u prijevodu Ulvije Tanović

Tekst je preveden u sklopu projekta „Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH. Meso i prijesak prvi je od tekstova koje objavljujemo na književnom portalu strane.ba

I

Ne sanjam. Potpuno sam budna.

Stojim na ulazu Fondazione Prada u Milanu s listom papira u ruci. Predala sam svoju torbu i telefon i olovke; papir je sve što nosim sa sobom. Potpisala sam da sam dobrog psihofizičkog stanja, da sam svjesna kako će neki prizori koje ću vidjeti biti uznemirujući i kako sam spremna preuzeti sve rizike. Mlađima od šesnaest godina nije dozvoljeno da iskuse instalaciju i izložbu u virtuelnoj realnosti Alejandra G. Inarritua koja nosi naziv „Carne y Arena“. Potpisujem formular, dajem obećanje prvim i posljednjim slovima svog imena.

Inarritu je predvidio da simulaciju iskusimo sami. Svaki posjetilac mora ući i proći kroz režirani krajolik meksičko-američke granice, sam, bespomoćan i nezaštićen. Od početka do kraja, iskustvo traje dvadeset minuta. Držim papir sa svojim potpisom i obećanjem presavijen u ruci i na oktobarskom suncu čekam da dođem na red. Ne bojim se.

II

Virtuelna realnost smještena je negdje između granica stvarnog i imaginarnog, između istine i laži. Uz pomoć 3D slike sada možete sjediti kod kuće i putovati kroz vrijeme i prostor. Dok stojite u svom dnevnom boravku možete koračati po kao slonovača bijelom mramornom podu Tadž Mahala, ili skočiti s litice s padobranom, ili se boriti rame uz rame sa iznurenim vojnicima nekog gerilskog rata. To što tehnologija tako brzo i radikalno napreduje će nas sve više primoravati da se pitamo šta je san, a šta java. Optimisti poput Chrisa Milka, koji vodi VR studio po imenu Here Be Dragons, govore da će ova nova tehnologija postati “ultimativna mašina empatije” koja će povezivati ljude na najdublji mogući način. Drugi se zabrinuto pitaju kako ćemo je normirati, kako ćemo se zaštiti i kakve će društvene konvencije preživjeti u svijetu nestvarnog. Ljudi kad misle da sanjaju čine lude stvari – nasilje, život, ljubav, sve postaje lako i jeftino.

Facebook, Google, Samsung i Sony su svi napravili vlastite nosive aparate za virtuelnu realnost. Uz odgovarajuće kamere i softver, danas svako može stvarati multidimenzionalni sadržaj. Oculus Rift, tehnologija koju koristi Carne y Arena, izumljena je kako bi poboljšala svijet videoigrica. Ali VR je probio granice tinejdžerskog svijeta. Posjeduje potencijal da promijeni način na koji gledamo filmove, putujemo, ratujemo, način na koji istražujemo, nanosimo bol i liječimo.

Bolnica Cedars-Sinai u Los Angelesu već koristi VR kao “apoteku”, kaže futuristkinja iz Londona Sophie Hackford, pacijenti se prije teških operacija pomoću ove tehnologije smještaju u opuštajuća i umirujuća okruženja. Kada na glavu stave uređaj za virtuelnu realnost, pacijenti sa opekotinama koji pate od neizdrživih bolova prebacuju se uz pomoć jednog klika na hladne lokacije, a sama njihova mašta, uz virtuelne prizore snijega i leda, oslobađa ih iz fizičkih stega njihove boli 60 posto učinkovitije od morfija. Svijet virtuelne realnosti je sada tako sofisticiran da može prevariti naš mozak da pomisli kako je ono što gledamo kroz uređaj na glavi stvarno – iako znamo, intelektualno i osjećajno – da smo tek publika jednog prelijepog i do detalja razrađenog zabavnog programa.

