različitih varijanti muškog ličnog imena, da bi do danas vjerovatno opstalo nemjerljivo manje. I to je samo na teritoriji Bosne i Huma, i kad bismo spojili šire zajedničko jezičko područje, našlo bi se još! Slično je i sa imenima koja sadrže osnove VUK-, DOBR-, BOG- i MIL-. Naravno, imena su odražavala i prisustvo starosjedilačkih naroda, kroz pronađene rumunsko-vlaške, ilirske, arbanaške i druge osnove. Uglavnom, mnoga imena zvuče kao naša danas, ali su istovremeno i prilično drugačija, kao što se i jezik čini danas drugačijim. Nešto kao mi sami iz neke naše druge dimenzije. Par pjesama je posvećeno i toj enigmi starih imena.

Knjigu predstavljaš kao zajednički projekt.

To je zbog inspiracije i “vježbanja” na radionicama Translaba, objavljivanja pojedinih pjesama preko projekta “Mostovi Hercegovine” Abraš radija iz Mostara, i podrške koju su mi dale mentorke na tom projektu, Senada Demirović Habibija i Anita Pajević. Vas dvije ste mi bile prve čitateljke, a ti si mi bila i urednica na knjizi. Kasnije sam angažovala dvije mostarske umjetnice da oslikaju likove iz pjesama. Jako mi se svidjelo i dirnulo kako su doživjele naše dobre junake i ljude i istog trena sam se zavoljela likove koje su ove umjetnice stvorile.

Misliš li da ćeš ostati u svijetu poezije?

Ako je pitanje da li ću ostati u poeziji u svojstvu autora, odnosno nastaviti pisati pjesme, na to još ne znam odgovor. Za pjesme, kao i za sve drugo, moraš biti veliki poznavalac tematike, a ja još ne znam da li ću i koliko imati prilike da izučavam još ponešto sa takvim entuzijazmom i tako velikom posvećenošću, uključujući i sopstvena iskušenja. (smijeh) Međutim, u svijetu poezije je moguće učestvovati i na drugi način, ne samo kao autor, već i kao prevodilac. Zadovoljstvo je uporedivo, zapravo vrlo slično! Već sam imala priliku preko Publike i Translaba da prevodim poeziju i nekoliko prevoda pjesama smo objavili u nizu književnih časopisa, poput: “Život” ili strane.ba. Časopis “A priori” je za mene posebno značajan jer mi je dao priliku više puta da pokažem svoje prevodilačko umijeće (prevodi sa engleskog i ruskog jezika). Pjesme iz “Junaka”, kao i neke moje druge prevode, podržali su i urednici iz onlajn književnog časopisa dunjalučar. Svima im od srca zahvaljujem. Veoma je važno da postoje platforme gdje i prevodioci, kao i pisci i pjesnici, i iskusni i oni koji počinju, mogu da se oprobaju.

Za kraj, bi li rekla da je sve vrijedilo truda?

Iako se sa svakim nastupom ili izdavanjem knjige čovjek otkriva i postaje na neki način ranjiv, rekla bih da, sto puta da. Ove pjesme su mi već donijele mnogo zadovoljstva i mnoge časove druženja sa starim, novim i starim-novim prijateljima, i mnoge prilike za razgovor. Pristupila sam svemu sa velikom, gotovo naučnom posvećenošću i iskrenim divljenjem za vrijeme i jezik koji obrađujem, a knjiga sad počinje da živi svoj život, nezavisno od mene. Nadam se da mi čitaoci, posebno oni čiji ću ja jednog dana postati praroditelj, neće zamjeriti na ovom poduhvatu. Jedan moj predak iz druge polovine XIX vijeka, prota Sava, zapisao je: Hartiju u ruke i pero u desnicu, pa piši što znaš! Potrudila sam se da ga poslušam! (smijeh)