III

Ulazim u mračnu prostoriju gdje dobijam upute da pročitam Inarrituovu poruku dobrodošlice i nastavim dalje po uputama kroz mračno skladište. Nema karte izložbe, nikakve naznake kada će se realnost pretopiti u virtuelnost. Ne sjećam se da li je bilo tiho ili je svirala neka muzika jer odjednom postajem svjesna da sam sama. Koračam do vrata i otvorim ih. Uz zid su poredane čelične klupe. Soba je bijela, osvijetljena halogenkama. Svuda duž poda – ispod klupa, u uglovima, nakamarane u male hrpice – su cipele. Vidim muške sandale na kojima je prašina na mekanom ulošku ocrtala mjesta gdje su prsti nekad pritiskali kožu, velike mokasinke bez đonova, ženske salonke slomljenih potpetica, dječije gumene tenisice.

1. Skinite cipele i čarape. 2. Odložite ih u ormarić. 3. Sjedite i sačekajte alarm. Kada zazvoni, prođite kroz vrata. Upute su zapisane crvenim slovima na zidovima.

Oklijevam, ali ne postupim po uputama. Prođem kraj čeličnih klupa i sagnem se da pogledam cipele. Isprva ne primjećujem tišinu, ali onda postaje zaglušujuća, poput zviždaljke za pse, i zastrašujuća. Taman kad se priviknem, iznad sebe, ispod i od svakud oko sebe začujem gromoglasnu buku, kao da mi iznad glave tutnji voz, a cijela prostorija kao da se trese.

Ovu prostoriju zovu la hielera, hladnjača. Ako te uhvate da migriraš kroz pustinju između Meksika i Amerike,granična straža te strpa u ledenu betonsku pritvorsku ćeliju. Prema odgovoru na zahtjev koji je 2015. uputilo Američko imigracijsko vijeće na osnovu Zakona o slobodi informacija, većina migranata u ovim zloglasnim ćelijama provede u prosjeku dva dana.

Na zidu između uputa koje još uvijek ne slijedim, dok čekam da zazvoni alarm – ne zvoni, zašto ne zvoni? – čitam crveni tekst koji me obavještava da su cipele ostale za onima koji su poginuli pokušavajući preći granicu i ući u Sjedinjene Države. Šest hiljada ljudi poginulo je u periodu od sedam godina. Ponovo se pojavljuje buka. Cijelo tijelo mi se ukoči dok čekam da prođe. Možda moram skinuti cipele, možda alarm neće zazvoniti dok se ne izujem – zašto ne zazvoni? – i u tih nekoliko sekundi, koliko traje buka vrištećeg voza, mislim:  Želim otići odavde.

Skidam cipele i odlažem ih u ormarić. Nemam pojma koliko sam dugo već u hladnjači, ali sad mi je već zima. Kasnije će mi reći da sam tamo bila tek oko dvije minute. Sjedam na čeličnu klupu i podižem bosa stopala na ivicu, prigrlim si koljena uz prsa, kao što bih činila u školi kad se nisam htjela ni s kim igrati. Nema sata na zidu. Nemam svog telefona. Još uvijek u šaci držim ispresavijan formular što sam ispunila. Gledam alarm. Ne zvoni.

IV

Rođena sam u Kabulu u Afganistanu. Majka mi je Afganistanka, ali mi je otac Pakistanac. Raseljenost mi je od oca i iako je bila komforna, iako je na trpezarijskom stolu bilo hrane i knjiga posuđenih iz biblioteke i donesenih iz škole, rođena je – kao i sve raseljenosti – iz historije nasilja i tuge.

Tri godine prije mog rođenja, moj djed, otac mog oca, Zulfikar Ali Bhutto, prvi demokratski izabran šef države Pakistana, svrgnut je u vojnom udaru i ubijen. Tri godine nakon mog rođenja, ubijen je mlađi brat mog oca. Moj otac, Mir Murtaza, bio je politički prognanik koji se odselio iz svog rodnog Pakistana u Kabul, a zatim nakon mog rođenja, kada je širom Afganistana izbio rat, otputovali smo u Damask u Siriji. Svaki mir koji bismo nekako uspjeli izgraditi kao porodica uvijek bi procvjetao u sjeni nasilja, a sve naše godine provodili smo znajući da nam ono nikad nije daleko za petama, bez obzira na granice koje bismo prešli i razdaljine koje bismo prevalili. Znali smo da sva naša zajednički izgrađena sreća može biti okončana, poput životā koje smo već ostavili za sobom, brutalno i bez upozorenja.

Bilo mi je četrnaest godina kada su mi ubili oca pred našom kućom. Bio je zastupnik u parlamentu koji je kritikovao korupciju i nasilje vlasti. Više od stotinu policajaca rasporedilo se duž ulica oko naše kuće te noći; ugasili su uličnu rasvjetu i čekali na mračnim trotoarima, neki od njih na snajperskim pozicijama u obližnjim krošnjama banjana, da se moj otac vrati kući. Prostrijeljen je s nekoliko hitaca i ostavljen da iskrvari na ulici. Iz kuće smo sve mogli čuti, bili smo tek nekoliko koraka daleko, ali nam je policija zapriječila izlaz kroz kapiju.

Moj otac se tek bio vratio u svoju zemlju nakon skoro dvije decenije u egzilu. Trebao je to biti sretan povratak kući, ali ono što nas je zateklo u našoj zemlji, nakon godina koje smo proveli kao stranci u tuđim zemljama, bila je žalost. Kad sam bila djevojčica i djevojka, govorili su mi da se s ovim stalnim, neprestanim osjećajem iščašenja i nasilja nosiš tako što moraš biti hrabra. Ali sada moja bezbjednost od tog opasnog znanja dolazi dijelom iz jednog drugog izvora – iz spoznaje da ništa od toga nije stvarno.

Razlika između kulture Istoka i Zapada je maya: iluzija.

Na Istoku vjerujemo da je život u cijelosti maya. Imamo urođen osjećaj sumnje prema vremenu, ne vjerujemo u prostor i udaljenost, a naša predstava o svim stvarima povinuje se spoznaji da – ništa nije stvarno. Ni život, ni pravila, ni red, ništa. Između sna i jave mi nemamo granice, već se oni stapaju jedno s drugim. Laž i istina su istovjetne. Sve je iluzija koju stvara um.

Na Zapadu život postoji jasno i izvjesno. Ovo je dobro, ono je loše. Ovo je raj, ono je pakao. Ovo je istinito, ono je neistinito. Dok mi imamo snove, vi imate potpunu, čistu realnost.

U budućnosti koja obećava da će biti oblikovana virtuelnom realnošću, ko će se ugodnije osjećati u snu?

V

Poda mnom je hladno i šljunkovito. Pijesak. Hodam bosa, lagano koračam po hladnom, hrapavom tlu. “Tijelo nikad ne laže” rekao je Inarritu u intervjuu nakon otvaranja izložbe Carne y Arena na 70. Kanskom festivalu ovog proljeća. Zato moramo hodati bosonogi, mesom po pijesku, zato sami ulazimo u mračne prostorije ove izložbe.

Dvije djevojke mi se obraćaju na engleskom s jakim italijanskim naglaskom. Jedna mi na leđa stavlja ruksak, druga mi namješta Oculus napravu preko očiju. Budi radoznala, kaže mi djevojka s napravom, gledaj okolo, ali nemoj trčati.

Zašto bih trčala? Pomislim, ali ne pitam.

One će biti tu, kaže djevojka, da se pobrinu da ne trčim (zašto bih trčala!) i da me povuku za ruksak ako se previše približim zidovima. Budi radoznala, prošetaj okolo, ponavlja mi. Neko mi na uši stavlja slušalice i dok trepnem svjetlost oko mene se preobražava iz tame u hladno plavetnilo iznad pustinje, nježno poput boja petrolejske svjetiljke. Polako se okrećem, šljunak mi krcka pod stopalima – čujem ga – i iako je iza mene nebo još uvijek tamno i razbijeno, boje tinte, nazirem sjenke Jošuinog drveća.

A onda čujem glasove.

Tu je muškarac, kojot, koji priča na telefon, prilazi mi, a ja se ukočim. Je li se to meni obraća?

Od jednog postaju dvojica, pa onda trojica, a onda se svjetlost razlije po horizontu i ljudi su bliži, tako blizu da jasno vidim ženu, sredovječnu i krupnu. Teško diše i treba joj pomoći da hoda. Krenem da joj pomognem – moj mozak zna, ali ne zna da je ovo iluzija – maya – ali prije nego stignem, osjetim hladnoću i ustuknem, pazeći da ona ne zakorači u mene. Ne dodirnem je. Da sam je dodirnula, vidjela bih joj srce – crveno i zahuktano – kako joj lupa kroz tijelo. Svaki kontakt s migrantima u ovom krajoliku virtuelne realnosti pokreće njihova kucajuća srca, podsjećajući nas gledaoce da su ovi ljudi negdje stvarni. To saznajem kasnije, kao što saznajem i da niko od tih ljudi, tih iluzija, nije glumac. Stvarni su. Inarritu je obavio razgovore s migrantima iz Guatemale, El Salvadora i Meksika i zamolio ih da sarađuju s njim na ovoj instalaciji. Zajedno su rekonstruisali njihova putovanja, ponovo proživjeli stvarne opasnosti, čak su na sebi imali i istu odjeću koju su nosili kada su prepješačili pustinju da bi ušli u Arizonu.

Hodam sitnim koracima (dijelom zato što me one dvije djevojke sigurno posmatraju, šta drugo? Posmatraju me kao što ja posmatram druge, san u snu sna. Ne bojim se). Na pustinjskom žbunju su bijeli cvjetovi nalik kamelijama, skoro se sagnem da ih uberem. U daljini vidim plavu plastičnu kesu kako lebdi i na trenutak se zabrinem da nije meni ispala. Nebom jezde ptice, a svud oko mene ljudi pješače, polako, umorno, vukući stopala.

Zatim osjetim snažni lepet helikoptera u zraku i tijelo mi se instinktivno pokrene da nađe sklonište. Kad pogledam u stopala vidim kako tlo poigrava, pijesak leti u zrak na vjetru koji stvara elisa helikoptera. U ušima osjetim pulsiranje elise. Vidim lice sredovječne žene, sve do bora na njenom čelu. Zove se Lina, saznat ću kasnije; ima pedeset tri godine i ovu granicu je prešla nakon dugog puta iz Gvatemale. Strah urezan na njenom licu je ogledalo mog vlastitog straha.

Čujem dječji plač, tu je, kraj mene, dok se dva džipa pogranične straže pojavljuju niotkuda. Laje njemački ovčar, neko pljuje, neki čovjek mi drži poluautomatsku pušku uperenu u lice.

Imala sam puške uperene u mene i prije; u stvarnom životu. Bila sam u krajoliku, daleko od ovoga, uskovitlane prašine i prljavštine i mladići koji viču podignutog oružja i prijetnja nasilja tekla je između nas i ovog trenutka, ne mogu da razdvojim ta svoja sjećanja od ovoga. Kao što čujem dječiji plač, čujem i svoje srce kako lupa, kako mi udara u tijelo i sve što znam je:

da je oktobar,

da sam u Milanu – u Pradi!

da u ruci držim dva presavijena lista formulara,

da na sebi nosim ljetnu haljinu jer je jutros sunce bilo blago ali uporno,

da su mi cipele u ormariću,

da se mogu maknuti s nišana puške i potrčati, iako sam obećala da neću, pravo u zid jedna od italijanki će me vjerovatno spriječiti da se zabijem u zid,

(nadam se)

da ova instalacija/iskustvo/narativ u kojem se nalazim traje samo 6,5 minuta, ljudi su ulazili prije mene i ulazit će poslije mene, zatvara se u januaru

da ne živim ovdje, da mogu izaći odavde i otići bilo kud – bilo gdje u svijetu – sve to se rastapa i osjećam samo kako mi srce ubrzano kuca, kako lupa iza zidova mojih grudi.

S engleskog jezika prevela Ulvija Tanović.

Iz: Viet Thanh Nguyen (ur.): “The Displaced: Refugee Writers on Refugee Lives”. Abrams Press, New York, 2018.

Fotografija: Paul Wetherell